Mi imamo pravu Suzanu!

Ljudi se u politici, kao i na bolesničkom krevetu, prevrću s jednog boka na drugi, vjerujući da će tako udobnije ležati. U tim riječima, čini mi se Goethea, sadržana je suština političkih voajera. Većine onih kojima se politika svakodnevno bavi a oni je, misleći da su time iznad nje, zaobilaze u velikome krugu. Posljednjih godina vlastito bacakanje s boka na bok, traženje tračka svjetlosti i dobra u drugima, bilo da su slijeva, bilo da su zdesna, pretvorilo se u besmislen, uzaludan voajerizam. A suština nije, priznat ćete, u gledanju već u sudjelovanju i – ako je to izvedivo – stvaranju. I zato sam tu. Ne samo kao promatrač. Želim politiku iskusiti. Kao tisuće drugih promatrača koji su se, izazvani kaosom u Hrvatskoj, odlučili stvar uzeti u svoje ruke.

Naravno, i nakon što sam došao do spoznaje da je Hrvatskoj potrebna (reći će mnogi; zar još jedna?!) stranka, rojile su se sumnje. U prvom razgovoru o budućoj stranci Lesar je bio đavolji odvjetnik. Pronalazio je desetke razloga koji bi imalo mudre ljude A mi smo, utvaramo i mudri, i hrabri) odvratile od Sizifova posla.

– Znaš koliko ima u Hrvatskoj registriranih stranaka? – pitao me.

– Baš me briga koliko ih je – spremno sam dočekivao predvidljive argumente protiv avanture.

– Znaš li koliko je stranaka s radničkim prefiksom?

– Iskreno, ne znam. Ali znam da u ovome času jedna Hrvatskoj nedostaje.

Satima je Lesar pronalazio argumente, i to jake, koji su nas trebali obeshrabriti u pokušaju da stvorimo stranku neopterećenu prošlošću, nečistim biografijama i dugovima prema izakulisnim oligarsima. Nakon nešto više od dvije godine, druga slika, drukčija atmosfera i neko novo okruženje. Pa, ipak, miješaju se različiti osjećaji; zadovoljstvo i zabrinutost. Iako su Hrvatski laburisti u 14 mjeseci postali relevantna politička činjenica, nitko na 1. Saboru (u Histrionu nesebičnog zakrilnika velikoga srca Zlatka Viteza) ne likuje. Nitko ne daje velika obećanja osim jednog; ovaj kaos, ovo beznađe, ovu depresiju, te nemoralne, do guše u kriminal uvaljane vlastodršce treba mijenjati. Ne promijenimo li ovo na oko bezizgledno stanje, uskoro će nam država sličiti onima na Bliskome istoku i sjeveru Afrike.

U Histrionski dom stigli su laburisti iz raznih, najudaljenijih krajeva Hrvatske. Neki i dva sata prije početka Sabora. Svaki put kada među nama ukaže Osječanka Suzana Šimić, osjetim da Laburisti imaju smisla. Tko je Suzana Šimić? Krivo pitanje. Pravo glasi: „Što je Suzana Šimić učinila da u njoj vidim smisao našega postojanja?“ Smislenu žrtvu. A žrtva je putovati na sjednice Nacionalnoga vijeća u podne, vlakom i autobusom, iz Osijeka u Zagreb i vraćati se u Osijek u jedan u noći, stići doma drugoga dana u ranu zoru, žrtva je nakon sjednice Nacionalnoga vijeća čamiti na kolodvoru, mrznuti četiri, pet sati do polaska vlaka ili autobusa. Bez kune naknade (a bez posla!). Bez plaćenoga sendviča, soka ili tople kave. Dakako, osoba poput Suzane u laburistima je mnogo, više nego u bilo kojoj stranci. I zato mi nismo isti, mi smo Laburisti.

Iako je dvjestotinjak delegata i osamdesetak gostiju prvi put skupa, čini se da se odavno poznajemo. Da, iako većinu nikada prije nisam vidio, poznajem ih. Kako? Dijelimo istu, hudu sudbinu. Želimo zajedno mijenjati i društvo i državu. Svima nam je nepoštenja, korupcije i nepotizma navrh glave.

O čemu razgovaram s delegatima, predsjednicima ogranaka i podružnica te povjerenicima? Traže akciju, savjete, žale se, nisu zadovoljni jer im se čini da naša priča, čiji su oni protagonisti, teče ipak malo presporo. Nestrpljivi su. S pravom. Smeta im što talentiranima i poštenima, pametnima i solidarnima i vlast i opozicija podmeće noge. Nije im jasno kako to da svima nije stalo do općega dobra. Čude se lopovluku… Naivni su?! Ne, dobri su ili; nismo, svi skupa, nepopravljivo loši. Za razliku od velike većine na hrvatskoj političkoj sceni u rutinu i kolotečinu ogrezlih partitokrata.

Zadovoljan sam što nitko nije spominjao istomišljeništvo, nitko ili malo tko se klanjao dužnosnicima stranke. Mi smo, čini mi se, sličnomišljenici. Imamo zajednički cilj i slažemo se u tome da je vrlo važno kako na taj cilj doći. Slažemo se da sredstva treba birati. U tome je naša prednost. Počeli su je prepoznavati i uvažavati i glasači.

Pauze su mi draže od samog zasjedanja Sabora, koji je vođen i odrađen – da nije bilo problema s kompliciranim izbornim sustavom i tiskanjem glasačkih listića za drugi izborni krug – besprijekorno.

I nije bilo, ponavljam, jednoumlja. Izlazili su delegati za govornicu i upozoravali što im smeta, što treba mijenjati. I nisu, hvala Bogu, pokušali od predsjednika stvarati kult (s)ličnosti.

Zapazio sam da među delegatima ima talentiranih, sigurnih u sebe, odrješitih. Prvi put sam čuo Riječanina gospodina Manestru koji je na mene ostavio bolji utisak od većine već izlizanih riječkih političara. Dobro je, jako dobro što su mnogi koje sam čuo u službenome dijelu sabora ili sam s njima razgovarao o kazališnome foajeu znaju ne samo što ne žele već i to što žele. Znaju da ne znaju i – pitaju. Razlikuju se od političara drugih stranaka koji ne znaju a misle da znaju i nikoga ništa ne pitaju.

Mi stvarno nismo isti, mi smo Laburisti!

A jesu li na Saboru izabrani najbolji?

Ako nisu, za to su odgovorni ogranci i podružnice, jer, s izuzetkom četvero ljudi, svi su kandidati za dužnosnike i središnja stranačka tijela morali proći kompliciranu proceduru. Na Saboru nije bilo čak ni lobiranja. Ili ga moja malenkost nije primijetila (mada ne vjerujem da imamo tako „spretnih“ igrača). Nije bilo zlobe ali je bilo zabrinutih lica. Većina je shvatila da je Sabor tek stvaranje preduvjeta za veliki, dugotrajan i nimalo lagan, stresan posao. Da će nakon Sabora početi protulaburistička kampanja, da će mnoge članove i izabrano vodstvo vladajuća kasta, ali i dio opozicije, pokušati zaplašiti, da će im podmetati, prijetiti i obeshrabrivati u najplemenitijim nakanama: promjeni sveopće političke truleži, bezčasća i dokazano nesposobnih političara.

Ima, doista ima ta naša, laburistička priča smisao. Ima perspektivu. Ali nam ništa neće, naravno, samo pasti s neba. Uostalom, svi će biti protiv nas, i vlast i opozicija. Zašto? Zato što ćemo im pomrsiti račune.

Branko Vukšić

| Broj posjeta: 2.794 |

Želite li komentirati? Objava: "Mi imamo pravu Suzanu!"

Imate li komentar?