Što nakon velikog meštra?

Kolumna Nikole VuljanicaVeliki meštar je na putu da završi kako već završavaju veliki meštri. Iza rešetaka na desetak i više godina, kad već nije dospio na neki od onih otoka gdje vam poslužuju koktele sa suncobrančićima, a hlad vam prave neugodno veliki listovi palma. Postoji i mogućnost da velikog meštra uzmu Bog i biologija (što smo isto imali priliku vidjeti), ali, eto, kod aktualnog to nije bio slučaj. Pobrali ga oni iz Cobre (na autoputu) i pospremili sa njemu sličnima na mjesto gdje se pospremaju. Sad slijede zavrzlame kojima će se nacije (ne samo naša, nego i susjedne) zanimati, slijedi strah svih onih koji su u meštrijama sudjelovali i onih koji su o njima znali, slijedi izgradnja novog kompleksa u Remetincu i Gradiški (ili negdje drugdje, gdje se odlazi nakon što sudac kaže ono „U ime Republike Hrvatske“). To sve slijedi, plebs se veseli, novinari uživaju u poslu i jako su važni, a pravo je pitanje što nakon toga.

Veliki meštar, njegovi prethodnici i slijednici su, naime, pobrali sve što nije bilo pričvršćeno čvrstim vijcima, zaključano sa sedam lokota i što nisu čuvale opake danske doge i stafordski terijeri. Ponekad su, doduše, ukrali i lokote, a stafordske terijere i doge pretvorili u čuvare svojih novostečenih imanja sjeverno od Ilice. Dakle, pobrali su sve što se moglo pobrati, sad će u zatvore pospremiti one koji se mogu pospremiti i onda idemo u svjetlu budućnost.

Pitanje je, političko i civilizacijsko, što će napraviti oni kojima je sve to pokradeno i koji su ostali bez igdje ičega, a imali su, u perspektivi, svijet pred sobom.

Priča se, naime, o nacionalizaciji. Nacionalizacija je dobar korak u provođenju smislene strategije i politike države koja želi kontrolu nad određenim resursima uzeti u svoje ruke, jer zbog ovih ili onih razloga ti resursi ne funkcioniraju u smjeru općeg dobra u privatnim rukama. Nacionalizacijom se privatna imovina zakonskom procedurom pretvara u državnu i za to se privatnom vlasniku daje pravedna naknada. Nacionalizacija je, dakle, posao koji se provodi po pravnoj proceduri, a s političkom odlukom kao inicijalnom kapislom. U konkretnim bi to slučajevima značilo da tajkun (poduzetnik, kapitalista, vlasnik i sl.) koji je u ovoj našoj lijepoj dobio u nekim godinama tvrtku na časnu riječ, bespovratnim kreditima zbog kojih su banke smanjivale temeljni kapital (sumnjam da toga igdje u svijetu još ima) tvrtku vratio državi, nakon što je iz nje sve izvukao što, kao što je prethodno rečeno, nije čvrsto zašerafljeno, a država bi mu dala pravičnu naknadu za izgubljenu vrijednost.

Sve bi to bilo lijepo da je gospodin došao s vrećom novaca iz širokog svijeta i kupio tvrtku, ili podigao kredit za kojeg je založio kuću i djedovinu, pa kupio tvrtku i umjesto izvlačenja novca i spremanja na Kajmanske i slične otoke, vraćao kredit. Sve bi to bilo lijepo i sve je to jasno kad je tvrtka zaista kupljena. Pitanje svih pitanja je koja je to pravična naknada kad tvrtka nije kupljena, kad je tvrtka, ovim ili onim načinom, ukradena. Odnosno kad vlasnik ne može dokazati da je tvrtku kupio, već se, eto, nekim čarobnjačkim načinom našla u njegovim rukama. Koja je u tom slučaju pravična naknada?

Jedina pravična naknada za oteto i ukradeno je uzeti natrag i otimača isprašiti na besplatni smještaj. Sve drugo je licemjerne i sve drugo je dokazivanje da je i ovaj naš veliki meštar s privremenim boravkom u Salzburgu (i svi prije i uz njega) bio u pravu i da je to bio cilj i način organizacije ove države.

Pošteni politički program ne govori o nacionalizaciji. Ono što je kupljeno poštenim novcem i plaćeno i ne treba nacionalizirati. To pripada čovjeku koji je imovinu kupio i tu se država ne treba petljati. Pošteni politički program govori o oduzimanju onog što nije plaćeno. Nazvali mi to konfiskacijom, novim početkom ili kako god, jedino to je odgovorno i jedino to daje nadu da ćemo jednog dana živjeti u razmjerno normalnom društvu.

Sve dok se lopovi boje Karamarka i Bajića više od šefa porezne uprave (a većina i ne zna tko je to) slabo nam se piše. I Karamarko i Bajić mogu pohvatati samo mali broj njih, koliko god se trudili i koliko god bili savjesni. Pravi preokret nastupa kad porezna uprava svima postavi jasno pitanje – jeste li platili porez na zaradu kojom ste kupili imovinu koju imate i kako ste došli do te zarade. Ako ne znate kako bi dokazali otkud imate to što imate, onda ste to ukrali. Pa ćete bez toga ostati. Jedino tog se boje pravi meštri, Sve drugo su prazne priče.

Nikola Vuljanić

| Broj posjeta: 975 |

Želite li komentirati? Objava: "Što nakon velikog meštra?"

Imate li komentar?