Otkazani let

Kako sam propustio 1. Sjednicu Nacionalnog vijeća i završio na skupu Jadranke Kosor

Zaradio sam žuti karton. Namjera je bila startati na loptu, no protivnik je bio brži i, na nesreću, zahvatio sam i nogu. Namjera je jedno, ali prekršaj je prekršaj. Ne bavim se nogometom, ali ovo je dobra metafora onoga što mi se danas dogodilo.

U Poslovniku o radu Nacionalnog vijeća jasno piše: Ukoliko pojedini član NV-a izostane s dvije sjednice uzastopno ili tri sjednice u kalendarskoj godini, predsjednik NV-a dužan je podnijeti prijavu Sudu časti za nesavjesno obavljanje preuzete dužnosti.

Ustajanje u 5:30h, brzo umivanje i trk na kolodvor. Putujem vlakom sa predsjednicom svoga ogranka i predsjednikom podružnice svoje Županije. Tek polubudni, bez kave i doručka, ipak komentiramo tekuću problematiku. Od sitnih detalja i problema, rasprava se nakon sat i pol završi na „općem“. Živo me zanima, koliki je broj ljudi koji se ujutro bude i postavljaju sebi, još u krevetu, gotovo svakodnevno, jedna te ista pitanja: „Što ja to radim?“, “S kojim ciljem?“, „Ima li uopće smisla?“. Problema s kojima se susrećete je mnogo. Oni su moćniji, bolje organizirani, imaju logistiku, brojnost, naklonost medija i novac. Vi imate dobru volju. Uz dobru volju, vrijeme radi za vas kada je u pitanju iskustvo, ali trenutno – čak ste i tu deficitarni. Želite li raditi za opće dobro, trebate biti svjesni još jedne stvari: ljudi brzo zaboravljaju. Nitko vam neće reći hvala za dobro koje im učinite, ali primijetit će vašu pogrešku i suditi vas prema njoj, odmahujući rukom – i ovi su isti. Poopćavanje je prvi korak predrasude.

Vlak ulazi u Koprivnicu. Znajući kako ovdje vlak zna stajati nekih 20-ak minuta, izađem u trgovinu po neki sok i kekse, prije sjednice neće biti vremena za jelo. Pitam čovjeka u uniformi HŽ-a, „Jel stojimo ovdje nekih 20 minuta?“. „Tako nekako“, odgovori mi. I tu napravim propust dana. Trebao sam znati da „tako nekako“ nije dobar odgovor.

Sa sokom i keksima u rukama stojim na blagajni, kad zazvoni mobitel, zove me predsjednik podružnice:

„Gdje si?“

„Evo u trgovini.“

„Vlak kreće za minutu, trči.. evo..krećemo..“

Nije red da prostačim, pa psovke koje sam izgovorio ostavljam za sebe. Pa kako? Nisam bio vani ni 10 minuta! Događa se i pametnijima, pomislim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Odmah pokraj željezničkog, tu je i autobusni kolodvor. Dolazim do ulaza, vrata zaključana, nigdje nikog. Pogledam vozni red, radnim danom ne bi bio problem, ali subota je – nema nijednog autobusa za Zagreb. Na kolodvoru vidim jednog vozača, pa da probam.

„Oprostite gospodine što vas prekidam u jelu, dobar tek, vozite li možda za Zagreb, vidim da nema nijednog busa prema voznom redu?“

„Nema ništa, nekad su linije vozile, ali otkad je kriza, postale su nerentabilne i ukinute su. Probajte si otići na glavnu cestu i možda ustopate nekog.“

„Koliko ima vremenski do Zagreba?“

„Zavisi kako se vozi, sat i petnaest minuta možda.“

„Odlično, još stignem, hvala!“

Ispred kolodvora neko okupljanje ljudi, djevojke u narodnim nošnjama, kao da se neki zbor postrojava ispred bine sa mikrofonima. Neka proslava, ko će ga znati, nemam vremena gledati. Preko ceste, na drugoj strani, zaputim se do kafića da pitam kako da najbrže dođem na glavnu cestu. Ispred kafića visok čovjek u odijelu stoji i razgovara nešto sa službenom osobom policije.

„Ispričavam se, možete li mi reći kako da najbrže dođem na glavnu cestu?“

„Idite samo ravno i nakon nekih 300 metara, skrenete lijevo u pothodnik“, odgovara ljubazno ovaj u odijelu. Zaputim se kako su rekli, dođem i do benzinske, nakon pola sata bezuspješnog pokušaja stopanja. Na benzinskoj vidim auto zagrebačkih oznaka.

„Gospodine, idete li slučajno za Zagreb?“

„Ne, žao mi je, ovo mi je službeni auto, radim samo u Zagrebu. Kako je subota, većina ljudi ide iz Zagreba, a ne u Zagreb.“ Naravno, pomislim. Poslije još pola sata izgubljenih na nadanje da će netko stati, zaputim se nazad na kolodvor. U ruci još nosim one kekse. Prisjeli su mi, a nisam ih ni otvorio. Hodajući ulicom, u susret mi dolazi osoba starije životne dobi, odrpanih, poderanih hlača, dva tjedna starom bradom i bojom puti karakterističnom za osobe koje često rade na otvorenom. Zaustavim ga i pružim mu kekse,

„Jeste za kekse?“

„Ali sinko, ja nemam novaca.“, iznenadi me odgovorom.

„Ne, niste razumjeli, ne prodajem vam, dajem vam kekse..“

„Je, ali to košta..“

„Ma nema veze što košta, htio sam jesti kekse u vlaku, vlak mi je pobjegao, ne trebam više ni kekse, uzmite ih, nisu ni otpakirani..“

„Ajde, hvala..“, ostane gospodin malo u čudu.

Ova scena me malo razbudi. Vratim se pred željeznički kolodvor, obilazim parking tražeći zagrebačke registracije. Prilazi mi onaj visoki u odijelu od prije sat vremena, sa još jednom osobom u civilu.

„Gospodine, jeste vi našli prijevoz?“, upita me sumnjičavim tonom.

„Nažalost nisam, nitko mi nije stao, nisam imao sreće.“

„Legitimiraj ga!“, kaže ovom drugom.

Ostanem malo u čudu, pružim osobnu, od iznenađenja ni ne pitam kako to da me civil legitimira. Pita me ovaj drugi kuda idem, šta radim ovdje, ja ispričam svoju priču, on provjeri telefonom osobnu i kaže mi:

„Ajde molim vas sjednite si negdje na kavu dok vam ne dođe vlak, sumnjivi ste kad hodate ovako parkingom, za 15 minuta ovdje će Jadranka Kosor održati govor.“ E, pa sad je malo jasnije. Od svih mjesta, zapnem baš ovdje, da uživo vidim taj umjetni smješak broj..ko zna koji i da uživo čujem kako živim samo zato da uđem u Europsku uniju. Ali, neću. Neću pisati o Jadranki Kosor.

Pomalo razočaran, sjedam na vlak za doma. Tražim kupe sa najmanje ljudi, u jednom dva dečka mojih godina, jedan sa dužom kosom, ovo su „moji“, pomislim. Sjednem s njima i počnem čitati novine. Polančec, EU, novi prijedlog zakona o visokom školstvu..čujem da ova dvojica pričaju o sviranju gitare.

„Jesmo pred Slatinom?“, pita me dugokosi.

„Da. A vi ste dečki iz Osijeka?“

„Ne. Iz Slatine smo.“

Tek tad ih malo bolje pogledam. Obojica slijepi, na sjedalu do njih dva štapa na rasklapanje.

„Vi imate neki bend, šta svirate?“

„Da, obojica sviramo u bendu, još jedan slijepi dečko s nama, a sviramo sve.“, nasmije se.

„Od svadbi živimo, a pop-rock sviramo ovako, za dušu..sad smo nedavno svirali sa Arsenom Dedićem, još nekim poznatim glazbenicima, Otkazani let, ukucajte si na internetu. Trenutno se promoviramo po radio postajama. U utorak smo u Dobro jutro Hrvatska.“

„Ajde odlično, poslušat ću. Ja pjevam u zboru inače, ali tu nema novaca, to je čisto za osobno zadovoljstvo.“

„Da, to je nešto drugačije, kad sviraš za novac, sviraš publici koja te plaća, moraš svirati sve. Na svadbama je dobro što te plaćaju odmah.“

Sastavljaljući svoje štapove, izlaze iz kupea..

„Ajde super dečki, baš mi je drago, želim vam uspjeh..“

„Hvala. Nije nam bilo lako u početku, puno ljudi ima predrasude, dugo smo bili u sjeni i bojali se, ali treba se pokrenuti i biti hrabar..pozdrav i sretno
tebi sa zborom!“

Ostao sam sjediti u kupeu i razmišljao o današnjem danu. Bio je čudan, drugačiji od obične svakodnevice, pomiješanih razmišljanja. Zaključak? Ne znam imam li ga. Ali znam da ću u utorak ujutro, uz jutarnju kavu, prije posla, pogledati Dobro jutro Hrvatska. Možda da samo zažmirim i na miru poslušam Otkazani let. Jer poznato je da slijepi ljudi, radi svog hendikepa, čuju i osjete bolje od nas ostalih.

Robert Čačić, tajnik ogranka Hrvatskih laburista – Stranke rada Našice

| Broj posjeta: 871 |

Želite li komentirati? Objava: "Otkazani let"

Imate li komentar?