Nije strašno biti pesimista. Čaša može biti napola puna ili napola prazna, zapravo svejedno. U mjerivim parametrima objektivne stvarnosti, vina ima ili vina nema, bez obzira na pesimizam i optimizam. Nešto je ružnija situacija s paranojom. S jedne strane, ako vam se čini da vas proganjaju agenti svih svjetskih službi (a i neki iz Zvjezdanih staza i Ratova zvijezda), trebate se obratiti stručnjaku. Ne onom za špijunažu. Onom drugom.
Ali, ako svoja crna predviđanja godinama pričate, a svi vam govore da širite negativne vibracije i da ni vrag nije tako crn kako ga crtaju i da se tako nešto kod nas sasvim sigurno ne može dogoditi, a ono se dogodi baš tako crno ili još malo crnje, onda se situacija može pojasniti na dva načina samo – ili se radi o vještici (čarobnjaku) koji svojim crnim predviđanjima utječe na stvarnost, ili je stvarnost zaista takva da se crne stvari događaju prema predviđanjima, dakle crna, pa paranoja i nije neka bolest nego realno sagledavanje stvarnosti koja prijeti. Ako je tako kako jeste, najveći je grijeh i najblesavija pogreška zatvoriti oči i pokriti se po glavi. Vampiri na taj način neće nestati. Oni se ne boje mraka. Njima mrak paše.
Lopovska družina (koju je, a to sam se neuspješno zalagao još 2000. godine, trebalo proglasiti zločinačkom organizacijom, jer ona to po svim svojim karakteristikama jest) opljačkala je općenarodno, društveno, državno, kako hoćete, bogatstvo. Pretvorbom i privatizacijom, krađom, mitom, privilegijama, otpremninama, nekretninama i inim zanimacijama pokupila je što se pokupiti dade i to preselila u vlastiti džep. Džep je banda preselila na otoke (kajmanske, krokodilske i ine) jer zna da ovi drugi nemaju jahte da dođu do otoka. Pesimistički sam predviđao da će sada banda navaliti na ovo što je ostalo (struja, voda, obala, infrastruktura), a da će u međuvremenu, za ugrijavanje i zbog strateških razloga, pritisnuti građane siromaštvom i prijetnjom siromaštvom. Iz dva razloga. Prvo, jer lova stvarno više nema. A drugo jer je takva prijetnja lijepo upozorenje onima koji bi se još mogli pobuniti – pazite što radite i mislite si gdje ćete se naći ako nama stanete na rep. Pogodila me stvarnost, sa svim porezima, razrezima, prirezima i urezima, krizama, recesijama, rezanjem i kresanjem i inim zlima. Koja sva možemo preživjeti jer smo izdržljivi. Ali sada ide za ozbiljno.
Vlada ukida svima koji su na proračunu (državnom, ne lokalnom, jer ovdje neki slušaju, a neki ne) sva prava koja su imali kolektivnim ugovorom. Sindikati se ne slažu, al’ je vlada tvrda srca bila – i nije popustila. Što se događa?
Vlada se prijeti na sve moguće načine – neće biti plaće, neće biti penzija, neće biti ni sunca, ni neba ni zraka. A sve to što bi trebala isplatiti prema kolektivnim ugovorima iznosi otprilike pola milijarde kuna. Samo za penzije nedostaje dvadesetak puta toliko. To je bez veze i to nije razlog. Što vlada ima na umu. Paranoik bi rekao – nešto gadno. Pa, evo – sva su radnička prava, osim minimalne plaće od 2.814,00 kn bruto, određena kolektivnim ugovorima. Dakle, u Zakonu o radu nema ni regresa, ni božićnice, ni godišnjeg odmora, ni prekovremenog rada, ničeg. Ako se ukinu kolektivni ugovori onda toga nema nigdje, kao da nikad nije ni postojalo. A ostaje samo obveza poslodavca da isplati 2.814,00 kn bruto. Ako Vlada kao najveći poslodavac raskine kolektivne ugovora, pogodite što je napraviti poslodavci. Ovo za njih postaje raj na zemlji u srcu Europe. Hrvatsko gospodarstvo naglo se oporavlja, profiti rastu, a plaća stoji na 2.814,00 kn. Ako nećete raditi vi – ima tko hoće, zalihe nezaposlenih su dovoljno velike.
Dosadašnji Zakon o radu predviđao je svojim člankom 262 da i nakon otkazivanja kolektivnog ugovora, do sklapanja novog na snazi ostaju privilegije prethodno sklopljenog ugovora. To je izboreno 1995. godine i od tada se smatra najvećim dostignućem borbe za veća radna prava u Hrvatskoj. Upravo ovaj članak u vladinom prijedlogu zakona o izmjeni Zakona o radu mijenja se, gubi se obveza poštivanja dogovorenog u sljedećem ugovoru i u vremenu kad je ugovor istekao, a u sljedećem članku se govori da „prestaje produžena primjena pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima, koja su se produženo primjenjivala …“, a takvi su svi kolektivni ugovori s državnim službenicima i namještenicima, odnosno svima je već prošao vijek trajanja i prestat će trenutkom izmjene Zakona.
Dakle, tako, Vlada daje krasan primjer poslodavcima (kapitalistima) kako do kraja oderati radnika. Ukinite kolektivne ugovore, mi stojimo iza vas, kaže Vlada. Zašto da plaćate nešto što ne morate. A ne morate platiti gotovo ništa. Na kraju, tko god i na koji god se način za ovu državu borio, nije to njegova država. To je vaša država, vas koji imate novac. I nas koji njome upravljamo za vaš račun. A narod se može i promijeniti ako je to potrebno. Nema frke.
Eto, to je moje paranoično viđenje trenutačnog stanja u hrvatskom društvu. Vjerojatno sam potpuno u krivu, a rado bih i bio potpuno u krivu. Vjerojatno predsjednica Vlade smišlja kako da pomogne hrvatskim radnicima, liječnicima, profesorima i inima, a da baš ne udavi hrvatske kapitaliste. Vjerojatno to vidi i Socijaldemokratska partija Hrvatske pa se umjesto socijaldemokracijom bavi Milinovićevim kaubojskim filmovima i odlaskom u sumrak, Jacinim broševima i sličnim veselim stvarima, jer, ipak, stvari nisu tako gadne. Vjerojatno je tako i vjerojatno sam ja bolesni laik koji vraga vidi crnim. A koje je ono vrag boje?
Nikola Vuljanić (BLOG)
Želite li komentirati? Objava: "Koje je vrag boje?"