Okvir za izradu programa razvoja hrvatskoga gospodarstva

Pred Vama se nalazi okvir programskog dokumenta Stranke u obliku kako su ga nakon provedene javne rasprave predložili autori – istaknuti stručnjaci, simpatizeri naše stranke i osobe koje dijele naša opredjeljenja. Ovaj je okvir potvrdilo Nacionalno vijeće Stranke 19. listopada 2013. godine.

 

 

OKVIR ZA IZRADU PROGRAMA RAZVOJA HRVATSKOGA GOSPODARSTVA

Ključni ciljevi: rast BDP godišnje preko 5%, rast zaposlenosti, rast izvoza, pravednija preraspodjela društvenog bogatstva, zaustavljanje privatizacije pod svaku cijenu

Ostali ciljevi: reindustrijalizacija Hrvatske, supstitucija dijela uvoza, poticanje poduzetništva putem povoljnijih modela financiranja, resuverenizacija monetarnog sustava, značajno povećanje proizvodnje hrane, proglašavanje prirodnih dobara, šuma, voda i obradivog tla dobrima koja se ne mogu prodavati (ustavna odredba), zaštita okoliša.

UVOD

Strategija predstavlja skup mjera i instrumenata za ostvarenje zacrtanih ciljeva, a zadatak ekonomske politike je upravo to da kombinacijom određenih mjera omogući ostvarenje strategije ekonomskog razvoja po unaprijed utvrđenim etapama. Nositelji ekonomske politike trebaju omogućiti poduzećima normalne uvjete poslovanja, što znači uklanjanje svih barijera koje guše razvoj proizvodnje, inovacija, investicija i sl. Pritisci na poduzeća mogu dolaziti iz različitih područja, kroz poreznu politiku, monetarnu politiku, politiku deviznog tečaja, radno zakonodavstvo itd. U tom je smislu ključna zadaća ekonomske politike da stvara ambijent koji pogoduje rastu i razvoju nacionalne ekonomije. Ne treba imati iluzije da je moguće eliminirati sve probleme, a u kratkom roku možda ni većinu njih. Stoga je definiranje ključnih ciljeva ekonomske politike prvi i najvažniji korak svake smislene strategije. Okvir nove ekonomske politike koji se ovdje iznosi pretpostavlja detaljnu naknadnu razradu po pojedinim segmentima.

U ekonomskoj teoriji je poznato da je za ostvarenje pojedinog cilja potrebna jedna mjera pa će za postizanje prethodno navedenih ciljeva biti neophodno primijeniti pristup „policy mix” (mješavine politika), što znači da bi trebalo odabrati onoliko instrumenata i mjera koliko postoji ciljeva. Podrazumijeva se da je nužno usvojiti gradualistički pristup, odnosno jasan raspored određenih mjera i instrumenata po pojedinim fazama i prioritetima. Valja naglasiti da je u žarištu naše strategije ostvarenje prethodno navedenih ključnih ciljeva. Sve vlade u Hrvatskoj, od osamostaljenja pa do danas, imale su praktično iste ciljeve (barem deklarirane), ali je odabir instrumenata nakon 1994. godine bio pogrešan, pa je na sceni sve do danas ostao isključivo model antiinflacijske ekonomske politike. Antiinflacijski model ekonomske politike, usvojen 1993., bio je uspješan u prvoj godini primjene i nije bilo razloga da se on već 1994. godine ne zamijeni novim i razvojnim modelom. Štoviše, svi pokazatelji ukazivali su na to da je takav potez nužan. No, do toga nije došlo i taj model je u svojim najvažnijim odrednicama ostao na sceni sve do danas. On u svojoj antiinflacijskoj biti sadržava prorecesijske elemente, što znači da ako traje predugo – neumitno potiče recesiju.

Taj model iscrpljen je već krajem 1994. godine kada je njime postignut ključni cilj – snižavanje a potom i zadržavanje inflacije na niskoj razini. Od tada do danas takav nepromijenjeni program ekonomske politike proizvodio je gotovo isključivo negativne efekte, koji su se tijekom vremena kumulirali. U spomenutom razdoblju došlo je do povećanja dispariteta troškova i razine inflacije u hrvatskom gospodarstvu, u usporedbi sa zemljama članicama Europske unije, odnosno eurozone, što je imalo za posljedicu slabljenje konkurentnosti hrvatskog izvoza. Praktično fiksirani devizni tečaj stimulirao je uvoz, deficit trgovačke bilance i rast vanjskog duga, a to je dovelo do naglašene vanjskotrgovačke neravnoteže. Ona se nastavlja sve do danas jer je glavni instrument korekcije vanjskotrgovačke neravnoteže, devizni tečaj, i dalje nepromijenjen. Devizni tečaj je tako, umjesto da bude instrumentom ostvarivanja ciljeva ekonomske politike, postao cilj kojemu su podređeni svi drugi segmenti ukupne makroekonomske politike, što je, naravno, posve besmisleno i neučinkovito, posebice s gledišta zacrtanih ciljeva.

Preciznije rečeno, politika fiksnog deviznog tečaja odredila je i skoro sve ostalo, od načina stvaranja domaćeg (primarnog) novca (od strane HNB-a), širenje euroizacije sustava, pa do trgovinskih odnosa s inozemstvom.
Monetarni mehanizam je poticao klasičnu dihotomiju, odnosno sve više razdvajao realnu od monetarne ekonomije, povećavao je nelikvidnost, a ovisnost o vanjskim čimbenicima (krediti i investicije) uzeo kao tragično ishodište. Rezultati su svuda oko nas.

Stoga je razrada i provedba nove strategije razvoja hrvatskog gospodarstva nemoguća bez da se prihvati činjenica da su, uz pogrešan model privatizacije, monetarna i tečajna politika bili glavni izvori destabilizacije hrvatskog gospodarstva.
Ostvarenje viših stopa rasta BDP-a otežano je recesijom u gotovo svim zemljama članicama Europske unije, a Hrvatska s drugim dijelovima svijeta nije prethodno razvijala značajniju gospodarsku suradnju. Takva usmjerenost samo na jedno područje sada onemogućava ili barem značajno otežava, brzo premještanje fokusa interesa i na druga tržišta.

Kako god, investicijski kapacitet europskih gospodarstava ograničen je, a investicije treba očekivati od onih gospodarstava koja se razvijaju značajno bržim tempom od gospodarstava Europske unije – Kine, Indije, Turske, Rusije i sl. Naravno da to nosi i određene političke i druge rizike, ali po našem mišljenju ti su rizici prihvatljivi i može se njima upravljati.

STANJE HRVATSKOGA GOSPODARSTVA U RAZDOBLJU 1997.-2011.

Dosadašnji model ekonomske politike, koji je svojstvima tipično antiinflacijski, uz loš model pretvorbe i privatizacije, glavni je uzrok sadašnjih problema u hrvatskom gospodarstvu. Takav model ekonomske politike u sebi je imao i ima ugrađene prorecesijske mehanizme, koji bi se aktivirali i bez nastupa financijske krize 2008. godine.


1 – BDP u 2. retku veći je jer je od 1995. godine retroaktivno primijenjena metodologija EUROSTAT-a kada je zbog procjene veličine sive ekonomije u Hrvatskoj BDP povećan za 15 posto

Ključni razlog dugog održanja ovog modela bila je mogućnost praktično neograničenog zaduživanja u inozemstvu, čime se u dovoljnoj mjeri održavala visoka razina osobne potrošnje, glavni generator rasta BDP-a u proteklom vremenu. Uvoz inozemne akumulacije potaknuo je kreditni bum u bankama u Hrvatskoj od 2000. do 2008. godine što je vodilo rastu deficita vanjskotrgovačke bilance i vanjskog duga.

Rastući uvoz i domaća potrošnja bili su izdašna podloga za rast prihoda proračuna, što je stvaralo privid nepotrebnosti promjena ekonomske politike. Dobili smo zatvoreni krug koji je, u kombinaciji sa svjetskom financijskom krizom i recesijom, sve više stezao gospodarstvo i vodio ga depresiji, sa svim socijalnim posljedicama koje slijede.

UNUTARNJI I VANJSKI OGRANIČAVAJUĆI ČIMBENICI RAZVOJA

Po ulasku Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine dolazi do značajnih promjena i naše gospodarstvo je izloženo sljedećim potencijalno negativnim utjecajima: a) ukidanje carina, b) pojava „šoka potražnje”, c) manjak informacija o bitnim čimbenicima koji utječu na poslovanje.

Ulazak u EU donosi ukidanje carina, jer je riječ o nužnosti liberalizacije trgovine robama i uslugama. To će u značajnoj mjeri utjecati na daljnji pad konkurentnosti domaće proizvodnje onih dobara i usluga koje su bile u režimu carinske zaštite. S druge strane, Hrvatska će zabilježiti značajan gubitak zbog toga što je ulaskom u EU izgubila status članice u CEFTI.

Može se zaključiti da će ukidanje carina i gubitka statusa članice u CEFTI utjecati na pad izvoza, a time i na pad BDP-a.

Šok potražnje je fenomen zabilježen u svim zemljama tzv. periferije EU koje su se priključile Uniji, a svodi se na to da po ulasku zemlje u EU raste potražnja domaćih subjekata za uvoznom robom, a posebno za uslugama, iz drugih zemalja članica EU. Prema tome, stanovništvo i poduzeća u Hrvatskoj će preferirati u prvih 3 do 5 godina uvozne proizvode iz najmanje tri razloga: a) misle da je riječ o višoj kvaliteti, b) ti su proizvodi i usluge jeftiniji zbog ukidanja carina i c) zbog želje za promjenom. To će također negativno utjecati na domaću proizvodnju i vodit će padu BDP-a.

Pozitivne posljedice ulaska u EU vezane su za otvaranje velikog tržišta od oko 500 milijuna stanovnika i mogućnosti lakšeg investiranja u Hrvatsku. No, pri tome treba imati na umu da jedinstveni gospodarski prostor EU u stvari kontroliraju velike multinacionalne kompanije, koje prije nego što se novopriključena zemlja snađe u novim okolnostima već nastupaju na to tržište putem različitih oblika organizacije. Stoga će se sasvim sigurno ulaskom Hrvatske u EU intenzivirati proces preuzimanja onih subjekata koji su zanimljivi multinacionalnim kompanijama.

Iz tih razloga Hrvatska treba postaviti jasna pravila igre, odnosno jasno definirati ono što ne može biti objekt privatizacije, a to su prije svega vode, šume i obradivo tlo, ali i dijelovi nekih grana gospodarstva od strateškog značaja za državu. U tom kontekstu biti će potrebno podupirati segment malog i srednjeg poduzetništva, koje je ionako najdinamičniji segment našeg gospodarstva. Očito, nužna je jasna sveobuhvatna strategija razvoja RH, jer tek kada znamo što dugoročno želimo, možemo racionalno raspolagati onime što imamo. Naravno, pod pretpostavkom da točno znamo što imamo, a Hrvatska niti u jednoj kombinaciji vlasti nije uspjela izraditi ni popis imovine u vlasništvu države niti strategiju razvoja koju sljedeća vlast ne bi odmah odložila u stari papir.

Kada zbog bilo kojih razloga i dođe do privatizacije određene državne imovine, što će Hrvatski laburisti nastojati svesti na najmanju moguću mjeru, obaveze i prava preuzeti kupoprodajnim, darovnim i ostalim oblicima ugovora moraju se ispoštovati. U slučaju neispunjavanja bilo koje obaveze iz ugovora prekršitelja najstrože sankcionirati, a imovinu vratiti natrag u vlasništvo države.
To se tiče ne samo budućih nego i svih dosadašnjih ugovora, a posebno kada je riječ o unaprijed preuzetim obavezama za zaštitu prava radnika.

Ne treba očekivati posebno jačanje inozemnih investicija u Hrvatskoj, barem ne neposredno po ulasku u EU, prvenstveno stoga jer su najvažnije gospodarske subjekte već preuzele strane kompanije. Stoga se treba usmjeriti na daljnju izgradnju infrastrukture, kao što su željeznice ili završetka autoceste do Dubrovnika putem davanja koncesija, ali prije svega korištenjem sredstava EU fondova i preusmjeravanjem sredstava prikupljenih iz cijene goriva.

Pravila o zaštiti tržišnog natjecanja, velike razlike u stupnju tehnološkog razvitka, ekološki standardi i inače nepripremljenost u području realne prilagodbe hrvatskog gospodarstva predstavljat će šok za Hrvatsku.

Pored toga, inzistiranje na održavanju fiskalne discipline u situaciji kada su razvijene zemlje EU već iskoristile fiskalnu politiku, odnosno javni dug, kao antirecesijski instrument, stavlja naše gospodarstvo u nepovoljan položaj. Jedino što će ostati na raspolaganju kreatorima ekonomske politike, a što je izuzetno važno, jest monetarna politika. Ona je (barem nominalno) neovisna jer je Hrvatska zadržala svoju nacionalnu valutu.

Smatramo da pitanje prihvaćanja eura u Hrvatskoj treba biti u drugom planu u odnosu na kriterije realne prilagodbe, odnosno da do prihvaćanja eura treba doći što kasnije (ako ikad) jer je nacionalna valuta jedna od malobrojnih preostalih poluga nacionalnog suvereniteta i mogućnosti da sami nešto uradimo za vlastito dobro. Što se tiče visine javnog duga i proračuna Hrvatske, sretna je okolnost da su oni prihvatljivi u odnosu na kriterije iz Maastrichta i bolji od mnogih zemalja članica eurozone i EU.

Vanjski dug je jedan od najvećih ograničavajućih čimbenika daljnjeg razvoja hrvatskog gospodarstva i društva. Međutim, percepcija o strukturi odnosno subjektima koji su nas najviše zadužili u javnosti je dominantno pogrešna, jer se najčešće misli da je to učinila prije svega država. No, glavni kreatori vanjskog duga Hrvatske su banke (koje u ogromnoj većini nisu u vlasništvu RH), leasing društva (koja su u vlasništvu banaka), potom privatna poduzeća, javna poduzeća i tek na kraju središnja država. Prema tome, vanjski dug je prije svega problem banaka i leasing društava koji su se prekomjerno zaduživali u inozemstvu uz dopuštenje HNB-a. Pošteno je da je taj dug prvenstveno njihov rizik i da hrvatski građani i porezni obveznici ne bi trebali i ne bi smjeli odgovarati za tuđe krive poteze, kao što ne sudjeluju u podjeli profita nastalog u tim istim institucijama i tvrtkama. U stvari, taj dug banaka je bio podloga za kreditni bum od 2001. do 2008. godine pa se teško može govoriti o nepromišljenosti i slučajnosti u zaduživanju proteklih desetak i više godina. Znali su što rade pa neka i odgovaraju za to što su uradili. Formalno gledajući, središnja država svoj vanjski dug bi mogla trenutno otplatiti iz deviznih rezervi zemlje, što, naravno, nije potrebno.

Zbog prevelikog zaduživanja u inozemstvu, konverzije deviza u kune i velike kreditne aktivnosti, banke su se sve više izlagale (odnosno izlagale su svoje komitente) potencijalnom valutnom riziku. Uslijed pogoršanja gospodarske situacije, recesije u EU i Hrvatskoj, rasta nezaposlenosti u Hrvatskoj itd. raste i nenaplativost kredita ali i pritisak na deprecijaciju deviznog tečaja kune. Sve to skupa izaziva zabrinutost.
Dodatno treba naglasiti da su i banke vlasnice podružnica u Hrvatskoj u manjim ili većim teškoćama. U slučaju propasti neke od tih stranih banaka isplatu štednje do određene razine (trenutačno 750.000 kuna) morao bi preuzeti državni proračun ili (što je nezamislivo i sasvim neopravdano) prepustiti štediše gubitku. To javnosti uglavnom nije poznato ili barem nije razjašnjeno. Sredstva koja postoje u državnoj Agenciji za osiguranje štednih uloga su marginalne visine. Sve to skupa govori da se ovaj segment mora jasnije riješiti. Dosadašnji nositelji ekonomske politike čitavo vrijeme su davali lažnu nadu u rast i razvoj hrvatskog gospodarstva, jer su provodili ekonomsku politiku koja je sistemski razarala hrvatsko gospodarstvo. Pod izlikom stabilnosti, koja se prikazivala samo stabilnošću cijena, sve drugo je destabilizirano. Jasno da su u tome, na kraju, nastradali građani, a porasle su i cijene. Otklon od dosadašnjeg modela ekonomske politike stoga je nužan i presudno važan za spas hrvatskog gospodarstva.

INVESTICIJE – GLAVNI FAKTOR RASTA BDP-A U NAREDNOM RAZDOBLJU I KONKURENTNOST KAO IMPERATIV

Rast BDP-a od 5%, rast zapošljavanja i izvoza, ključni su ciljevi naše nove ekonomske politike i ta politika, za razliku od dosadašnjih vlada i njihovih ekonomskih politika, neće biti formalna. Rast BDP-a od 5% je nužnost, jer u slučaju nižih stopa rasta neće se moći servisirati sve obaveze koje dospijevaju, kako na temelju vanjskog duga tako i državnog proračuna, odnosno njegovih rashoda, a koje se odnose na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i mirovine. Sve drugo vodi u kaos daljnjeg zaduživanja i, u krajnjoj instanci, u pravcu nametnutih rješenja neželjene vrste.

U modelu otvorenog gospodarstva, odnosno rasta bruto domaćeg proizvoda, nužno je izabrati varijablu koja će biti glavni generator rasta. Osobna potrošnja je takvu dominantnu ulogu odigrala u prethodnom razdoblju i na nju se ne može osloniti u narednom, mada ju u potpunosti ne treba zanemariti, ali primarno iz razloga temeljne stabilnosti društva. Zato će se naša politika gospodarskog rasta temeljiti prvenstveno na rastu investicija i državne potrošnje namijenjene stvaranju novih radnih mjesta, te rastu izvoza.

Poticanje investicija moguće je u ambijentu mira, funkcioniranja pravosuđa koje jamči sigurnost ulagačima i povoljne kamatne stope na domaćem bankarskom tržištu. Da bi hrvatsko gospodarstvo moglo ostvariti više stope rasta BDP-a, investicije u odnosu na BDP moraju biti najmanje 20% na godišnjoj razini, a u prvoj godini bi morale biti i značajno veće, jer je prethodno došlo do velikog pada investicija u razdoblju 2009. do 2012. godine.

U narednom razdoblju, glavni faktori rasta BDP-a u Hrvatskoj trebaju biti investicije i usporedo s tim umjereni rast agregatne potražnje, odnosno potrošnje. No, temeljno pitanje koje se otvara, a vezano je za investicije, izvori su financiranja. U ambijentu depresije i poznate činjenice da gospodarski subjekti nisu skloni investiranju zbog neizvjesnosti, a nije to sklono ni stanovništvo (koje u krizi radije štedi), zamašnjak investicija mora biti država, odnosno javna poduzeća. To pretpostavlja njihovu posvemašnju reorganizaciju i potpuno isključivanje političkih i drugih arbitrarnih odluka iz procesa poslovanja tih poduzeća. Jedan od ključnih uzroka neuspjeha u restrukturiranju javnih poduzeća su tzv. politički menadžeri koje su dosadašnje vlade postavljale po ključnom kriteriju poslušnosti a ne stručnosti i moralnosti. Zbog nužnosti snižavanja kamatne stope, ključnu ulogu u tom procesu treba igrati središnja banka, novim konceptom monetarne politike.

Temeljni problem u privlačenju investicija nisu, za razliku od tvrdnji domaćih neoliberalnih ideologa, preskupa radna snaga i nemogućnost lakšeg otpuštanja radnika. Da je tomu tako, hrvatski radnici danas ne bi živjeli u bijedi i nezaposlenih ne bi bilo preko tristo tisuća radno sposobnih stanovnika Hrvatske. Prema kompetentnim mišljenjima kako investitora tako i neovisnih stručnjaka, glavni su problemi u sljedećim segmentima društva:

Državna i lokalna samouprava
Administracija na državnoj i lokalnoj razini kontinuirani je problem za potencijalne investitore. Ona svojom neefikasnošću, netransparentim rješenjima i sklonosti mitu i korupciji otežava poslovanje i pruža usluge koje su vrlo loše do neusporedivosti s uslugama drugih sustava u konkurentskim zemljama. Izostanak upotrebe odgovarajućih metodologija TQM-a (Total Quality Management = Sveukupno upravljanje kvalitetom) onemogućuje i realno vrednovanje rada službenika. Regionalna podjela Hrvatske i lokalna samouprava teško su usporedive s dobrom europskom praksom i usmjereni su na pasivnu samoopstojnost umjesto na servisiranje potreba građana i poduzetnika. Zato su lokalna i regionalna samouprava preskupi i neodrživi.

To je nešto što dobro organizirana vlast može brzo riješiti. Radikalna reforma postojećeg sustava je imperativ i bez nje se ne može započeti proces podizanja konkurentnosti cijelog državnog sustava.

Hitno treba započeti s uvođenjem sustava TQM (Total Quality Management = Sveukupno upravljanje kvalitetom) primjerenog državnom i javnom sektoru, koji preporučuju odgovarajuće institucije EU. To, prije svega, podrazumijeva primjenu različitih instrumenata i alata za kvalitetno upravljanje ovim sustavima, jer je problem nedovoljne kvalitete usluga veći od najčešće spominjanog prevelikog broja zaposlenih. U tom cilju treba sastaviti kvalitetan program reforme sustava s odgovarajućim akcijskim planom. Međutim, da bi se to moglo ostvariti resorno ministarstvo treba ekipirati adekvatnim stručnjacima, jer sadašnji suradnici ministra uprave (pomoćnici) nemaju odgovarajuće kompetencije za takvo što.

Resorno ministarstvo treba koristiti kapacitete Europske unije (Europski institut za javnu upravu u Maastrichtu) i primjenjivati najbolja iskustva usporedivih zemalja članica. Nužne proračunske uštede, koje se znatnim dijelom usmjeravaju na trošak plaća u državnom i javnom sektoru i predstavljaju značajan porezni teret građanima, lakše bi se prihvatile kada bi bilo vidljivije da i vlada sama i svi njezini resori i institucije pri tome djeluju primjenjujući kriterij kvalitete i vrednovanja uspjeha.

Pravosuđe
Neefikasni pravosudni sustav izvor je najveće nesigurnosti koja intenzivno i trajno utječe na investitore. Dužina trajanja postupaka, neujednačenost kriterija, primjena odredbi zaostalih iz socijalizma (npr. zloporaba položaja i ovlasti), bavljenje slučajevima zanemarivo male vrijednosti, kod kojih izravni troškovi višestruko premašuju vrijednosti sporova, neusklađenost s europskom praksom, nepoznavanje ili nerazumijevanje aktualnih tržišnih pravila i odgovarajuće regulative EU te prakse europskih sudova, što sve ukazuje na needuciranost i nekompetentnost hrvatskih sudaca, noćne su more poduzetnika i investitora. Istina, u RH djeluje tzv. Pravosudna akademija, institucija kojoj je svrha postojanja obrazovanje pravosudnih službenika (prvenstveno sudaca, ali ne samo njih) upravo po tim temama. Uložen je veliki trud i priličan novac u osnivanje Akademije, no izgleda da se dnevna politika upetljala i ovdje i rezultati rada ove institucije sve su manje vidljivi.

Pored ovog, poduzetnici i građani će se sve više obraćati europskim sudovima, što će stvoriti nepotrebne troškove državnom proračunu. Tvrdokorni problemi dugo godina devastiranog pravosudnog sustava pokušavaju se posljednjih godina riješiti pod snažnim pritiskom Europske unije i kao uvjet za članstvo Hrvatske u EU.

Očiti cilj je postizanje minimalnog potrebnog rezultata, što je dugoročno vrlo opasan pristup. Ovom sustavu je nužna radikalna reforma, dobro projektirana, terminski precizno definirana, sustavno kontrolirana i mjerljiva te usmjerena prema rezultatu koji mora biti definiran kao „usklađivanje s najboljim europskim iskustvima”, a ne samo ispunjavanje minimalnih uvjeta.

Javni sektor
Kvaliteta servisa ili rezultata rada javnih službi i javnih poduzeća znatno je ispod razine kvalitete u odnosu na europske prosjeke. Ovaj sektor naprosto ne isporučuje očekivanu kvalitetu servisa i rezultata gospodarstvu i građanima.
Najvažnija javna i državna poduzeća (HEP, HŽ,…) nisu ulovila priključak s EU, ne prate regulatorne i razvojne tendencije i ne komuniciraju s odgovarajućim organizacijama i institucijama, odnosno nisu prisutni u Bruxellesu. Potrebno je hitno provesti reforme u sustavima znanosti, visokog školstva i obrazovanja te unaprijediti održivost zdravstva kako bi dobili novi, kvalitetniji profil ljudskih resursa potrebnih budućem razvoju hrvatskog gospodarstva. Ovi sustavi moraju se kvalitetnije i trajno povezati s gospodarstvom i odgovarati potrebama razvoja.

Regionalni razvoj
Ne postoji jasna strategija regionalnog razvoja niti vizija optimalnog regionalnog ustroja Hrvatske, pa ne postoje ni okviri za jačanje institucionalnih preduvjeta za konkurentnost i razvoj regija.

Vrlo brzo će se ovo uočiti kao ključni nedostatak u povlačenju sredstava za regionalni razvoj iz EU fondova. Potrebno je definirati strategiju regionalnog razvoja s pripadajućim akcijskim planom. Stvoriti institucionalne okvire u dvije statističke regije i osposobiti servisni sustav od najmanje 750 kvalificiranih konzultanata sposobnih samostalno projektirati i realizirati projekte za korištenje EU fondova.

Komunikacije, prezentacija i kredibilnost
Hrvatska nema definiranu komunikacijsku ili marketinšku strategiju, pa je tako propuštena prilika da se materijaliziraju mogući učinci članstva u NATO savezu, a isto će se dogoditi i s članstvom u EU. Niti jedna reforma ili politika važna za poduzetništvo i investicije nije komunicirana prema odgovarajućim ciljnim grupama, a ako su i postignuti neki rezultati onda to nije predstavljeno na pravi način. Hrvatske nema na važnim stručnim i gospodarskim skupovima. Hrvatska se prije svega treba brendirati kao moderna država, predstaviti svoje potencijale brendiranjem odgovarajućih sektora (prehrambena industrija, vina, kultura, dizajn, sport…) kako bi postala prepoznatljivi dio velikog konglomerata unutar EU. Hrvatska treba konačno pokazati interes za zajedničkim djelovanjem u institucijama i organizacijama u Europskoj uniji i šire kako bi popravila imidž arogantne, prepotentne i nezainteresirane. Hrvatska treba na novi i kvalitetniji način biti vidljiva u Bruxellesu i treba biti kredibilna, treba joj se vjerovati. Politički voluntarizam i poslušnost sasvim sigurno tome ne pridonose.

ULOGA MONETARNE POLITIKE HNB-a U FINANCIRANJU INVESTICIJA

HNB treba promijeniti okvir monetarne politike da bi bila u stanju podržati politiku rasta BDP-a, zapošljavanja i izvoza. U tom kontekstu ona kao svoj glavni cilj treba odrediti određenu stopu rasta nominalnog bruto domaćeg proizvoda (NBD), što znači i povećanja zaposlenost. Prema tome, monetarna politika, odnosno HNB, treba poduzeti sve mjere u okviru monetarne politike kako bi se stimulirao gospodarski rast, a time i zapošljavanje. Takvu praksu u uvjetima recesije poduzimale su i još uvijek poduzimaju sve razvijene zemlje, kako bi održale agregatnu potražnju i izbjegle zastoje i padove koje je naknadno vrlo teško ispraviti. Danas je očita izražena opasnost od dugovno-deflatornog procesa, koji je već započeo i koji je nužno zaustaviti. Naime, stanovništvo je u značajnoj mjeri zaduženo, a obaveze po kreditima im se povećavaju (posebice zbog valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope). To smanjuje raspoloživi dohodak građana i njihovu mogućnost potrošnje, pa dolazi do pada agregatne potražnje, što vodi deflaciji, odnosno recesiji. Još je gora situacija sa subjektima koji su kreditima kupovali nekretnine jer su tržišne cijene pale, pa su izloženi tzv. bilančnom dugovno-deflatornom procesu.

U svojoj dosadašnjoj praksi HNB je nastojala očuvati stabilnost cijena, a da pri tome uopće nije nigdje definirana razina cijena u postocima. U praksi Europske središnje banke ona je definirana i ne bi smjela premašiti 2% na godišnjoj razini.

Promjenu cilja monetarne politike moraju pratiti prilagođavanja u sferi fiskalne politike i discipline, politici plaća itd. Usto, u sferi realne ekonomije nužno je istovremeno provoditi proces restrukturiranja, a posebice u javnim poduzećima. Ako se restrukturiranje ne bude kvalitetno i kontinuirano odvijalo, sa svim predviđenim pozitivnim posljedicama, odnosno ako se svede samo na smanjenje broja zaposlenih, onda poticajne mjere iz sfere monetarne i tečajne politike neće imati značajniji pozitivni učinak. Restrukturiranje nije čarobna riječ kojom se smanjuju troškovi tvrtke, nego niz poteza i koraka kojima se tvrtki mijenja struktura i ona postaje učinkovita. U tom poslu stranačkoj politici i stranačkim političarima nema mjesta.

Monetarni intervencionizam u sferi poticanja investicija počiva na ekspanzivnijoj monetarnoj politici koja će dovesti do snižavanja kamatnih stopa, što u nastavku treba potaknuti poduzetnike na investicije, zapošljavanje, rast proizvodnje i BDP-a. No, ovaj pojednostavljeni i poznati obrazac poticanja rasta BDP-a sada je usložnjen novim okolnostima, koje imaju domaće i inozemno izvorište. Recesija, na sceni još od 2008. godine, do danas je prerasla u depresiju, a u takvom ambijentu samo snižavanje kamatne stope neće biti dovoljno za poticanje investicija i rasta, uglavnom zbog negativnih očekivanja i nesklonosti potrošnji. U tom kontekstu nužno će biti usporedno pokrenuti investicije od strane države, odnosno javnih poduzeća, koje će potom slijediti i privatni sektor. Takav pristup je već potvrđen teorijski ali i u praksi. Naime, samo snižavanje kamatne stope, pa čak i na najnižu razinu (ispod 1%), ne mora značiti nešto naročito za investitore u ambijentu loših očekivanja i pada agregatne potražnje. Uvjeti recesije proizvode povećanu sklonost štednji i potražnji novca zbog razloga neizvjesnosti i likvidnosti. Specifičnost naše situacije jest u tome da kamatne stope nisu snižene pa je monetarna politika u uvjetima recesije dodatno djelovala prorecesijski. S druge strane, ona je povećavala nelikvidnost u gospodarstvu i značajno usporavala robno-novčane tokove te vodila mnoga poduzeća stečaju i povećavala nezaposlenost. Stoga je snižavanje kamatne stope u novom modelu ekonomske politike prioritet jer je riječ o ključnom instrumentu korekcije unutarnje neravnoteže. Ključnu ulogu u tome trebala bi odigrati snažna poslovna banka u vlasništvu države, no aktualna vlast jedinu takvu banku planira prodati, pa i to otežava daljnje pozitivne pomake. Strane banke mogu imati sasvim suprotne ciljeve od onih državnih.

U financiranju investicija važnu ulogu treba odigrati HNB. Postojećim Zakonom o HNB-u njoj je zabranjeno kreditiranje države. Zbog toga je jedini način na koji ona može pomoći financiranju investicija kupnja državnih obveznica koje su vezane točno za određeni projekt pa bi se one mogle zvati „projektnim obveznicama”. Emitent određene projektne obveznice može biti država ili javno poduzeće (u državnom vlasništvu), a HNB bi bila kupac dijela takvih obveznica, dok bi u pojedinim važnim slučajevima mogla otkupiti i čitavu emisiju. No, glavni preduvjet uspješnog funkcioniranja ovoga modela jest da projekti moraju biti tržišno opravdani, pozitivno ocijenjeni od neovisnog povjerenstva i da moraju dobiti potporu Sabora. U tom slučaju financiranje investicija iz primarne emisije HNB-a ima opravdanje i neće izazivati značajnije inflatorne učinke. Inflatorni učinci neće nastupiti i zbog sljedeća tri razloga: a) visoke stope nezaposlenosti u gospodarstvu, b) visoke razine nelikvidnosti i c) faznog financiranja.

Projektne obveznice nisu novost kada je riječ o tehnikama i instrumentima financiranja investicija i one se koriste u zemljama EU, a posebice u Njemačkoj. Financiranje investicija projektnim obveznicama uz sudjelovanje HNB-a nužno je kako bi se značajno smanjili troškovi financiranja, a time se i same investicije učinile efikasnijim i rentabilnijim. Naime, daljnje financiranje investicija zaduživanjem u inozemstvu je neprihvatljivo zbog ionako visokog vanjskog duga, a nije prihvatljivo ni financiranje od strane banaka zbog visokih kamatnih stopa i teških uvjeta dobivanja kredita. To nipošto ne znači da banke i ostale financijske institucije treba isključiti iz programa financiranja investicija, nego da središnja banka treba utjecati na snižavanje kamatne stope kako bi se i ostali sektori uključili u ove procese. U tom smislu nužno je i snižavanje pasivnih kamatnih stopa banaka, koje u veoma značajnoj mjeri utječu na visinu aktivnih kamatnih stopa banaka.

NUŽNOST RESUVERENIZACIJE MONETARNOG SUSTAVA HRVATSKE

Resuverenizacija monetarnog sustava podrazumijeva smanjenje obujma euroizacije i poticanje, odnosno širenje, upotrebe kune, kako u monetarnoj tako i u realnoj ekonomiji. Činjenica da smo visoko euroizirana zemlja govori u prilog tezi da HNB nije uspjela afirmirati kunu kao nacionalnu valutu i stvoriti povjerenje prema njoj, usprkos činjenicama da je proteklih 18 godina Hrvatska imala fiksni nominalni devizni tečaj (a ustvari značajno realno aprecirani tečaj) i niske stope inflacije. Uvođenje i široka primjena valutne klauzule od strane banaka i drugih financijskih institucija od početka su podgrijavali nepovjerenje prema kuni, što je HNB tolerirala. Sve je to dovelo do toga da kuna u Hrvatskoj čitavo spomenuto vrijeme predstavlja sekundarnu valutu, na temelju čega je teško, ako ne i nemoguće, voditi smislenu monetarnu politiku. Valutnom klauzulom stvoren je mehanizam duboke ovisnosti domaćeg monetarnog sustava o stranim valutama i tuđim monetarnim sustavima, pa je monetarna suverenost, a time i neovisnost središnje banke, danas samo fikcija i služi zamagljivanju uvida u stvarno stanje stvari. Sve je to dovelo do širenja klasične dihotomije i stvorilo jazove prisutne u svim sferama gospodarstva. Praksa euroizacije dovela je HNB u poziciju da nije ni davatelj posljednjeg utočišta, niti igra ulogu aktivne institucije u podržavanju gospodarskog rasta, nego je HNB prihvatila tezu o neutralnosti monetarne politike kao svoj smisao postojanja, dakle postala je na neki način sama sebi svrhom, a u stvarnosti instrumentom provođenja daljnjeg podjarmljivanja ostataka suverenosti.

Resuverenizacija monetarnog sustava Hrvatske podrazumijeva značajne promjene u tokovima kreiranja primarnog novca, pri čemu devizne transakcije više ne bi bile jedini i najvažniji tok. Nužno je aktivirati i kanal kredita bankama, odnosno operacije refinanciranja i otkupa državnih vrijednosnica, te se na taj način približiti praksi kreiranja primarnog novca Europske središnje banke i središnjih banaka u eurozoni, što je, uostalom, i jedan od ciljeva čitavog procesa uključivanja Hrvatske u Europsku uniju.

Orijentacija ka snižavanju kamatnih stopa primjenom ekspanzivnije monetarne politike nužna je kako bi se smanjili troškovi zaduživanja u svrhu financiranja investicija i poticanja zapošljavanja i proizvodnje. Neprihvatljivo je veliko zaduživanje javnog sektora kod banaka uz visoke kamatnjake, a praksa govori da je udio kamata u anuitetima sve veći i teže podnošljiv. Pored toga, rast zaduživanja države kod bankarskog sektora proizvodi „efekt istiskivanja” s tržišta privatnih poduzeća, posebno malih i srednjih. Dakle, nužno je potrebno konačno početi koristiti prednosti monetarnog suvereniteta, u granicama koje su prihvatljive i koje neće proizvesti negativne posljedice.

Ukidanje valutne klauzule ne bi destabiliziralo banke. Već u slučaju kredita vezanih za švicarske franke je, na temelju uvida u valutnu strukturu izvora sredstava banaka, jasno da ukidanje devizne klauzule na banke ne bi djelovalo destabilizirajuće. Naime, krediti klijentima su odobravani u kunama, a formalno vezani za švicarski franak koji su banke u simboličnim iznosima uzimale u obliku kredita u inozemstvu. Prema tome, budući da banke nemaju značajnije obaveze u švicarskim francima prema inozemstvu, sasvim je nerazumna potreba postojanja valutne klauzule, koja je postala glavni izvor netržišnog upravljanja valutnim rizikom u Hrvatskoj i ostvarivanja ekstra dobiti banaka. Valutna klauzula kroz mala je vrata izgurala hrvatsku monetarnu suverenost iz države. Vrijeme je da je vratimo i ukinemo valutnu klauzulu.
Lažna su i licemjerna obrazloženja da bi se time urušio bankarski sustav Hrvatske. Istina je da bi se dokinuo ekstra profit banaka, što bi trebao biti cilj svake poštene vlasti. Banke trebaju snositi rizik svog poslovanja tako da posluju valutom zemlje u kojoj se nalaze i tako da ugovorima propisuju jasne kriterije promjena kamatne stope, a ne da to rade jednostrano, svojevoljno i bez ikakve obaveze prema drugoj strani u ugovoru.
Državnoj je vlasti zadaća da ih u tome kontrolira. U protivnom, komercijalne banke, u krajnjoj konzekvenci, tiskaju nepostojeće kune i na taj način zapravo vladaju državom. Laburisti će dokinuti takvu praksu u kojoj se banke predstavljaju europskim, a posluju na kolonizatorski način.

Deformacije u sferi monetarne politike, uz pogrešan model privatizacije i pretvorbe, vidimo kao ključni uzrok destabilizacije hrvatskog gospodarstva i društva. Pored toga, nužno je HNB, kao neovisnu instituciju, dovesti u pravila funkcioniranja povećane transparentnosti i odgovornosti, ne samo za jedan cilj nego i za ostale ciljeve za koje je ona po zakonu ovlaštena i treba biti odgovorna. Naime, visoke kamatne stope, valutna klauzula, nedovoljna transparentnost HNB-a, kao i gotovo isključivo vlasništvo stranaca u bankama, doveli su nositelje ekonomske politike u nemoguću situaciju, odnosno do toga da su im do krajnje mjere sužene mogućnosti utjecaja na korekciju poslovnog ciklusa, a pozicija vlade se svodi na formalnost.

Kada je riječ o mogućem uključivanju Hrvatske u europsku monetarnu uniju i prihvaćanje eura, laburisti se zalažu za to da se o tome razmišlja tek onda kada se stupanj realne konvergencije zemljama članicama eurozone podigne na značajno višu razinu, a to nikako neće biti u sljedećih 10-15 godina. Prijelaz na euro nije tehničko nego suštinsko pitanje jer je tečajna politika sastavni dio makroekonomske politike, koju treba znati iskoristiti u ispravljanju vanjske neravnoteže i poticanju izvoza. Vidjeli smo što nam je učinila eurizacija i koje su posljedice čvrstog i nepromjenjivog tečaja. Euro u hrvatskom gospodarstvu dao bi i gore rezultate. Istina da nas pravila Europske unije obavezuju na uvođenje eura kada ostvarimo neke ekonomske ciljeve. Upravo zato, a s namjerom da se poštuje potpisano, ukazujemo na potrebu brzih promjena, dok ne bude prekasno. Eventualno uvođenje eura trebamo dočekati potpuno spremni. Tvrdnje o nevažnosti tečajne politike za malu i otvorenu ekonomiju pokazale su se pogrešnim u raznim empirijskim istraživanjima. Prerano odricanje od monetarnog suvereniteta stvorilo bi i eurozoni dodatne probleme, što je najbolje vidljivo na primjeru Grčke i Portugala. Eurozona bi se sama morala zaštiti od brzopletih odluka vezanih za preuzimanje eura, kako bi očuvala njegov ugled i stabilnost.

Proces resuverenizacije monetarnog sustava i promjene glavnog cilja monetarne politike nužno traži i otklanjanje postojećeg demokratskog deficita u radu HNB-a i preciziranje odgovornosti za provođenje glavnih ciljeva. Guverner HNB-a bi se morao Saboru obraćati najmanje jednom kvartalno, a Sabor bi trebao imati poseban Odbor za monetarnu politiku i financijske institucije i tržišta. Sadašnji Odbor za financije dominantno je usmjeren na fiskalnu politiku.

FISKALNA POLITIKA

Fiskalna politika u Hrvatskoj u značajnoj mjeri je određena široko podijeljenim socijalnim pravima od uspostave neovisnosti i državnosti. Pojedine vlade su širokom raspodjelom prava pokušavale stvarati čvrstu i dugotrajnu izbornu bazu. S druge strane dokupom radnog staža putem proračuna rješavao se i problem visoke nezaposlenosti. Treba naglasiti da su socijalna prava radnika prije devedesetih godina bila i šira i jasnija, no devedesetih su se pojavila socijalna prava nekih potpuno novih slojeva stanovništva i to ni ondašnje gospodarstvo nije moglo podnijeti, a ne može ni današnje. Nitko nije imao političke hrabrosti raščlaniti ta prava i razdvojiti žito od kukolja, situacija je eskalirala do apsurda i izlaz je svakim danom sve teže naći. Laburisti imaju i hrabrosti i znanja pronaći ga.

Činjenica da naš državni proračun doseže oko 35% BDP-a govori o tome da je unaprijed zadano ostvarivanja prihoda potrebnih da bi se pokrile rashodovne pozicije, što je pristup protivan zdravoj pameti.

Javna potrošnja u RH financira se iz državnog proračuna, izvanproračunskih fondova i proračuna lokalne zajednice. Najveći udjel u javnoj potrošnji ima središnja država, pa je najveću pažnju u narednom razdoblju potrebno usmjeriti na taj segment. Dosadašnja fiskalna politika je prije svega bila usmjerena ka načinima punjenja proračuna, a tek potom definiranju ciljeva fiskalne politike. Takvu politiku treba promijeniti.

Fiskalna politika je važan segment ukupne ekonomske politike i može igrati važnu ulogu u poticanju rasta gospodarstva. U tom kontekstu, fiskalna politika može igrati ulogu pribavljanja sredstava za pokriće javnih rashoda ili se može značajnim dijelom upotrijebiti za poticanje investicija i rasta. Od 1991. godine do danas javni rashodi su u Hrvatskoj stalno rasli, što je vodilo kontinuiranom deficitu državnog proračuna kao normalnom stanju stvari. Jedino je 1998. godine, zbog efekata uvođenja PDV-a, državni proračun bio u suficitu. Do sada je fiskalna politika RH bila usmjerena na iscrpljivanje fiskalnog kapaciteta gospodarstva i podupirala je gospodarski rast na temelju domaće potražnje uvoznih proizvoda, a ne na izvozu. Ona je dijelom ispunjavala cilj preraspodjele dohotka, ali nije ispunila stabilizacijski i razvojni cilj, a upravo se to od nje očekivalo.

Fiskalna politika ima važnu zadaću da prikupljanjem određenog dijela dohodaka svih subjekata financira javni sektor, važan za svaku državu i naciju u izgradnji što kvalitetnijih usluga u svim segmentima (zdravlje, obrazovanje, obrana…).

Koncept „države blagostanja” svugdje je danas u krizi u usporedbi sa situacijom iz 70-ih godina prošlog stoljeća. U Hrvatskoj je došlo do snažne ekspanzije javnog sektora i podjele socijalnih prava i to predstavlja ozbiljno ograničenje daljnjeg razvoja. No, dovođenje javnih rashoda u okvire realnih mogućnosti hrvatskog gospodarstva ne može se ostvariti u kratkom roku, nego će to biti mukotrpan i dugotrajan proces na kojem se mora ustrajati. S druge strane, javni rashodi trebaju biti usmjereni na razvoj, što do sada nije bio slučaj, a istovremeno ne mogu se zanemariti civilizacijska dostignuća ostvarivanja ljudskih prava na jeftino zdravstvo, obrazovanje, povoljne kredite za krov nad glavom, na posao i na mirnu starost, što ni pod kojim uvjetima ne bi smjelo doći u pitanje.

Fiskalna politika treba postati još važnije sredstvo pravednosti u oporezivanju različitih socijalnih skupina, ali i u očuvanju zdravlja građana (alkohol, cigarete, klađenja…).

7.1 Smanjenje porezne presije

Cilj smanjenja porezne presije je povećanje raspoloživog dohotka stanovništva i poduzetničkog kapitala, pad maloprodajnih cijena, sve kako bi se povećala efektivna potražnja i investicije. U tom smislu će se laburisti zalagati za:

  1. Smanjenje PDV-a s 25% na 24%, kako bi se ostvario očekivani učinak smanjenja maloprodajnih cijena od 4%.
  2. Povećanje poreznog razreda za primjenu porezne stope od 40% i uvođenje progresije u oporezivanju većih plaća od preko 50 tisuća kn bruto.(45% umjesto dosadašnjih 40%).
  3. Ukidanje postojeće olakšice za reinvestiranje dobiti, a umjesto toga u Zakon o oporezivanju unijeti sljedeće izmjene:

3.1. Uvođenje prihodovnih razreda za oporezivanje dobiti poduzetnika prema sljedećoj tablici:

Ostvareni prihod Stopa poreza na dobit
do 10 milijuna kn 15%
10-100 milijuna kn 20%
100-500 milijuna kn 25%
500 milijuna kn> 30%

Ovom će izmjenom doći do ravnomjernijeg poreznog opterećenja prema ekonomskoj snazi poduzetnika. Na taj će način gotovo sve značajnije banke biti oporezovane po stopi od 30%, što je povećanje za 50%, a mali i srednji poduzetnici osjetit će olakšanje u podmirenju poreznih obaveza.

3.2. Omogućavanje da se investicije mogu jednokratno otpisati prema računovodstvenoj politici poduzetnika. Ovo je važno kako bi poduzetnici mogli za vrijednost ulaganja smanjivati oporezivu osnovicu. Time će svaki racionalan poduzetnik nastojati investirati što više kako bi plaćao manji porez na dobit, pa se u stvarnosti potiče investicijski ciklus i gospodarski rast.

  1. Odustajanje od uvođenja poreza na nekretnine i bilo kojeg drugog poreza na imovinu. Opravdanje o zamjeni komunalnog doprinosa porezom nije opravdani razlog njegovog uvođenja, jer svaki doprinos ima protuučinak, pa tako i komunalni doprinos. Raspravu o porezu na nekretnine (imovinskom) treba odgoditi za vremena stabilnog gospodarskog rasta. Postojeći sustav oporezivanja nekretnina nije idealan, ali transakcija kupnje nekretnina podrazumijeva podmirenje PDV-a, poreza na promet nekretnina i poreza na dohodak, što je značajan porezni teret. Usto, uvođenje takvog poreza nije sukladno načelima pravednosti, terećenju obveznika prema ekonomskoj snazi, niti vremenu koje odgovara poreznom obvezniku, a to su temeljna načela oporezivanja.

7.2 Reformirani mirovinski sustav je neodrživ

Mirovinski sustav koji je reformiran još 2004. godine, a temelji se na tri stupa, nema svijetlu perspektivu. Koeficijent ovisnosti 1,2, po kojem za svakog umirovljenika radi samo 1,2 zaposlenih je teško održiv. Za financiranje mirovina potrebno je 36 milijardi kuna, a mirovinskim doprinosima prikupi se svega 20 milijardi kunan. To znači da postoji stalan deficit od 16 milijardi kuna koji se pokriva iz proračuna, čime se istiskuju druge razvojne mogućnosti.
Zbog toga ne treba mijenjati odnose 15% za I stup i 5% za II stup, jer bi povećanje izdvajanja za II stup stvorilo još veći proračunski manjak. Treba razmisliti i izraditi scenarij dobrovoljnosti II stupa, jer je i njegova današnja perspektiva upitna.

Primjer: Osoba mora raditi 25 godina, imati plaću od 27 tisuća kuna bruto iz koje bi mjesečno uplaćivala 1400 kuna u II stup, mirovinski fond ostvario bi svake godine prinos od 4%, da bi mirovina bila samo tri tisuće kuna. To ne može biti dostatna naknada za egzistencijalne potrebe pripadnika treće životne dobi.

Projekcija mirovine iz I i II mirovinskog stupa – odlazak u mirovinu 2047. godine nakon 35 godina staža muške osobe – prema sadašnjim pravilima izračuna mirovine:

Mirovina iz II stupa

Projekcija izračuna je napravljena prema početnoj prosječnoj bruto plaći u RH u iznosu od 7.796 kuna što iznosi 5.441 kuna neto mjesečnih primanja.

Doprinosi će uvijek ostati na istoj razini – 5% bruto plaće.
Uplate su redovite tijekom 35 godina staža.
Uračunat je godišnji rast prosječne bruto plaće od 1,5% godišnje.
Prinos na imovinu mirovinskog fonda iznosi 5% godišnje.

Akumulirana imovina nakon 35 godina radnog staža (pretpostavka da je radni staž bez bolovanja i prekida radnog odnosa u kojima se ne plaćaju doprinosi) iznosi 572.914 kuna, što prema sadašnjem izračunu Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva (RMOD) za osobu staru 65 godina daje mjesečni iznos pojedinačne doživotne mirovine (koja je najpovoljniji oblik doživotne mirovine) iznosi 2.305,19 kuna.

UKUPNA MIROVINA I i II STUP = 1.992,59 + 2.305,19 = 4.297,78 kuna

Postojeći II stup odlikuju sljedeće značajne deformacije

o Neadekvatna kapitaliziranost društava koja upravljanju mirovinskim fondovima (manje od 1% kapitala u odnosu na imovinu kojom raspolažu).
o Odgovornost za uspješnost upravljanja fondom ne postoji prema članovima (budućim umirovljenicima) nego samo prema bankama koje su u njihovoj vlasničkoj strukturi. U vrijeme krize tijekom 2008. godine izgubljeno je više od 3 milijarde kuna, nitko nije smijenjen, ali svi su upravljači fondova već iduće godine nagrađeni obilatim bonusima.
o Članstvo u nadzornim odborima izdavatelja je sukob interesa. Postalo je pravilo da članovi uprava društava za upravljanje mirovinskim fondovima sjede u nadzornim odborima izdavatelja, čije dionice ili obveznice imaju u portfelju, te zarađuju na naknadama za članstvo. To je sukob interesa zbog toga što član nadzornog odbora predstavlja većinskog vlasnika i provodi njegovu strategiju. Ako se dogodi da je izdavatelj u gubitku, a tu informaciju članovi nadzornog odbora znaju prije javnosti, savjestan član će odmah prodati dionicu jer je jasno da će nakon informacije o gubitku svi htjeti prodati tu dionicu što će utjecati na pad njene cijene. Budući da član nadzornog odbora ne smije manipulirati informacijama, jer je to kažnjivo po Zakonu o tržištu kapitala, onda će taj isti član zadržati dionicu u portfelju mirovinskog fonda, a to je protivno interesu članova mirovinskog fonda.

Zbog navedenih razloga nužno je unijeti izmjene u postojeću regulativu mirovinskih fondova.

U tom smislu fiskalna politika treba igrati važnu ulogu u procesu preraspodjele bogatstva u Hrvatskoj, pri čemu veću ulogu trebaju imati porezi koji se odnose na dohodak, dobit i tek onda na imovinu. Također, snažno ćemo raditi na izradi novog koncepta porezne reforme, čime ćemo prekinuti praksu stalnog mijenjanja poreza, zakona itd. što je stvaralo nesigurnost i odbijalo investitore. Važan cilj ove reforme bit će pravednije oporezivanje, pri čemu će se voditi računa o zaštiti posebice srednjeg sloja koji je u svim zemljama nositelj potrošnje i rasta. Porezna opterećenja rada moraju se smanjiti i to u okviru raznih doprinosa na bruto plaće, što će biti sastavni dio ukupne porezne reforme. U tom kontekstu porezna reforma će se prilagoditi pravilima koja vrijede u EU. Hrvatska bitno odstupa od EU glede prihoda državnog proračuna, posebno zato jer su kod nas bitno zapostavljeni prihodi od dohotka i dobiti. U strukturi rashoda smo odlučni prekinuti praksu smanjivanja naknada i drugih pogodnosti majkama tijekom porodiljnog razdoblja, jer to opasno pogoršava ionako loš demografski trend u Hrvatskoj.

Fiskalna politika će se usmjeriti u dugom roku prema održivom rastu gospodarstva. Od 1993. do danas ipak su postignuti određeni pozitivni pomaci u sferi javnih financija i fiskalne politike. Pojačan je nadzor nad državnim jamstvima, a tijekom 2012. godine započeo je proces discipliniranja javnog sektora, jer se proteklih godina javna potrošnja otela kontroli, čemu su pridonijeli i izvanproračunski fondovi i netransparentno evidentiranje javnog duga.

Na mirovine, zdravstvo i socijalnu zaštitu troši se oko 60% proračuna, što zahtijeva razradu mjera koje će povećati učinkovitost sustava i racionalizirati ga.

U uvjetima gospodarske depresije, kakva je danas, fiskalna politika ne smije dopustiti neograničeni rast rashoda koji ne pridonose gospodarskom rastu, ali istovremeno ne smije ugrožavati socijalnu koheziju društva. Ključna riječ je pravednost, kako oporezivanja i prikupljanja prihoda tako i njihovih trošenja. Laburisti imaju snage i hrabrosti izboriti se za tu pravednost. To nije nova pravednost. To je jednostavno – pravednost. S druge strane, ona mora biti ekspanzivnija u segmentu kapitalnih investicija kao instrumenta protucikličkog djelovanja na savladavanju depresije. Pri tome je treba harmonizirati s monetarnom politikom u cilju ispravljanja unutrašnje neravnoteže. Naime, sadašnji model ekonomske politike traži i od fiskalne i od monetarne politike restriktivnost, a već iz osnovnog modela ravnoteže jasno je da je takva politika pogrešna i ne može dati očekivane rezultate.

OBNOVA INDUSTRIJE

Obnova industrije prioritet je naše i svake druge razumne ekonomske politike. S obzirom na to da Hrvatskoj prijeti uništenje brodograđevne industrije te daljnji pad udjela industrije u BDP-u, treba se orijentirati na prerađivačku, posebice na prehrambenu, drvnu i elektro industriju.

Hrvatska za provođenje takve industrijske politike ima komparativne prednosti koje se ogledaju u obilju domaćih prirodnih, ekološki konkurentnih resursa, tradiciji i kvalificiranoj radnoj snazi. Hrana koju Hrvatska uvozi i čini deficit prehrambene bilance od 1 milijardu dolara godišnje mora se najvećim dijelom supstituirati domaćom proizvodnjom i domaćim uzgojem stoke.

Posebnu pozornost treba posvetiti zaštiti kategorija izvornosti (oznaka izvornosti, zaštićeno porijeklo, zemljopisno porijeklo) i kvaliteti hrvatskih prehrambenih proizvoda i zaštiti od pritiska nekvalitetnih i jeftinijih uvoznih proizvoda. To se može napraviti na dva načina: a) uvođenjem posebnih nameta pri uvozu nekvalitetne robe koja ne odgovara hrvatskim standardima, što bi njenu cijenu izjednačilo s domaćom robom, a novac od trošarina uložiti u poticanje domaće proizvodnje ili b) uspostavom domaćeg distributivnog lanca koji bi bio porezno rasterećen za prodaju isključivo autohtonih certificiranih proizvoda.

Investicije će se financirati na temelju javnih natječaja i aukcija kreditima emisijom obveznica koju će otkupiti HNB, sve uz najvišu cijenu od 1% kamata godišnje, s počekom otplate od 2 godine i rokom povrata 10 godina (za što je potrebna izmjena Zakona o HNB-u). Da bi se to ostvarilo predložit ćemo promjene zakonskih propisa koji govore o ulozi i zadaćama Hrvatske narodne banke. Investitori koji zaposle one koji su evidentirani kao nezaposleni, u prvih 5 godina plaćat će samo neto plaće i PDV, a sve ostale poreze i doprinose na plaću snosit će država, uz oslobođenje poreza na dobit za sljedećih 5 godina.

ENERGETSKA POLITIKA

Svaki investitor mora imati jednake uvjete investiranja bez obzira na nacionalni status i oblik vlasništva. Štoviše, ne treba prizivati inozemna strana ulaganja u energetski sektor jer je to djelatnost koja nije izložena međunarodnoj konkurenciji. Energetska djelatnost, odnosno prijenos i distribucija energije, po svojoj je prirodi monopolistički, ali niti proizvodnju niti opskrbu energijom ne bi trebalo olako podrediti interesima stranih energetskih divova. Ima mnogo primjera u svijetu kada se to pokazalo katastrofalnim.

Posebno ćemo se zalagati da se onemogući izdvajanje profitabilnih dijelova iz sustava (primjerice HEP-a) i njihova privatizacija, a da istovremeno teret po logici stvari neprofitabilnih dijelova energetskih sustava ostane na leđima poreznih obveznika. Za Hrvatsku je prevažno pitanja tko upravlja energetskim izvorima i tko isporučuje energiju, jer cijena električne energije i energenata utječe na strukturu i tempo gospodarskog razvoja. Do sada su inozemna direktna ulaganja u vrijednosti od preko 25 milijardi eura uglavnom bila usmjerena na preuzimanja domaćih strateških sektora pa je Hrvatska izgubila telekomunikacijsku, energetsku i monetarnu suverenost. Energetski stupovi gospodarskog razvoja trebali bi biti HEP i INA.

HEP treba organizirati i popuniti s kompetentnim kadrovima kako bi poslovao profitabilno i s dobiti u kontinuitetu. Čim se uspostavi takav efikasan sustav, treba razmotriti smanjenje cijene električne energije, osobito s obzirom na šok jednokratnog povećanja cijena od 25% te toplinske energije od preko 30%, od čega se stanovništvo i gospodarstvo još nisu oporavili. Agenciju HERA koja figurira kao neovisna, treba ukinuti ili reorganizirati jer je smiješna teza prema kojoj Ministarstvo gospodarstva ne odlučuje o cijeni energije, nego je to Vladina agencija.

INA je strateški važna tvrtka koju hrvatska država ne kontrolira. Budući da je gubitkom upravljačkih (kontrolnih) prava država izgubila mogućnost da utječe na najvitalniji dio energetskog sektora treba ustrajati na vraćanju većinskog paketa dionica u državne ruke. U tom smislu s mađarskim MOL-om treba otvoriti pregovore o otkupu dijela dionica kojim bi INA u potpunosti bila pod kontrolom Hrvatske. Tako se razvoj INE ne bi temeljio samo na modernizaciji rafinerijskih kapaciteta nego pretežito na istraživanju i proizvodnji ugljikovodika. Energetska samostalnost podrazumijeva snabdjevenost domaćeg tržišta energentima iz vlastitih nalazišta. U energetskoj bilanci Hrvatska treba 50% uvoznog plina i 70% uvoza nafte, pa je jasno kako treba investicije usmjeriti na nova istraživanja ugljikovodika i smanjivanja uvozne ovisnosti.

Od investicije u LNG treba odustati jer je u postojećim tržišnim okolnostima ekonomski neopravdana. Prije svega, na tržištu LNG u svijetu veća je ponuda od potražnje na što ukazuje podatak kako američke kompanije nekad uvozne luke za LNG pretvaraju u izvozne. Nadalje, LNG na europskom tržištu ima snažnog konkurenta u ruskom plinu, koji će fleksibilnošću cijena ubrzo zauzeti vodeću poziciju plinskog tržišta EU.

I najvažnije, izgradnja LNG terminala na Krku siguran je prihod samo za dobavljača, a za Hrvatsku stranu predstavlja u većoj mjeri obavezu pronalaska kupca nego iskorištenost kapaciteta za vlastite potrebe.

Uzimajući u obzir investicijsku klimu i sposobnost hrvatskih javnih tvrtki i proračuna, bilo bi poželjno energetsku politiku RH usmjeriti prema izgradnji manjih energetskih proizvodnih postrojenja električne i toplinske energije na prirodne i u nas dostupne energente, kao što su vjetar, sunce, biomasa… Ovakve manje investicijske objekte lakše bi se moglo financirati aktiviranjem domaće štednje, npr. na suvlasničkoj osnovi, pa bi se smanjila potreba za novim zaduživanjem i stranim kapitalom, što bi omogućilo da energetski sektor RH više ostane pod našom kontrolom.

Dakle, u budućnosti ne bi trebalo forsirati gradnju energetskih mastodonata, npr. na uvozni ugljen, nego bi se vlastitim snagama u RH trebalo više graditi proizvodna kogeneracijska energetska postrojenja koja bi, distribuirana po RH blizu potrošačkih centara, koristila raspoloživu biomasu, vjetar, sunce… Naravno, ovo ne isključuje potrebu postojanja većih baznih elektrana, koje su, uz ove manje, povremeno uključene izvore električne energije, ipak nužne za normalno funkcioniranje svakog elektroenergetskog sustava.

POLJOPRIVREDNA POLITIKA

Poljoprivreda i prehrambena industrija, odnosno, prerada poljoprivrednih proizvoda su najvažnije gospodarske grane Hrvatske. Osim turizma to su prirodni resursi koji bi u ovoj fazi trebali biti prioritetni pravci razvitka gospodarstva Republike Hrvatske.

Prioritetni zadatak svih institucija države trebao bi biti povećanje proizvodnje hrane. Vrlo je važna činjenica da će se poljoprivredna proizvodnja bez odgovarajuće prerade poljoprivrednih proizvoda suočiti s čitavim nizom ograničenja i nedovoljnom valorizacijom poljoprivrednih proizvoda. Preradom poljoprivrednih proizvoda ne samo što bi se bolje valorizirali ti proizvodi nego bi im se višim stupnjem finalizacije dodala nova vrijednost, dodatno se zaposlilo stanovništvo, a Hrvatska se oslobodila uvoza hrane.

Republika Hrvatska nikad nije napravila jasan popis poljoprivrednih proizvoda koji se uvoze. Takav popis preduvjet je smislenog razvoja hrvatske poljoprivrede i snažan alat smanjenja vanjskotrgovinskog deficita. Kada bismo znali što uvozimo (a možemo sami proizvesti), kada bismo to znanje pretočili u usmjerene poticaje, korist bi, očito, mogli imati ne samo hrvatski proizvođači nego i ukupno društvo. Danas, zbog nedovoljne razvijenosti prehrambene industrije, odnosno, zbog nedostatka prerade mnogi poljoprivredni proizvodi u Hrvatskoj propadaju, a Hrvatska uvozi značajne količine hrane.

Glavni ciljevi u proizvodnji hrane u Hrvatskoj moraju biti:

o zadovoljavanje vlastitih potreba i radikalno smanjenje uvoza hrane
o zadovoljavanje potreba turizma
o proizvodnja za izvoz

RAZVOJ PODUZETNIŠTVA – SUBVENCIONIRANJE ZAPOŠLJAVANJA U MALIM PODUZEĆIMA I OBRTU

Danas u Hrvatskoj posluje više od 170 tisuća malih poduzeća i obrta.
Oni su fleksibilne organizacije i djelatnosti pa se lako mogu priključiti industrijskim pogonima i izvoznim klasterima. Ako se pretpostavi da bi nakon poticaja za zapošljavanje svaki peti subjekt u roku od dvije godine zaposlio jednog novog radnika broj nezaposlenih će se smanjiti za 34 tisuće (svake godine po 17 tisuća manje nezaposlenih). Primjerice, za svako novo radno mjesto iz proračuna će se subvencionirati 35 000 kuna jednokratno uz obavezu da se uposleni zadrži najmanje dvije godine. Proračunska godišnja obaveza za ovako zamišljen poticaj zapošljavanju iznosi 595 milijuna kuna.

PRIVATIZACIJA JAVNIH PODUZEĆA I KONCESIJE

Prodaja Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke
Nažalost, aktualna vlast je, provodeći uporno politiku krpanja proračunskih rupa (a do kojih je došlo prethodno spomenutim neosmišljenim i nepoštenim potezima većine prethodnih vlada) u svoje strateške dokumente uvrstila i prodaju ovih dviju značajnih tvrtki, koje bi mogle poslužiti kao zamašnjaci oporavka hrvatskog gospodarstva. Nedostatak pravih strateških usmjerenja i robovanje neoliberalističkim parolama da je država loš gospodar temelj su ovih odluka. Poštena i dobro organizirana država nije i ne mora biti loš gospodar. Loš gospodar je onaj tko ne zna što ima i ne zna kamo ide. A sve govori da je upravo to slučaj sa svim političkim elitama koje su do sada vodile ovu državu. Ili je možda posrijedi namjera potpunog dokidanja hrvatskog gospodarskog suvereniteta. Rezultat je isti.

Namjerom prodaje ovih dviju financijskih institucija nastavlja se postupak nepoštene, nesvrhovite i netransparentne pretvorbe i privatizacije.

Privatizacijom Croatia osiguranja, osnovanog daleke 1884. godine, poništavaju se ideja, zasluge i napori naših velikana Šenoe, Vončine, Hoffmana, Deželića, Folnegovića, Hondla, Mažuranića, Mrazovića, Pongratza i mnogih drugih. Svi su oni podržavali osnivanje zadruge Croatia i još prije više od 120 godina prepoznali opasnost prodora austro-ugarskog kapitala i odljev hrvatskih premija u inozemstvo.

Potreba za žurnom dokapitalizacijom kao pretpostavkom razvoja institucije za koju država nema novca u proračunu lansirana je kao politička besmislica bez znanstvenih i stručnih analiza i ne odgovara stvarnosti. Croatia osiguranje s postojećom razinom kapitala značajno premašuje minimalne kapitalne zahtjeve koje propisuju međunarodna regulacijska tijela i nacionalni regulatori. Stoga je njezin daljnji razvoj moguć bez državnih potpora na internoj dokapitalizaciji putem instituta zadržane dobiti, onako kako to čine sve najpoznatije svjetske financijske institucije.

Uostalom, kapitalni standardi Basel II., III., i Solvency II. osmišljeni su ne da se provede dokapitalizacija financijskih institucija nego kako bi se uvjerilo regulatore, supervizore, državu i druge vjerovnike kako je postojeći kapital dostatan za pokriće neočekivanih gubitaka i održavanje stabilnosti financijskih sustava.

Krpanje proračuna ne smije se nadrediti strateškim nacionalnim interesima!

Cijena od dvije milijarde kuna, za koliko se namjerava provesti prodajna transakcija, odgovara udjelu od dvije trećine jednogodišnje premije koju Croatia osiguranje danas ostvaruje. Zašto se prodaja ne realizira po uobičajenoj cijeni od 3 do 5 godišnjih premija što bi vrijedilo od 9 do 15 milijardi kuna? Treba znati da samo nekretnine Croatia osiguranja u centru Zagreba, koje su u najvećoj mjeri kulturna i povijesna baština, a obuhvaćaju površinu od 10 tisuća kvadratnih metara, vrijede minimalno 300 milijuna kuna više od knjigovodstvene vrijednosti, što znači da bi taj iznos trebalo uključiti u prodajnu cijenu, a to se neće dogoditi. Prodaja u uvjetima najteže krize suvremenog čovječanstva mora rezultirati vrednovanjem nacionalnog kapitala po najnižim cijenama. Procjena kapitala Croatia osiguranja već je krenula, a postupak prodaje se ubrzava. Scenarij procjene je isproban i možemo pretpostaviti kakva će biti obrazloženja. “Dubinska analiza ukazuje na neefikasnost poslovanja, nedostatak pričuva i višak zaposlenih”. Stoga će se odmah s ciljem reorganizacije i povećanja efikasnosti povećati pričuve na teret prihoda čime će se dokazati da s takvim slabim rezultatom ne može raditi 2900 ljudi,, te će se otpustiti više od 700 zaposlenih. Nakon toga, slijedi smanjenje pričuva i iskazivanje ogromne dobiti kojom će se privatni korporativni kapital u kratkom roku umnogostručiti.

Hrvatska poštanska banka je u ponešto drugačijem položaju jer ju je država kroz dvadeset godina postojanja dva puta dokapitalizirala. Zbog slabosti u upravljanju i iskazivanju gubitaka, smijenjena je Uprava, postavljena nova te je provedena druga dokapitalizacija, koja se dogodila u mandatu Vlade 2009. – 2010., a kapital je povećan za uplaćenih 500 milijuna kuna. Baš zbog toga je zapanjujuće čuti od predstavnika Vlade kako se očekuje procjena vrijednosti od 750 milijuna kuna.
I u slučaju HPB-a već je napravljena šteta jer je angažiran konzultant koji će naplatiti svoju usluge procjene više od 10 milijuna kuna.

Prodaja državnih banaka u okolnostima globalnih bankarskih kriza koje su spustile cijene bankovnih dionica na povijesno niske razine, te ekonomske depresije u kojoj se nalazi Hrvatska znači planirano i smišljeno podcjenjivanje državne imovine s ciljem pogodovanja privatnom korporativnom ili financijskom kapitalu.

HPB ne treba dodatni kapital jer je postojeća razina adekvatnosti kapitala od 14,5% viša od minimalno zahtijevanih 12%. Budući da banka posluje s dobiti, a prema kriterijima adekvatnosti kapitala za svaku jedinicu dobiti poslije oporezivanja može se odobriti 12,5 novčanih jedinica kredita pri čemu se ne smanjuje adekvatnost kapitala, jasno je kako HPB niti na dugi rok ne treba dodatni kapital. Međutim, HPB treba Upravu koja neće tražiti dodatni kapital, koja neće raditi na daljinski upravljač koji drži politika, nego će banku razvijati kao banku malog i srednjeg poduzetništva, obrtništva i umirovljenika, s kontinuiranim rastom profitabilnosti i smanjenjem aktivnih kamatnih stopa, kao još jednu polugu dovođenja investicijske klime u Hrvatskoj na normalnu razinu.

HPB bi morala značajnim dijelom biti depozitna banka središnje države (po mogućnosti i regionalne i lokalne), Hrvatskih cesta, Hrvatskih autocesta, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, Hrvatske lutrije, Hrvatske pošte, Croatia airlinesa, Croatia osiguranja, Grada Zagreba, i drugih državnih i paradržavnih poduzeća što bi joj donijelo značajan potencijal i omogućilo dugoročan i stabilan rast i razvoj. To nikad nije učinjeno jer su uvijek postojali partikularni interesi isprepleteni između političkih struktura i menadžmenta javnih poduzeća.

U zadnje vrijeme Vlada potiče povezivanje i okrupnjavanje malih privatnih banaka iz FGS-a (fondovi gospodarske suradnje). Radi se o neobjašnjivim i nelogičnim potezima. Prvo, FGS-ovi su institucije rizičnog kapitala i njihov cilj bi trebao biti dokapitalizacija vlasništva posrnulih poduzeća iz realnog sektora, podizanje njihove efikasnosti te izlazak iz vlasničke strukture uz zaradu na razlici u cijeni kapitala prije i nakon restrukturiranja.
Drugo, nelogično je da se FGS-ovi financiraju s udjelom 50% proračunskih sredstava, jer investicije iz proračuna prioritetno moraju biti usmjerene na javna dobra i infrastrukturu.
Stoga je nelogično da, s jedne strane država prodaje HPB koja drži tržišni udjel od preko 3% , dok s druge strane dokapitalizira male banke koje zajedno nemaju ni 1% tržišta.

Država u svakom slučaju mora zadržati kontrolni udjel u ove dvije institucije, a uz nju kao dioničari mogu se pojaviti domaća prvoklasna poduzeća, te građani. U posebnim okolnostima manji dio mogao bi se prodati Europskoj banci za obnovu i razvoj. Takva struktura vlasništva omogućila bi kvalitetnije upravljanje i bolje poslovne rezultate te smanjila utjecaj politike.
Sve ove razloge Vlada ne uvažava, a ispravljanje krivih poteza u budućnosti bit će višestruko skuplje od primjene malo zdrave pameti danas, ne samo i ne prvenstveno financijski, nego prije svega razvojno.

Koncesioniranje Hrvatskih autocesta
Ideja o davanju cesta u koncesiju (monetizacija) potpuno je promašena, nepotrebna i dugoročno štetna i opasna za ravnomjeran razvoj Hrvatske.

Ulaganja u ceste kao i druge infrastrukturne projekte ne bi trebalo vrednovati konvencionalnim ekonomskim mjerilima, kao što su ekonomičnost, rentabilnost, profitabilnost itd. Uobičajeno je infrastrukturne projekte i javna dobra procjenjivati tehnikama cost-benefit analize. Dakle, važnije je procijeniti pozitivne učinke koje ceste donose određenom području ili regiji, nego koliko se naplati prihoda od ubiranja cestarina, te mogu li se vraćati krediti. Hrvatske autoceste su tehnološki, tehnički i prostornim trasiranjem superiorne kvaliteti cesta mnogih zemalja Europske unije. Ta kvaliteta omogućava sigurnost prometovanja roba i ljudi, što je za Hrvatsku, koja se želi razvijati kao prestižna turistička destinacija, strateški interes.

Ako ova Vlada to ipak učini, privatni kupac ili koncesionar tu će transakciju podmiriti kreditom komercijalnih banaka, po uzancama koje vrijede na današnjem tržištu, pa će se cijena korištenja cesta, pored troškova isplate dividendi vlasnicima, morati povećati za troškove kamata. Nadalje, koncesionar će otpustiti tehnološki višak zaposlenih, dovesti svoj menadžment, a to podrazumijeva prestižne plaće, bonuse i opcijske dionice, što će dodatno poskupjeti cestarine.
Prema tome, svaka privatizacija javnog dobra ima za posljedicu otpuštanje zaposlenih i povećanje cijena korištenja tog javnog dobra, što nas sve udaljava od socijalne države i države blagostanja.

Hrvatski laburisti – Stranka rada uvjereni su da politika štednje po svaku cijenu i rezanja javnih potreba, a istovremeno rasprodaje (izravno ili koncesijom) svih javnih dobra i vrijednosti, osiromašuje ionako već do ruba dogurano hrvatsko gospodarstvo i društvo, i nikome nije od koristi osim krupnom financijskom kapitalu. Nismo li se već dovoljno bolno naučili lekciju na primjeru INE, Plive i stotina drugih tvrtka? Moramo li je ponoviti s ovim institucijama i sa strateškim tvrtkama poput Petrokemije Kutina, i drugim tvrtkama o kojima ovisi razvoj i funkcioniranje društva, ne samo države. Hrvatski građani danas će u rasprodaji proći možda i lošije nego što su prošli u postupku pretvorbe i privatizacije devedesetih godina i svaka vlast koja svoj temelj i legitimitet traži u interesu građana takvu bi politiku trebala zaustaviti. Pohlepni sustav neoliberalnog kapitalizma ne može se popraviti. Treba ga promijeniti, a ovaj program dobar je temelj za zaokret koji će vratiti ljudima samopouzdanje, povjerenje u institucije, a mladima osigurati priliku za prosperitet u domovini.

NUŽNOST DIVERZIFIKACIJE VANJSKE TRGOVINE I EKONOMSKE SURADNJE

Od 2002. do 2008. godine robni izvoz u EU 27 se povećao s 3,2 na 8,6 mlrd dolara, a u zemlje CEFTE s 0,95 na 3,3 mlrd dolara. Preko 60% robnog izvoza u 2008. godini RH ostvaruje s EU 27, pri čemu su Italija i Njemačka i dalje naši najveći izvozni partneri. Sa zemljama CEFTA-e, RH ostvaruje preko 24% robnog izvoza, pri čemu 65,3% s BiH. Geografska diverzifikacija hrvatskog robnog izvoza nije zadovoljavajuća, a posebno će se pogoršati situacija ulaskom Hrvatske u EU sredinom 2013. godine. Naime, zbog tzv. “šoka potražnje” doći će do višeg deficita vanjskotrgovinske bilance, kao rezultat ukidanja carina i preferencija potrošača prema uvoznoj robi iz EU za koju mnogi misle da je kvalitetnija. S druge strane, doći će do porasta carina iz grupacije CEFTA, što će smanjiti hrvatski robni izvoz. Nameće se nužnost intenziviranja izvoza prema zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, prije svega Rusiji, te zemljama Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike, Azije ali i Sjeverne Amerike.

Općenito govoreći, očekivanja značajnog rasta BDP-a i izvoza ulaskom Hrvatske u EU nisu realna jer su zemlje Europske unije pretežno u recesiji ili slabo oporavljene. Usto, analiza kretanja prosječne stope rasta BDP-a u EU 27 zadnjih 10 godina pokazuje da je ona iznosila do 2%, dok je u istom razdoblju stopa rasta BDP-a u SAD iznosila do 4%, a u zemljama Azije poput Kine i Indije do 8%. Prema tome, Hrvatska će ući u ekonomsku grupaciju koja ima najslabije izglede za značajniji gospodarski rast, što je za nas iz niza razloga zabrinjavajuće.

Stoga se promjena vanjskotrgovinske politike nameće kao nužnost. To je složen zadatak koji u sebi inkorporira kvalitetu proizvoda, ukuse potrošača, pitanje deviznog tečaja itd. U svakom slučaju nužna je ofenziva na tržišta na kojima smo nekada bili prisutni, a u tom smislu nužno je angažirati sve potencijale – od trgovinskih komora, naših predstavništava, subvencioniranje nastupa manjih, ali kvalitetnih proizvođača na sajmovima, izložbama itd.