Ukrajinska kriza kroz prizmu ekonomskih odnosa

Nije trebalo dugo pa da ukrajinska kriza dotakne i Hrvatsku. Prvo su mediji objavili da od prodaje INA-e Rusima vjerojatno neće biti ništa. Potom je u Saboru potegnuto pitanje, sad se već slobodno može reći nesretnih 12 hrvatskih MiG-ova 21 koji će još jako dugo ostati u Ukrajini na modernizaciji i remontu. I dok je problem prodaje INA-e značajno ekonomsko i političko pitanje, nedolazak MiG-ova i nije neka šteta.

Sukob interesa oko Ukrajine znatno je širi nego što se to javnosti prikazuje, ne samo na relaciji Rusija – Zapad nego i unutar EU-a, te između nekih članica EU-a i SAD-a. U taj se kontekst odlično uklapa i INA te najave da će je umjesto Rusa kupiti Amerikanci. Iako se na prvi pogled čini da bi takav potez Amerikanaca bio u cilju smanjenja ruskog utjecaja zapravo se radi o dugoročnoj politici SAD-a da Rusima preotmu naftno i plinsko tržište u EU, kako bi plasirali svoje viškove. Pa im je ukrajinska kriza baš dobro došla. Zahvaljujući snažnom povećanju vađenja nafte i naftnog škriljca (tzv. frackingu) SAD će 2015. morati uvesti samo 27% svojih naftnih potreba. Istovremeno sa smanjenjem uvoza nafte u SAD-e pojavljuju se novi viškovi na svjetskom tržištu. Skoro svu naftu koju Sjedinjene Države uvoze zapravo nabavljaju preko svojih naftnih megakompanija koje imaju koncesije na eksploataciju u stranim državama. I sad smo došli do srži problema.

Te američke megakompanije moraju pronaći nova tržišta za tu svoju „stranu“ naftu. Evo jedan primjer: iz „neprijateljske“ Venezuele američke naftne kompanije svakog mjeseca uvezu 24 745 000 tona nafte. I to, i još puno više iz Saudijske Arabije (47 090 000 tona na mjesec), Iraka (10 287 000 tona), Kuvajta (10 297 000 tona) treba preusmjeriti na nova tržišta. A koje bi tržište bilo najbolje – Europske unije.

EU iz Rusije podmiruje oko 32,6% svojih naftnih potreba (oko 185 milijuna tona sirove nafte godišnje). Koristeći ukrajinsku krizu i nametanjem trgovinskih sankcija Rusiji američke naftne kompanije bi na tržište EU mogle plasirati svoje naftne viškove. Istina je da je to nafta izvađena izvan SAD-a, ali američke kompanije na njoj itekako zarađuju.

S druge strane interesi Europske unije su značajno drukčiji jer osiromašena i krizom izmoždena EU previše ovisi o trgovini s Rusijom. Iako Rusija ima upola manje stanovnika od EU ona je treći trgovački partner u uvozu (najviše nafta i plin) te prvi što se tiče izvoza. EU iz Rusije podmiruje oko 32,6% svojih naftnih potreba (oko 185 milijuna tona sirove nafte) i oko 38,7% plina. Rusija na tom izvozu zaradi više od 170 milijardi eura godišnje.

Međutim, nije taj odnos tako jednostran. EU članice godišnje uspiju izvesti u Rusiju nešto više od 100 milijardi eura roba i usluga. Ovome se treba pridodati i oko 17 milijardi eura vrijednih investicija na godišnjoj razini. Pritom je najvažnije da je Njemačka najveći trgovinski partner Rusiji te da je jedina EU država koja ostvaruje trgovački suficit koji se konstantno povećava. Oko 6100 njemačkih tvrtki na neki je način investiralo u Rusiju. Te su im investicije 2012. donijele godišnju zaradu od oko 40 milijardi eura. Tome se treba pridodati 40 milijardi direktnog izvoza iz Njemačke u Rusiju (ponajviše luksuzni automobili, građevinski strojevi, strojevi za obradu metala, kemijski proizvodi), koji osigurava stotine tisuća radnih mjesta. Za usporedbu SAD godišnje u Rusiju uspije izvesti roba i usluga za samo 10,7 milijardi dolara (7,8 milijardi eura). Zbog toga je za očekivati da će Washington biti znatno odlučniji u nametanju političkih i ekonomskih sankcija Moskvi nego Berlin, London ili Bruxelles.

Putin sve to jako dobro zna i zbog toga istovremeno koristi rusko tržište kao mrkvu i batinu. Jednom prijeti da će protjerati sve zapadne kompanije s njega, a drugi put da se nada da ova kriza neće značajnije poremetiti gospodarske odnose. Pritom niti jednom nije spomenuo mogućnost embarga na izvoz ruske nafte i plina u EU znajući da bez 170 milijardi eura Rusija neće preživjeti.

Kad se u obzir uzme i taj ekonomski aspekt rusko-europsko-američkih odnosa biti će puno jasnije zašto neke države nevoljko prihvaćaju ideju bilo kakvih sankcija prema Moskvi, dok će ih neke forsirati.

Mario Galić

| Broj posjeta: 861 |

Želite li komentirati? Objava: "Ukrajinska kriza kroz prizmu ekonomskih odnosa"

Imate li komentar?