Uz Nacionalni dan invalida rada – potrebno je činiti više za radnike

Na današnji dan, 21. ožujka, obilježavamo Nacionalni dan invalida rada. Odluku o obilježavanju ovog dana donio je Hrvatski sabor još 2009. godine, kako bi skrenuo pažnju na probleme osoba s invaliditetom, odnosno radi osvješćivanja javnosti o ovom pitanju. Prema podacima Registra osoba s invaliditetom u Hrvatskoj broj korisnika invalidskih mirovina i naknada po osnovi pretrpljenih ozljeda na radu kao i profesionalnih bolesti prelazi 320 tisuća.

Iako se provode mnogi programi i promoviraju prava osoba s invaliditetom i dalje moramo aktivno djelovati kako bismo ukazali na još uvijek prisutne predrasude i stereotipe, kojima se osobama s invaliditetom čini šteta. Unatoč donesenom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, mnogi poslodavci koji su u obvezi zapošljavanja određenog broja osoba s invalidnošću, umjesto da takve osobe zaposle, oni radije plaćaju propisane naknade, jer ih naknade manje koštaju. Na žalost, naši propisi uvijek dopuštaju da se nađe način izbjegavanja onog zbog čega je propis i donesen, u ovom slučaju radi zapošljavanja osoba s invalidnošću.

Potrebne su korjenite promjene u sustavu, dosljedno provođenje akcija i aktivnosti kako bi se osobe s invaliditetom integrirale u sustav, odnosno kako bi se programi kako obrazovanja, tako i zapošljavanja prilagodili potrebama tržišta rada, koje bi tada osobe s invalidnošću i prihvatilo.

Jednako važno je istaknuti da bi se moralo poraditi na boljoj edukaciji radnika prije zapošljavanja, kako bi se ozljede na radu svele na najmanju moguću mjeru te tako spriječilo zadobivanje ozljeda koje uzrokuju invalidnost. Edukacije koje se danas provode su površne, kratke i nedovoljno dobre da pripreme radnike na opasnosti koje ih čekaju na njihovim radnim mjestima, odnosno da radnike nauče kako se od opasnosti sačuvati. Edukacije se obavljaju u svega nekoliko sati, ne traži se od radnika da proučavaju građu, nego se odmah nakon edukacije pišu ispiti, uz pomoć ispitivača. Ovakav način svim kućama koje se bave osposobljavanjima radnika za rad na siguran način donosi dobru zaradu, a radnike ne obučava dovoljno. Kada još dodamo činjenicu da takvi neiskusni radnici, slabog znanja o zaštiti na radu, dođu kod poslodavca koji nema vremena radnika u praksi dodatno obučavati, već ga ubaci u „vatru“ da radi punom parom, ishod doživljavanja ozljede na radu vrlo je izgledan. Potrebno je izmijeniti sustav osposobljavanja radnika koji bi služio da ih stvarno nečemu nauči i zaštiti od ozljeda, a ne samo zbog toga da poslodavac dobije potvrdu za dosije radnika koja u slučaju inspekcijskog nadzora potvrđuje da je radnik osposobljen za rad na siguran način.

Iako se situacija promijenila na bolje i mnogo toga je do sad učinjeno za invalide rada, još uvijek ima puno prostora za djelovanje, kako propisima, tako i u praksi.