Sramota: Hrvatska u dvije kolone!

Kolumna Marijana VogrincaHrvatska u dvije kolone!? Jedna „vukovarsko-stožeraška“, druga „udbaška“, kako u mikrofone HTV-a izdiktira neki lik usjajenih očiju, zamotan u nacionalnu trobojnicu. Jedna „HDZ-škabrnjska“, druga „škabrnjsko-braniteljska“. Jedna „homofobno-vjerska“, druga „europsko-demokratska“. Jedna „braniteljsko-protumanjinska“ na nacionalistički pogon, druga „multi-kulti tolerantna„ s ideološkim krilima…

Obje kolone, očekivano, sudarile su se o Danu sjećanja baš nad kostima vukovarskih žrtava i silne tragedije koja je u Domovinskom ratu zgromila grad heroj. Na vječnu sramotu apostola krajnjeg primitivizma, koji su hajdučkom fizičkom silom, neljudski i nekatolički spriječili najviše demokratski izabrane predstavnike države i Diplomatski zbor da zapale svijeće na groblju i polože cvijeće na kosti vukovarskih žrtava. Autori sramote i njihovi politički mentori iz „novog HDZ-a“ i Crkve u Hrvata, zahvaljujući čudima digitalnog doba, pred cijelim su svijetom skinuli domoljubne maske te sramotno pokazali tko su i što su zapravo, čime se služe i do čega im je stalo.

Hrvatski građani, a da ih nitko nije pitao, grubo su gurnuti u daljnje tragične podjele. „Do istrage naše ili vaše“, kazao bi čuveni im ideološki brat s druge obale širokog Dunava. Ne treba to Hrvatskoj, dakako, ali u svoj njezinoj kriznoj nesreći, kad trenutak nalaže da se svi složno i mudro stisnemo jedni uz druge, nedobronamjerne skupine solidno potkoženih vlastohlepnika pale vatre podjela, raskola, progona drugih i drukčijih, osvete, revanšizma i, nije isključeno, novih obračuna i nove krvi u istom nacionalnom korpusu. Aktualna vlast, očito, nije kadra racionalno prizemljiti zlo koje već zapljuskuje gležnjeve jedva punoljetne Hrvatske, a njezina intelektualna kritična masa uspavana je Trnoružica.

Ima li izgleda za toliko potrebnu normalnu i masovniju hrvatsku kolonu razuma i napretka, čiji sudionici neće, parafrazirajmo laburističkog čelnika Dragutina Lesara, najprije pucati, a onda pitati tko ide? Već neko vrijeme hara nam državom tragično politikantsko podizanje tenzija i provociranje umjetnih podjela među ljudima radi preuzimanja vlasti milom (prijevremeni izbori) ili silom (izazivanje totalnog kolapsa državnog stroja). Najutjecajniji mediji neodgovorno (zbog neprofesionalnosti, nelojalne konkurencije i što veće zarade rasprodajom senzacionalima) dosoljavaju ranu kotrljajućeg pogoršanja stanja u zemlji, prenoseći svaku glupost nezrelih aktera s obiju strana barikade.

Kao da već samo po sebi nije jasno da je SDP s partnerima nepopravljivo prokockao dvije godine mandata i da „novi HDZ“, s novom/starom kompromitiranom ekipom u prvom napadnom redu, nema ni znanja, ni programa niti osnovnih moralnih atributa za ponovno vođenje države. To će, eventualno, pasti u obvezu novim ljudima, poštenim i neopterećenim prošlošću, ljudima koji nemaju pravatizacijskog i korupcijskog putra na glavi, ne posjeduju prepariranog bijelog medvjeda, koji žele, znaju i mogu istrgnuti devastiranu i opljačkanu Hrvatsku iz neoliberalnih ralja krize. Bez nacionalističkog prenemaganja i guste magle tamjana pod svetom rosuljom. Na državi je i politici skrbiti o dobrobiti svojih građana, a na crkvi briga za njihove duše i tu nema zamjene uloga, odgovornosti i nadležnosti kako bi neki danas željeli.

Hrvatskoj povijesnoj nesreći kao da nema kraja. Ovu ne baš uspješnu 2013. godinu okončat će kao podvojena država. Dvije osobnosti u istom tijelu, koje nepomirljivo mrze jedna drugu. Vrijedna psihijatrijskog tretmana ili filmske introspekcije jednog Alfreda Hitchcocka. Ustavni sud i lijevo-desna sinergija nezrele volje saborskih zastupnika HDZ-a i SDP-a legalizirali su javni prostor militantnim skupinama crkveno-braniteljsko-političke desnice u nakani da reinkarniranim postulatima iz povijesnog naftalina iskoriste građane i preotmu vlast. Krilatica bojnog pokliča je drastična podjela na „našu Hrvatsku“, „referendumsku“ i „vukovarsku“ te na „udbašku“. Ta „udbaška“ Hrvatska nema teritorij, „najstariji narod“ od kojeg su potekli svi Europljani (vidi: genetska „istraživanja“ dr. sc. Dragana Primorca), nema branitelje (vidi: istupi Josipa Đakića, Tomislava Josića, njegovih stožeraša…), legalitet i legitimitet (vidi: politikantski žar biskupa Vlade Košića, Valentina Pozaića, Josipa Bozanića, Mile Bogovića…), nema nacionalnu tradiciju, katoličku vjeru, mitove, a bogme nema ni političku validnost (vidi: mudra otkrića Tomislava Karamarka i njegovih peronoša iz „novog HDZ.a, kanadske doseljenice Ruže Tomašić s teorijom o „gostima“…). Tu „udbašku“ Hrvatsku, dakle, sasvim je legalno šutnuti grubom fizičkom silom s vukovarskoga groblja, bez obzira na iskazanu volju birača!?

Na Hrvatsku „u ime obitelji i nacionalne tradicije“ glasno prisežu katolički biskupi, izvjesna Željka Markić s kumovima, braniteljski stožeraši i „novi HDZ“. Prati ih razgranata logistika s traktorskih barikada, Liječnički sindikat virovitičkog doktora Ivice Babića, katoličke laičke udruge s dijelom medija raznih svjetonazora i interesa… Pobornici „udbaške“ Hrvatske se pozivaju na Europu, znanje, pamet u vlastitoj glavi, ljudska prava, civilizacijska postignuća, demokraciju i nemaju ništa protiv manjina u zajedničkoj državi. Ne daju se hipnotizirati mržnjom, revanšizmom, netolerancijom, komedijaškim busanjem u prsa, zamotavanjem u državnu trobojnicu, arogancijom, primitivizmom i poštarskim katolicizmom…

Histerija podjela produbljuje se referendumom o braku, prikupljanjem potpisa za referendum protiv jezika i pisma nacionalnih manjina i vjerojatno još nekim referendumskim zahtjevima iz iste političko-svjetonazorske kuhinje. Civiliziran demokratski svijet, osjetljiv na manjinsku ekologiju, ljudska prava, rasističku promuklost, kleptomansku nastranost i pravosudne improvizacije (ne)uređene države, dakle, uskoro bi s dosta razloga mogao podviknuti prema Balkanu: „Heeej, Hrvati, probudite se! Drugi je svjetski rat završio 1945. godine porazom nacifašističkog zla, granice su definirane, crnim je zastavama krvoprolića odavna mjesto u ropotarnici povijesti i još samo psihopatima mogu padati na pamet inkvizicijske reinkarnacije vjerskog srednjovjekovlja“. Neki među nama ne znaju se, a neki i ne žele probuditi. Započinju davno izgubljne bitke.

„Ljudi moji, je l’ to moguće“, zaprepastio bi se legendarni sportski reporter Mladen Delić da čuje koju od psihijatrijskih nebuloza mlađahne bojovnice „referendumsko-vukovrske“ Hrvatske, izvjesne Zrinke Pezer (19), također „za dom spremne“ najprije pucati, a onda pitati tko ide. „Najmlađa desničarka“ na našem kifliću studentica je Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dopredsjednica podružnice HČSP-a Samobor-Sveta Nedelja, nositeljica liste HČSP-a na lokalnim izborima u gradu Zagrebačke županije Svetoj Nedelji, vrlo je aktivna u Mladeži HČSP-a i kćerka je terorista Drage Pezera, bivšeg političkog emigranta i uznika, člana užeg vodstva militantnog Hrvatskog revolucionarnog bratstva (teroriza, ubojstva, sabotaže…), pripadnika i invalida Domovinskog rata.

„Moj je otac politički zatvorenik koji je odležao 14 godina za terorizam“,
kazala je portalu Dnevno.hr. „Biti terorist u zločinačkoj tvorevini, u državi koja je terorist za njega, nešto je najvrjednije u životu. Za njega je ponos biti terorist u državi koja je sama teroristička.“ I dalje: „Sebe doživljavam u budućoj ulozi mjke i supruge. Na ženi je glavna dužnost da uzdiže obitelj, odgaja djecu i stvara dobre i nove ljude. Uloga je muškarca da ljubi svoju obitelj, brine o njima, da im pruži dostojan život“. I još: „Muškarci su pod velikim pritiskom, na njima je da dovedu zemlju do blagostanja, a žene su po prirodi potčinjene, nisu predodređene za više stvari“, odnosno: „Homoseksualnost nije prirodna, sve što izlazi iz granica prirodnog nije dobro za društvo. To je vrlo pogubno za djecu“ ili: „Vjera je najosnovnije u mom životu. Sve što radim u životu je da bude na zadovoljstvo Bogu. Onoga koji me stvorio. Njemu trebam služiti u životu“.

Komentari na društvenim mrežama imaju karakterističnu poruku: „Koji se k…c nisam rodio u Norveškoj?“, „Jadno dijete, ne zna što govori“, „Ako nam je budućnost takva kako je propagira ova mlada cura – jao si ga nama“, „Naša je sreća što mediokriteti ne mogu trajno utjecati na razvoj ljudskog društva, a to što svojim neinteligentnim djelovanjem ponekad malo zakoče civilizaciju na globalnoj razini, povijest će kad-tad osuditi i ismijati. Katolička crkva je svojedobno spaljivala učenjake koji nisu vjerovali da je Zemlja ravna ploča, a danas se svi smijemo toj gluposti“. Dosad još nije zapamćen ni primjer da bi se netko zdrava mozga hvalio terorizmom. Za mučko ubijanje nedužnih nema nikakvog opravdanja! Ni političkog, ni nacionalnog, ni vjerskog niti domoljubnog… Nikakvog! Ni pred Bogom, a još manje pred ljudima!

Kao što jedva punoljetna Pezer ima pravo doživotno misliti dobro o terorizmu i svom ocu teroristu, lizati oltare, danonoćno zazivati Boga i samozadovoljavati se u ulozi slabe i ponizne supruge i majke prikliještena džonom svog muškarca i svog boga, imaju pravo i stožeraši svih vrsti, nepoučeni ničim iz novije prošlosti, sanjati da će im „događanja naroda“ donijeti sreću. Ali samo sanjati. Jer, na vlast se dolazi demokratskom procedurom, na biralištima, a ne fizičkim nasiljem iz kolona izmanipuliranih, koji nekom povijesnom anomalijom militantno marširaju natraške. Nesreća najžešće satire upravo one koji prekasno shvate da su slijedili – zločeste slijepce.

Marijan Vogrinec

| Broj posjeta: 938 |

Želite li komentirati? Objava: "Sramota: Hrvatska u dvije kolone!"

Imate li komentar?