Globalizacijom rada do istinske globalizacije

Kao širi društveni pojam tržišnog i kulturnog povezivanja, globalizacija je počela još prvim oplovljavanjem Afrike, u novije doba, nakon prvog svjetskog rata, bila je omogućena padom cijene transporta, a danas, padom cijene telekomunikacija tj. prijenosa informacija.

Širenje tržišnog kapitalizma moralo je imati društveno prihvatljiv naziv, u naše vrijeme, za to je iskorišten naziv globalizacija. Ideja kojom je globalizacija upakirana i predstavljena je, velikodušno širenje bogatstva i blagostanja odozgo prema dolje, od sjevera prema jugu. Nažalost ubrzo se pokazalo da širenje takvog blagostanja prerasta u koncentraciju bogatstva te da lijepo upakirani pojam globalizacije skriva slijedeće:

– povećanje novčanog bogatstva poduzeća tj. pojedinaca
– smanjenje utjecaja država tj. društvenih institucija kao korektivnih faktora društvenih odnosa,
– koncentracija moći kroz elitizam i hegemoniju

Ti ciljevi ostvaruju se na prepoznatljiv način koji poznajemo kroz termin « negativni učinci globalizacije». Svjetske gospodarske institucije, čuvajući interes onih koji su ih osmislili, uvjetuju pozicije nerazvijenih. Korporacije se moraju širiti da ostvare stabilnost a jedina preostala prepreka su gospodarski i socijalni odnosi zemalja u razvoju. Nezavidni položaj tih zemalja koje još plaćaju terete raznih kolonizacija iskorištena je po direktivama MMF-a sljedećim uvjetima:

– države moraju odustati od tržišnih mehanizama koje štite, kakvu takvu, domaću proizvodnju ( osloboditi tržište),

– privatizirati državna poduzeća,
– deregulirati tržište rada i kapitala

Na taj način, institucije društva ostaju bez moći, a uvjeti ulaska kompanija u te države su manji porezi, te se društvima uskraćuju sredstva za gospodarski pritisak, mogućnost ostvarivanja gospodarske i socijalne politike, te socijalni konsenzus nestaje. WTO tj. GATT propisuje programe po kojima države mogu biti kažnjene ako provode svoje socijalne i gospodarske programe.

U ostvarivanju ciljeva nije isključeno ni stvaranje lokalnih ratnih žarišta koja šire prostor za ekspanziju velikih ekonomskih sila.

Na rezultate takve «globalizacije» ukazuju slijedeći pokazatelji:

– 50% svjetske trgovine vrši se proizvodima multinacijonalnih kompanija,
– od 100 najvećih ekonomskih jedinica, 48 su države, a čak 52 kompanije,
– od 100 najvećih kompanija, 98 ih je u Americi, Europskoj uniji i Japanu,
– 75% trgovine obavlja se između 25% čovječanstva,
– 20% stanovništva konzumira 85% bogatstva.

Kako se to odražava na naš život kao pojedinaca? Pojam globalizacije najbliži nam je, kao građanima, kroz pripreme za ulazak u Europsku uniju. Kroz povijest znamo da su carstva poput EU već postojala od stare Grčke do Rima ili još postoje na zapadnoj hemisferi. Sve te tvorevine imaju svoju visoko razvijene društvene odnose, ali i svoje nisko razvijene robove. Zar uistinu vjerujemo da ovo naše Europsko carstvo neće imati svoje robove. Dokaz tome je galopirajući neokapitalizam koji ruši puno jače zapadnoeuropske sustave odnosa i vrijednosti. Pet posto stanovništva drži 90 % kapitala što znači da šačica vlasnika sredstava za rad kroz kontrolu državnih institucija određuje vrijednost svega što postoji i na to stavlja svoj logo, od proizvoda do života samog (patentiranje genetskih kodova.). Logo se dovodi do razine božanstva, te kroz razne agresivne pristupe ulazi u škole i vlastite domove preuzimajući ulogu roditelja, odgajatelja i najvišeg autoriteta, stvarajući društvo potrošača bez vlastite volje. Kulturni i umjetnički vrhunac je slogan «Kupujte s osmjehom» a identitet se kupuje na polici sportske opreme.

U tom novom društvu ostaju izostavljeni najsvjetliji aspekti dosadašnje civilizacije ( kultura, moral, vjera, znanje, duhovnost) a time i milijuni živih ljudi. Tri ili četiri kontinenta uopće ne postoje niti itko na svijetu zna kako živi prosječni stanovnik Perua, Vijetnama, Nigerije, ali zato znamo sve o američkom imidžu, čistom unatoč krvi, znoju i žrtvi svih ostalih pa i samih prosječnih Amerikanaca.

Danas se rađaju djeca koja nikad u životu neće imati radno mjesto, jer za njih mjesta nema. Nezaposleni su nevidljiva grupacija koja stalno raste. Radno mjesto osim materijalne situiranosti donosi i položaj u društvu, samopoštovanje, kanaliziranu kreativnost, sigurnost, obitelj. Očekujemo da će nezaposleni, ma koliko ih bilo, mirno gledati kako mi koji radimo, sve to imamo, a oni, pošto nemaju posao, nemaju ništa od toga. Imaju samo isključenost u novom poretku. Izraz isključenosti svih tih grupacija vidimo danas u Iraku, Afganistanu, Kolumbiji, nogometnim stadionima, crnim kronikama. Terorizam i nasilje je jedino što im je društvo ostavilo da rade i time ostvare svoje mjesto u njemu.

Vlasnici sredstava za rad postavljaju i kontroliraju državnu vlast koja sustavno radi na promicanju negativnih ciklusa pod izlikom slobode tržišta (a ne rada), antiterorizma, prava intelektualnog vlasništva i dr. Zbog prava intelektualnog vlasništva u Etiopiji se humanitarno ne mogu liječiti djeca, lijekovima na koje nije plaćena licenca, a privatni instituti patentiraju sve postojeće genetske i kemijske spojeve za buduće lijekove i buduće licence.

Svijet je postao napučeno bučno mjesto koje je establišment doveo do usijanja i žudi za promjenom. Znamo kroz povijest kako se promjene dešavaju, posebice mi na ovim jugoistočnim Europskim prostorima.

Hoće li se globalizacija, kao sustav, trajno održati ovisi o tome hoće li naći ravnotežu. Za sada je na jednoj strani kapital, a na drugoj samo neorganizirano nezadovoljstvo. Na drugoj strani nema nikakve organizacije, pa čak ni sindikata.

Takva situacija u okruženju, koliko je kriza toliko je i prilika za one koji ju sagledaju. Sindikat se mora otvoriti i prepoznati vječne potrebe i vrijednosti u takvom društvu. Može postati ono što je uvijek trebao i biti, koncentrirana snaga onih koji naizgled ne postoje, a pokreću sve.

S tim ciljem prepoznajmo se kroz aktivnu inicijativu u smjeru:

– globaliziranjem rada nasuprot globaliziranom kapitalu, kroz integracijske procese sindikata unutar država, te kroz svjetske sindikalne asocijacije. Rast nezadovoljstva širih društvenih skupina je takav, da se više ne možemo držati margina i pojedinačnih interesa.

– Otvoriti organizaciju prema nezaposlenima i proširiti svoje djelovanje na zaštitu i ostvarenje njihovih prava i potreba. Nezaposleni su snaga koja čini 10% populacije razvijenog i do 70% nerazvijenog svijeta te progresivno raste. Sistem ili će naći načina da regulira njihove potrebe ili će pokleknuti pred njima. Sindikat se treba proširiti i na tu socijalnu skupinu, te time postati jači, ne samo socijalni, nego i politički faktor. Ako se adekvatno ne institucijonaliziraju, nezaposleni će za nekoliko godina prijeći kritičnu masu pa će malo vrijediti naša zajednička Europska valuta, unija i dvanaest zvjezdica.

– Proširiti djelovanje na ulogu naših članova i kao potrošača, te upotrijebiti bojkot proizvoda kao najučinkovitiji oblik borbe u tržišnom društvu. Cijenu rada određuje poslodavac, vrijednost rada i profit određuje tržište, a tržište to su naši članovi. Bojkotima, oznakama soc. neosjetljivih poslodavaca na proizvodima i sličnim akcijama treba ostvariti sindikalna prava, pa i utjecati na cijene proizvoda. Cijena proizvoda je ona koju je potrošač spreman platiti tj. proporcionalna neorganiziranosti potrošača.

– Prepoznati sličnosti sindikalnih ideja s religijskim idealima (npr. solidarnost), te intenzivirati suradnju s društvenim zajednicama. One otvaraju i promišljaju ista gore navedena pitanja. Zajedničkim djelovanjem dobijamo širu društveno-političku podršku i mnogo više.

– Povezati djelovanje različitih manjih antiglobalističkih skupina i drugih građanskih organizacija stvorenih na bazi zaštite pozitivnih aspekata ljudskog postojanja. Njihovu ulogu treba promatrati šire, koordinirati njihovo djelovanje i time ojačati vlastitu organizaciju sinergijskim učincima. Time se dobiva i pristup cijeloj mladoj populaciji koja traži svoj prostor u subkulturnim krugovima.

– Promotriti nove pristupe te zauzeti kulturni prostor. Planirati promotivne kampanje kao odgovor na reklamne kampanje raznih korporacija kao stvarnih nositelja moći. Anti-reklama je također posebno bolno mjesto korporacija u kulturnom prostoru koji su, zasada, samo oni zauzeli. Ovdje je potrebno ostaviti samo malo prostora populaciji koja se snalazi s novim tehnologijama i moguća su čuda.

Ipak, ako se vratimo temeljnom načelu globalizacije danas, ona je stvarna i temelji se na brzini prijenosa informacija. Ta je njena stvarna i od nas, zasad, neiskorištena vrijednost. Informacija i znanje nije više povlastica uskog kruga ljudi koji su time, do sada, kontrolirali šire društvene slojeve. Oslobođena informacija i znanje, danas dolazi do svih isključenih i marginaliziranih, a što ih je više, to je i više onih, među njima, koji znaju što će sa informacijom i znanjem. Najveći pozitivni učinak globalizacije je upravo to, slobodna razmjena informacija, znanja i ideja te stvaranje društvene svjesnosti. Na sindikatima je da to iskoriste kroz ujedinjavanje svih zahvaćenih «negativnim učincima globalizacije», kroz stvaranje društvene svjesnosti.

Vratimo li se konstataciji da održivost globalizacije ovisi o ravnoteži, onda je na sindikatima kao najorganiziranijoj strukturi, najveća obaveza i dužnost da stvori protutežu koncentraciji kapitala i «negativnim učincima». Iskoristimo li i kanaliziramo nezadovoljstvo, pretvoriti ćemo ga u vlastitu društvenu i političku snagu i protutežu kojom «spašavamo» istinsku globalizaciju.

Armando Bičak, Osijek

| Broj posjeta: 2.372 |

Želite li komentirati? Objava: "Globalizacijom rada do istinske globalizacije"

Imate li komentar?