Izbjeglička kriza: legitimacija našeg (ne)morala

Bliskoistočni egzodus biblijskih razmjera

Ako su (i) neki u svojoj naivnosti mislili da su patnje i stradanja (ilegalnih) imigranata, izbjeglica, prognanika, a u ovom je trenu, izuzev za politički birokratski um, posvema je nevažno kako ih (na)zvali, nešto što je jako daleko od nas i naših vrata; da će nas ova nepojmljiva tragedija zaobići, ili da je to nešto što nas se ne tiče, od prije petnaestak dana su žestoko demantirani. Ova se izbjeglička kalvarija i u nas, surovo i potresno ogolila i pokazala da nije samo apstraktni politički problem, već je ujedno ogolila i sve nas koji ravnodušno buljimo u televizore, ravnodušno gledamo slike prave humanitarne katastrofe i na koncu ravnodušno zaključimo kako ipak netko drugi mora pomoći tim ljudima; uostalom ima ih koji su plaćeni za to.

A radi se o sudbini stotina tisuća (u širem smislu milijuna) konkretnih ljudi, obitelji i prije svega djece; za njih je ovo pitanje života i smrti na koje se ni jedan pristojan i uljuđen čovjek, ne može, niti smije oglušiti. Ali, primjerice naš nacionalno nabildani kolumnistički mladac dr. Raspudić nadobudno, a bez da pocrveni od stida, piše: kako su slike izbjegličke djece koje nam svakodnevno plasiraju svjetske TV postaje svojevrsna emocionalna pornografija kojoj je cilj pobuditi empatiju, a po njemu, očevidno mnogi od tih izbjeglica to nisu zaslužili. Zašto? To samo on zna, ali u motive ovog blagoglagoljivog i do boli nacionalno osviještenog kolumnista nećemo ulaziti. Samo je ilustrativna slika stanja „zabrinutih i osviještenih desničara“ u našem društvu, a kojih na žalost, nije malo. Naravno, svatko može i mora pomoći u okviru svojih mogućnosti, ali moramo znati, izbjeglička kriza nije talačka kriza kako nam neki arogantni političari s desnice sole pamet; ona ne govori samo o bezobzirnom svijetu politike i političara, (neo)kolonijalnim intervencijama Amerike i ostalih zapadnih sila, ne služi samo za eksploataciju stranačkih i predizbornih poena (primjerice, danas i u nas), već je ova kriza ušla u naše domove i sve više govori i o nama samima. Jer, kako se odnosimo i nosimo s tim konkretnim ljudima i problemima, a budimo svjesni kriza je u Europi tek počela i dugo će trajati, tako i legitimiramo svoj javni i osobni moral. Bez ogleda bili vjernici, ateisti, agnostici, bili lijevog ili desnog svjetonazora ili ideologije, ljudska nesreća traži pomoć. Ne selektivno, posebno za kršćane, posebno za ljude bijele puti i sl. o čemu trabunjaju Viktor Orban i Robert Fico i ostali prvaci (srednjo)europske bezdušnosti, već pravednost mora biti jednaka i ravnopravna za sve. Ili je nema. I uistinu, stotine, pa i tisuće ljudi, civilnih i humanitarnih udruga, zgroženi slikama ljudske patnje i očaja, mnogi samoinicijativno, krenuli su u pomoć kako ti ljudi na svom putu nade u neki novi i bolji život, daleko od razorenog doma (budimo realni i priznajmo nema više Sirije) ne bi trpjeli u onoj mjeri u kojoj se to do sada dešavalo. Ova je kriza ujedno i izazov za sve vlade EU-a, pa i šire, da se prestanu međusobno prepucavati i prebacivati odgovornost s jedne na drugu stranu, odnosno da se ujedine i zajednički osmisle i sprovedu akcijski plan trenutne pomoći, a da u najkraćem mogućem roku, dugodobno pošteno i u duhu solidarnosti (ne zaboravimo na milosrđe) pronađu smisleno rješenje. Budimo realni velika seoba naroda je tek počela, pred našim se očima rađa novi fenomen za koji nitko ne zna, niti može znati koliko će i sa kakvim posljedicama trajati. Naravno, po čitav svijet.

Kada se dogodi neka velika prirodna katastrofa, elementarna nepogoda, prvo i prioritetno nam valja ublažiti i sanirati posljedice nesreće; zbrinuti ljude, a tek potom djelovati uvođenjem reda, konkretno u ovom slučaju popisivanja ljudi, uzimanju otisaka prstiju, fotografiranju i svemu onome što traže i zahtijevaju međunarodna pravila i konvencije. Naravno, u interesu efikasne pomoći (organizacija transporta, smještaja, zdravstvene skrbi, sigurnosti i sl.) potrebno je u ovom kaosu napraviti reda, ali ne na štetu humanosti i ljudskosti. Srećom, svjedočimo i u nas u RH, kao i u naših susjeda manifestacijama masovne solidarnosti i plemenitosti; koliko je samo ljudi u našim pograničnim krajevima pružilo pomoć tim nesretnicima. Jednako tako mnoštvo je Slovaka (bez ogleda na stavove njihova premijera Fica) samoinicijativno sjelo u svoje automobile i uputilo se u susjednu Mađarsku, u Budimpeštu, na Keleti palyaudvar (Istočni kolodvor, gdje su bile stacionirane tisuće izbjeglica) ili austrijski Traiskirchen, kako bi hranom, pićem, novcem, igračkama za djecu ili na neki drugi način nesebično pomogli ljudima u nevolji. Humanost ne traži velike geste, ali dokaz je da smo samo i jedino tako živi ljudi, da nismo otupjeli za tuđu nevolju. Odnos prema izbjeglicama danas je, za sve nas, test naše ljudskosti, očitovanje naše (moralne) odgovornosti i odgovornosti prema svijetu u kojem živimo i koji pokušavamo, zarad naše djece, učiniti boljim. Time naravno, indirektno pomažemo i samima sebi, jer činiti dobro oplemenjuje a činiti zlo i mrziti, uništava nas. Pružanje pomoći ljudima koji prolaze kalvariju i to doslovno pred našim nosom, time je važnije kada vidimo koliko i kakvo nejedinstvo vlada unutar EU, dakle unutar zajednice u koju ovi nesretnici hrle vjerujući kako ovdje mogu ostvariti sigurnost za sebe i svoju obitelj, zaposliti se i na miru školovati i odgajati svoju djecu. Višegradska skupina (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) otvoreno i bez zazora pokazuju svoje nezadovoljstvo i strah pred izbjegličkom navalom; (Orban je u Parlamentu isposlovao slanje vojske na mađarske granice i uporabu sile ako zatreba), smatraju ih ugrozom za sigurnost kršćanske civilizacije i europskog načina života, ma što to značilo. Po društvenim mrežama divljaju mase luđaka koje drže da bi se s izbjeglicama, posebice onima druge vjere i druge boje kože trebalo drastično postupati: hapsiti, zatvarati, deportirati, jednom riječju hermetički zatvoriti granice, pa ako treba i vojskom i žicom onemogućiti masovni priljev izbjeglica. Čudno za ljude kojima su puna usta kršćanstva i vjere, ali očevidno su gluhi za ono što im poručuje Papa, kada govori o milosrđu i o „solidarnosti koja uvijek počinje u vlastitom dvorištu“. Isus je prije svega milosrđe, ali čini se da mnogi tu lekciju nisu naučili; strah (stvarni ili hinjeni) od drugog, različitog i drukčijeg je ipak sve veći; ksenofobijom se prikriva vlastita slabost, a pozivanje na zaštitu nacionalnih interesa i sigurnosti služi kao obrambeni mehanizam, jer tko zna, ne kriju li se među tim izbjeglicama brojni teroristi, talibani, islamisti, džihadisti i sl. A, kao što je poznato sigurnost naših građana i naših granica je dužnost i svetinja. Pa i iznad humanosti. Čuju se katastrofični glasovi da su izbjeglice i izbjeglički val dio velike svjetske zavjere protiv Europe i europske civilizacije; ovim se egzodusom želi narušiti stabilnost EU-a i u dogledno vrijeme islamizirati stari kontinent. Ali, sva ta retorika daleko više govori o onima koji se njome služe, negoli o izbjeglicama, što dakako ne znači da treba biti slijep na moguće prijetnje, ali ih ne treba preuveličavati, posebice ne na štetu humanosti.

U svakom slučaju, sve ovo što govorimo, kako se ponašamo, pišemo ili izvještavamo nije moguće odijeliti od onoga što smo ustvari i tko smo mi sami. To p
osebice vrijedi u kriznim vremenima kada dobri ljudi postaju još bolji, a zli još gori. Dobri ljudi neće zazivati duhove nesnošljivosti, neće pisati stvari iz kojih može proisteći zlo. Zabrinuti domoljubi u čijoj ljubavi nikada nema mjesta za konkretnog čovjeka nam dijele lekcije kako robujemo, kada govorimo o izbjeglicama, „trash sentimentalizmu“, o čemu nadahnuto i s puno entuzijazma piše dr. Raspudić, ili nas upozoravaju, poput notornog Ante Đapića: zar ne vidite kako među izbjeglicama uvjerljivo prevladava mlađa muška populacija (nabildani su, kaže, kao da su izašli iz teretane) i pita se gdje su im žene i djeca. Njima bi čak i on pomogao, ali neka se ovi mladići izvole vratiti u domovinu, uzeti puške u ruke i braniti svoj dom i državu kojih zapravo više nema. Ne zaboravimo, ljudskost nije komplicirani koncept, izuzev ako ga sami, u ime navodno ugroženih nacionalnih interesa ne kompliciramo. Nemojmo se pozivati na kršćansko milosrđe i solidarnost, već počnimo djelovati u tom duhu. Ova je kriza i prigoda, svima nama da stvarno živimo riječi koje često olako izgovaramo kada tvrdimo da ovako ili onako treba učiniti dobro, ali ako se kao takvi i stvarno ne legitimiramo, postajemo smiješni i komični. Uistinu, sada imamo prigodu živjeti riječi koje šapćemo u molitvi, u crkvama, koje koristimo u svakodnevnoj komunikaciji sa bližnjima, riječi kojima su nas bolji učitelji upućivali u život sa vjerom kako ćemo postati časni i pošteni ljudi. Sada kada je na ispitu naša savjest bilo bi dobro prisjetiti se svega onoga što smo mogli učiniti dobro, a nismo; ovo je prigoda da ispravimo naše propuste.

(Ne)očekivano, najveći otpor izbjegličkom valu manifestirao se na prostorima bivše Austro-Ugarske; ali prisjetimo se dubokoumne knjige suptilnog mađarskog filozofa Istvana Biboa o „bijedi malih srednjoeuropskih naroda“, na(r)cizmu malih naroda i onda nas ne bi trebale čuditi ove groteskne slike žice, policije i vojske kojima svjedočimo na granicama Mađarske, Slovenije…Svojedobno, A-U je bila otjelotvorenje Srednje Europe (ne ulazim u kontekst političkih odnosa), a njezini temelji kulturalna i konfesionalna raznolikost iskustava stanovništva različitih nacionalnosti. Danas, nakon dva svjetska rata i iskustva holokausta od Srednje Europe nije puno ostalo a čini se da smo, barem većina od nas zaboravili što smo i kakvi smo bili i mi sami u toj zajednici i na tom prostoru. Bibo nas svojim tekstovima podsjeća: Srednjoeuropljanin danas pomaže samo svojima i samo onda kada su bijeli i kršćani. A, nije uvijek bilo tako. U situaciji kakvu danas imamo valja nam se vratiti korijenima naših predaka jer oni su pomagali otvoreno i bez zazora ljudima koji su izgubili dom, mnogi od njih i sami su tražili novi dom i spas u neizvjesnosti novih prostora i vremena. Odbiti pomoć ljudima ovog egzodusa biblijskih razmjera značilo bi pljunuti na vlastitu prošlost, jer pomažući tim ljudima mi pomažemo i sebi da budemo bolji ljudi. Uostalom ono najbolje što imamo mi u RH, ali i diljem srednjo i istočnoeuropskih naroda, sve smo to baštinili, nasljedili, prihvatili od tzv. tuđina i stranaca. Spomenimo se samo Strossmayera, Šuleka, Ružičke, Tesle, mogli bi nabrajati u nedogled; uostalom sličnu situaciju imamo i kod Slovaka, Mađara, Čeha, Poljaka, Srba…Što prije to shvatimo tim bolje po nas: izbjeglice su potpuno isti ljudi kao i mi i čemu onda panika i strah koju šire raznorazni kvazidomoljubni stožeri u liku dr. Andrije Hebranga, posebnog povjerenika za izbjeglice imenovanog od naše predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović. Što to treba našoj predsjednici, valjda jedini zna Tomislav Karamarko. Dovoditi vojsku na granicu, lažno brinuti o navodnoj ugroženosti naših građana, a da su prije toga, isti ti do temelja pokrali našu zemlju, ostavili bez posla i perspektive masu ljudi, priliči samo osobama koje politiku vide isključivo kao sredstvo vlastite promocije, vlast kao mogućnost osobne afirmacije, a moć kao put stjecanja materijalnih dobara. Ako u svakom hrvatskom gradu udomimo samo jednu izbjegličku obitelj, time ne spašavamo samo ljude ugrožene ratom i bijedom, već ujedno i vraćamo dug prošlim generacijama koje su i nas, nekada slične, primale otvorena srca. Budimo realni, kriza je tek počela; izbjeglice nas doživljavaju kao zemlju tranzita, ali doći će tren kada će se koridori prema Zapadu jako suziti, zatvorit će se i mnoge granice i mi ćemo morati preuzeti teret odgovornosti za pedeset do sto tisuća imigranata. Koliko dugo će ostati u nas, to ne možemo znati, ali važno je napomenuti da će tada pitanje azila i u nas postati novom temom kojom ćemo se morati intenzivno baviti. Dakle, izbjeglice nas mogu, pod uvjetom ako uistinu vodimo računa o vlastitoj moralnoj higijeni, podsjetiti na ono što smo nekada bili, prije nego li smo se usrali od straha i zabrinuti za vlastitu komociju prestali voditi računa o drugima.

U svemu ovomu političari imaju presudnu ulogu; građanima moraju slati pozitivne signale, osuditi ksenofobiju i svlada(va)ti predrasude, prestati plašiti ljude islamofobijom i rasističkim ispadima. Moraju umiriti građane i pojasniti im kako nam je svima dužnost pomoći čovjeku u nevolji, a ako zatreba, pružiti mu šansu da formira novi dom. Ali, iznad svega moraju osmisliti jasne principe humane, azilantske, migracijske politike. Umjesto da si forsiranjem i preuveličavanjem imigrantske opasnosti dižemo rejting pred izbore, i vlast i oporba trebali bi govoriti o vrijednostima, i implementaciji humanih sadržaja, ne potpirivati niske strasti i instinkte. Izbjeglice, za sada, ne žele ostati u nas, žele na Zapad, ali uskoro će doći vrijeme kada će tamo biti ispunjene kvote i tada će se migracijski smjerovi promijeniti. Očekujmo da će se to u skoro vrijeme desiti i u nas, ali ako to shvatimo kao našu građansku i demokratsku šansu (u demografskom, radno – socijalnom, intelektualnom, kulturalnom i u svakom drugom pogledu) znat ćemo da smo zdravo i zrelo demokratsko društvo. Ako netko ne razumije, ili ne želi razumjeti što nam to poručuje Angela Merkel (bez ogleda na stanovito reteriranje prema rješavanju problema tzv. ekonomskih imigranata), koja usprkos ogromnom priljevu izbjeglica u svoju zemlju, ne posustaje u želji da im pomogne, onda taj ništa ne razumije o potrebi izgradnje jednog novog svijeta bez novih željeznih zavjesa. Europa bez granica nije samo ideal već i jedini put mira i pravde, a sve nas drugo, bez ogleda na ogromne teškoće izbjegličkog vala vodi u prošlost. Zar smo uistinu zaboravili kakva (nam) je ona bila?

— Jaroslav Pecnik

Dodatak

Politika EU po pitanju azila i azilanata ( središnji ured za azilante smješten je na Malti a njegova je uloga tek podupirateljska bez većeg praktičkog značenja) uopće nije djelotvorna, iako su zajedničke političke osnove dogovorene u tzv. Amsterdamskom sporazumu (1999.), odnosno akcijska pravila uređena tzv. sporazumom iz Dublina. Prošlo je 16 godina od donošenja zajedničkih pravila a za sada su rezultirala samo nekim olakšavajućim mjerama za postupanje policije; sve ostalo ovisi o svakoj članici EU-a ponaosob. EU ima 28 zemalja, toliko i pravila o azilu i azilantima. Za početak pod hitno se moraju iznaći mjere zajedničke politike, jer nemoguće je da u Švedskoj primjerice azil dobije devet od deset osoba koje su ga zatražile, dok u Mađarskoj na jedan odobreni azil dolazi 13 odbijenih tražitelja azila. Dimitris Avramapulos, EU komesar za unutrašnja pitanja u jeku ove imigracijske kalvarije kaže: „Migrantima iz tzv. sigurnih zona moramo zatvoriti vrata. Ne smijemo ih, niti možemo primiti, moraju se vratiti natrag“. Ali, gdje su sigurne zone u
Iraku, Siriji, Libiji, Eritreji, Somaliji, Afganistanu… jesu li to možda izbjeglice stacionirane u kampovima širom Turske, Libanona ili Jordana…? Zar Zapad uistinu ne osjeća i svoju odgovornost za ono što je počinio intervencijama u Iraku, Libiji i da ne nabrajamo dalje, jer popis je dugačak. I stoga je dobro da je Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar inozemnih poslova ustvrdio kako je izbjeglička kriza najveći izazov od postanka EU-a, te da bez zajedničke akcije i solidarnosti svih članica Unije, pa i šire, ništa nije moguće učiniti na rješavanju ovog egzodusa čija kulminacija tek prijeti. Pitanje kvota je besmisleno ako se ne raspravi pitanje smisla kvota; u protivnom sve će se iznova svesti na novo politikantstvo u kojem će opet jedine žrtve biti humanost i izbjeglice. Mari li uopće tko za to?