Snijeg u Dalmaciji ili država od ćaće

Oni koji politiku gledaju kao rat (ili, možda bolje, kao tučnjavu u selskoj krčmi) i koji talentirano pronalaze neprijatelje na svim stranama, nastojeći obezvrijediti suparnike (koji im nisu po definiciji neprijatelji), ako nekim slučajem, dobrim koalicijskim sporazumima, trgovinom, lažima i praznim obećanjima, pobijede, nakon takve pobjede rade veliku feštu, pale vatre, arogantni su do neba i još malo više i rade nepodopštine. Cilj im je pograbiti što je moguće više ratnog plijena (jer, o ratu se rade iz njihove perspektive) i unovčiti taj plijen. Ionako ih u sljedećem mandatu neće biti, pa dok traje da se podijeli ono „što je nama naša borba dala“.

U Dalmaciji pao snijeg. Jest da je čudo, ali nije baš neko čudo neviđeno. I prije je u Dalmaciji padao snijeg i prije je splitska riva bila pokrivena tim bijelim smećem koje pada iz nebesa, ali prije nije imala ratnog pobjednika Keruma. Kad je Split dobio kombinaciju snijega i Keruma, stvari su se zakomplicirale. Naime, što? Kerum očito i nije došao u Split za gradonačelnika da nešto uradi za Split, to se vidi i o tome nitko ne dvoji. Krenuo je u taj rat zbog ratnog plijena i ratni plijen je ubrao. I u Splitu i u Saboru. Grad se nije priredio ni za što, pa ni za snijeg. Postoji i u Splitu komunalno poduzeće, postoje valjda i neki škovacini, postoje i lopate (ako ih nema mogu se uvesti) i krampovi i ostali alati. Ali kad u Splitu padne snijeg onda se zlatna mladež okuplja u toplim kafićima i promatra more, komunalnim se poduzećima i svima drugima dade sniježni dan, građani lome ruke i noge u ogromnim količinama, ali gradonačelniku ne pada na pamet da bilo koga od tih angažira i da se vražji snijeg i led uklone s ulica. On pozdravlja svoj grad iz Zagreba. A kad se vrati kući onda ustanovi da stvari i nisu tako ozbiljne.

A što radi državna vlast, ova novoizabrana? Šalje vojsku na splitske ulice da razbija led i uklanja snijeg. Drugdje to rade komunalna poduzeća i građani, a ako ne urade naplate im se kazne. Kerumu dolazi vojska upomoć. Istovremeno, starce u Zagori izvlači iz snijega GSS. A vrhovni zapovjednik o tome šuti i valjda je takvu naredbu i potpisao. Premijer se bavi nećim drugim, ne zna se čim, alito se nikad ne zna. A Kerum koristi Hrvatsku vojsku kao da mu ju je ćaća ostavio. Nije to Vaša vojska gradonačelniče! Za povjerovati je da se i državna vlast umiljava Kerumu iz svojih nekih tajnovitih razloga. Ili prihvaća ideju da je Kerum dobio rat u Splitu i da ima pravo na ratni plijen – vojsku koja čisti led.

A da se radi o logici podjele ratnog plijena jasno govori i Čačić svojim povjerenjem u osuđenog Ferenčaka i nepovjerenjem u sudove države u kojoj je PRVI (ovo sam dobro naglasio) potpredsjednik vlade. Ferenčak je nakon nepravomočne presude pošten, a presuda je politička. Zato jer je Čačić dobio izbore i zato što pobjednik u eratu odlučuje što je pošteno a što nije. On je po definiciji pošten. I to mu je ostavio ćaća.

Podjela ratnog plijena je i ovo što rade državne tvrtke i ustanove (kao i one u vlasništvu lokalne samouprave). Te su tvrtke, po vlastitim riječima, „društveno osjetljive“ pa izdašno sponzoriraju kojekakve aktivnosti, od humanitarnih do sportskih i umjetničkih. Njihovi sindikati financiraju se iz sredstava tvrtke, djelatnici se uvelike rekreiraju u vlastitim sportskim društvima i na sportkim igrama, koje se također organiziraju iz novca tvrtki. Kao da su to osvojili u ratu, kao da je to njihovo i kao da im je tvrtku ostavio ćaća. Oni su, naime, vlast, pa je stvar jasna sama po sebi.

I sve dok je tome tako, sve dok se izborni rezultati ne doživljavaju kao obveza nego kao pravo na dijelove vlasti, sve dok je vlast vlast a ne služba, nema nama sreće. U suštini, gotovo da je svejedno da li se dirigent zove Ivo, Ratko, Jadranka ili Zoran. Što se mene tiče, može biti i Sirimawo ili Winetou, potpuno mi je svejedno.

— Nikola Vuljanić