Savjetnicima milijuni – radnicima brodograditeljima putne karte za Njemačku

Tri velika hrvatska brodogradilišta nedavno su izašla iz petogodišnjih programa restrukturiranja, perioda koji je trebao značiti prekretnicu u njihovom poslovanju, odnosno jednostavno rečeno, spas i opstojnost brodogradnje.
Sada, pet godina nakon trenutka u kojem je naša Vlada slavodobitno rekla da je ispregovarala sa EU spas brodogradnje restrukturiranjem kroz privatizaciju, Hrvatski laburisti – Stranka rada postavljaju pitanje je li brodogradnja uistinu spašena, odnosno hoće li će se na navozima naših brodogradilišta i dalje graditi brodovi ili i ova industrijska grana odlazi u povijest?

Na žalost trenutačna situacija ne pokazuje da je epilog restrukturiranja u bilo kojem od hrvatskih brodogradilišta pozitivan niti da brodogradnja ima svijetlu budućnost.
O tome govore sljedeće činjenice:
Ulaskom u privatizaciju i programe restrukturiranja u kojima je država svoje vlasništvo nad brodogradilištima prepustila investitorima, ti isti investitori preuzeli su na sebe obavezu, da kroz ulaganja, nakon restrukturiranja, brodogradilišta budu tehničko i tehnološko obnovljena, sa ugovorenim poslovima te da sa svojim proizvodnim programima i samostalnim poslovanjem mogu konkurirati na otvorenom tržištu brodova.
Brojni su dokazi da se te obveze nisu u potpunosti ili uopće ispunile.

Danas imamo restrukturirana brodogradilišta koja su tehnološki na razini one od prije pet godina, s upitnom mogućnošću da svojom tehnologijom konkuriraju svjetskim brodogradilištima. Imamo brodogradilišta izašla iz restrukturiranja s ogromnim dugovanjima prema dobavljačima i kooperantima, čiji vlasnici uvjetuju daljnje financijske injekcije od strane države, unatoč milijardama koje je država već uložila kako bi pripomogla u procesu restrukturiranja. U svim brodogradilištima licitira se sa brojem tehnološkog viška radnika, kao valjda jedinoj mjeri koju su vlasnici sposobni provesti kako bi racionalizirali poslovanje, a nisu svjesni da su stručnost i znanje tih radnika, kojih je sve manje i manje, ostali jedini zalog za nadu u bolje sutra brodogradilišta čiji su vlasnici i za koja su preuzeli obvezu očuvanja brodograđevne djelatnosti.

Država je s druge strane na sebe preuzela obavezu da brodogradilišta prije restrukturiranja očisti od dugova te da kroz određeni financijski udio sudjeluje u njihovom restrukturiranju, naravno uz strogi nadzor trošenja proračunskih sredstava. Je li to uistinu bilo tako? Ostaje dojam da baš i nije, te da se netko u cijeloj priči ponašao kao „pijani milijarder“. Činjenica je da je u tom procesu iz državnog proračuna u brodogradnju uloženo preko 30 milijardi kuna, za koje se ne zna jesu li su potrošene namjenski kako je bilo predviđeno ili se trošilo kako se stiglo. U suprotnom ne bi iz državnog vrha dolazile izjave da će se u slučajevima pojedinih brodogradilišta provjeriti tok uloženih sredstava te da će se postrožiti nadzor nad preostalim sredstvima koja se imaju trošiti.
Zbog čega su u ovom slučaju zakazale državne institucije? Nije li uloga Ministarstva gospodarstva pa i Jadranbroda bila da od samog početka restrukturiranja nadgledaju na što se troši državni novac? Što u cijeloj priči ima za reći EU koja je isto tako bila dužna nadgledati provođenje programa restrukturiranja? Bi li restrukturiranja završila na bitno drugačiji način da se radilo onako kako je bilo planirano?

Ova, pa i mnoga druga pitanja ostat će vjerojatno neodgovorena, a s krivicom će se kao i puno puta do sada igrati „ping pong“. Malo će biti krivi jedni, malo drugi, a ispaštat će radnici kao kolateralne žrtve nebrige i neznanja.

Ono što sigurno znamo, je činjenica da hrvatska brodogradilišta ponovno očekuje jedno neizvjesno razdoblje, koje zahtijeva potpuni angažman svih dionika ukoliko je od državnog interesa zadržavanje brodograđevne djelatnosti u RH.
Brodogradnja u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, djelatnost je koja otvara vrata razvoju malog i srednjeg poduzetništva, djelatnost koja omogućava napredak kroz suvremene tehnologije koje se u ovoj industrijskoj grani razvijaju praktično na dnevnoj bazi te je neophodno da se nađe interes za njeno očuvanje, kao i očuvanje radnih mjesta, jer bez kvalitetne radne snage sve ostalo je uzalud.

Stoga Hrvatski laburisti – Stranka rada traže od sadašnjih vlasnika da se u potpunosti angažiraju na pronalaženju poslova za brodogradilišta te da im to bude primarni način rješavanja poslovne problematike, a ne otpuštanje radnika. Zahtijevamo da se napravi revizija ulaganja sredstava u restrukturiranje brodogradilišta te da se svako nenamjensko trošenje proračunskih sredstava strogo sankcionira. Tražimo da se isplate dobavljači i kooperanti kako bi se proizvodnja nesmetano nastavila, te na poslijetku tražimo i garanciju da će se na prostorima današnjih brodogradilišta nastaviti brodograđevna djelatnost u pravom smislu riječi, a ne da se kombinacijom brodogradnje i turističkih sadržaja u konačnici brodogradnja ugasi ili svede na remont jahti.
Ukoliko vlasnici nisu sposobni ispuniti ove uvjete, Laburisti očekuju od Vlade RH da se angažira oko brodogradnje u jednakoj mjeri kao i u slučaju Agrokora, pa makar to značilo i vraćanje brodogradnje u državno vlasništvo.

David Bregovac, predsjednik
Hrvatski laburisti-Stranka rada

| Broj posjeta: 74 |

Želite li komentirati? Objava: "Savjetnicima milijuni – radnicima brodograditeljima putne karte za Njemačku"

Imate li komentar?