U politici treba biti više osobne odgovornosti

Nansi Tireli, postala je nakon zadnjih parlamentarnih izbora saborska zastupnica Hrvatskih laburista. Ova 47-godišnja istarska ekonomistica i poduzetnica pri kraju je poslijediplomskog studija upravo iz ekonomije i poduzetništva. “Kao bivša rukometašica u poduzetničke vode sam krenula s prodajom sportske opreme prije dvadeset i tri godine i u tome sam bila prva u Labinu, ali i Istri. To mi je bio jedan lijepi izazov. Kako smo se počeli kao država osamostaljivati došlo je do problema s poslovanjem, a u međuvremenu sam se i razvela i posvetila se obiteljskom poslu mojih roditelja koji su cijeli život proveli u ugostiteljstvu i po tome su poznati”, počela je razgovor Nansi.

Iako joj je angažman u Laburistima prvi formalni angažman u jednoj političkoj stranci za sebe kaže da je u politici već dvadeset godina.

“Uvijek sam bila usmjerena prema tome što ja mogu doprinijeti sredini u kojoj živim. Počela sam se baviti politikom indirektno, zato što me sve interesiralo. Interesiralo me što se događa, što se planira, što će se napraviti. Najprije sam krenula raditi s djecom jer sam imala svoje dvoje djece. Onda nekako uz to dvoje dođete do četrdeset pa i pedeset djece. Organizirala sam mali pjevački zbor, radionice, izlete, radne akcije, obiteljske igre. I onda normalno imaš sve više i više saznanja, kad nešto radiš horizonti se šire, i naučiš da nema granica tome što možeš učiniti za zajednicu”.

Nakon svih tih godina volontiranja, zašto Laburisti?

U životu imam dva uzora – dvije žene. To je moja pokojna baka i to je Giuseppina Martinuzzi. Ona je bila učiteljica i novinarka. Djelovala je u Labinu za vrijeme Labinske Republike, boreći se za radnička prava i za prava žena. I onda smo bili u situaciji u kakvoj smo danas. Sirovi kapitalizam, stranac je bio vlasnik rudnika, naši rudari, moj nono, i jedan i drugi, radili su za male dnevnice, za puno sati u mjesecu, neplaćene dopuste. Njena borba, ali i ona sama, predstavljaju mi cjeloživotni uzor. Mi u Labinu svake godine 14. veljače na Valentinovo obilježavamo njezinu godišnjicu rođenja. Program i rad Laburista na tragu su tih mojih uzora. Laburisti u biti rade sve ono što sam ja radila cijeli život, samo sam radila kao osoba, nisam radila kao političarka. A da bi bila političarka, najprije moraš biti osoba.

Sada ste u Saboru, kakav je tretman žena u Saboru? Nedavno je jedan dnevni list objavio anketu u kojoj je ispitivao vaše muške kolege o najzgodnijoj zastupnici. Iako nisu željeli odgovarati pod imenom i prezimenom, nisu mogli odoljeti tome da glasuju.

U ovoj priči možda najviše zamjeram medijima, jer mediji su ti koji kreiraju takve teme. Zašto novinari ne pitaju koja je najkonstruktivnija saborska zastupnica, za koju zastupnicu mislite da radi dobro svoj posao, za koju se može reći da je ispred nje dobra ili lijepa politička budućnost. Novinari postavljaju teme i njima zamjeram u tom djelu, a s druge strane saborskim zastupnicima zamjeram što uopće ulaze u takve diskusije. Žao mi je što nemamo imena jer sad možemo reći da su svi isti, a bilo bi dobro vidjeti da li je možda neki od zastupnika rekao: “Oprostite na to vaše pitanje jednostavno ne želim odgovoriti”.

Obzirom da vam je ovo prvi mandat, je li rad u Saboru ispunio vaša očekivanja?

Kada se Sabor gleda s vanjske strane, onda je to jedna slika. Međutim kad se pogleda iznutra onda se vide, po mom mišljenju više nedostaci, a manje prednosti. Nisam zadovoljna. Nisam zadovoljna s onim što je u mom poslu uvijek bilo temeljno, a to je logistika, organizacija. Imam osjećaj da ovdje svatko vuče na svoju stranu, da nema vertikale odlučivanja bez obzira što mi imamo sve strukture od tajništva, tajnika, predsjednika, predsjedništva. Čini se da su to samo funkcije koje ne poštujemo. Imam osjećaj da je svaki Odbor svijet za sebe, što me strašno, strašno smeta. A isto tako i Sabor, odnosno, saborski zastupnici. Gledajući Sabor na televiziji imala sam osjećaj da se saborski zastupnici u biti bore za isto. Oduvijek sam smatrala da svi zastupnici moraju razmišljati argumentirano i da svi moraju dati argumente zašto za, zašto protiv, na primjer povećanja PDV-a, cijena, neke investicije, nove agencije ili bilo čega drugog. U Saboru u biti shvatiš da to sve skupa nema puno veze s općim dobrom, nego da to ima veze samo i isključivo sa stranačkom politikom. I to je ono što me kao osobu strašno boli, jer ja jednostavno na taj način ne funkcioniram. Meni je nepojmljivo da sa saborskom zastupnicom i kolegicom pričam u hodniku o nekoj točki dnevnog reda i da se obje složimo kako je ta točka super i kako je treba podržati. I onda drugi dan dođe glasanje i ja to stvarno podržim jer u to vjerujem, a ona glasa protiv jer takva je stranačka direktiva. Evo, to je ono što me najviše smeta i što me zbunjuje jer uvijek tvrdim da čovjek kao osoba, kao zastupnik, zastupnica, ima osobnu odgovornost prema politici. Najlakše se skrivati iza stranke. Smatram da su Laburisti u tome drugačiji. Nedavno sam se u Saboru isto tako razljutila upravo zbog tih stvari. Toliko sam se iznervirala da mi je predsjednik Lesar rekao: “Pa čemu se nerviraš, pa to je politika.” Tada sam mu rekla: “Slušajte, prvi put kad budete Vi kao predsjednik tražio od mene da glasam protiv nečega što podržavam jer je to nekakva stranačka politika, ja istog trenutka izlazim iz Sabora”. Jednostavno ne želim raditi protiv svojih uvjerenja. I to je ono što mislim da u Saboru i našoj politici nedostaje.

U Saboru ste predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova i zamijenili ste dugogodišnju predsjednicu Gordanu Sobol koja je, na neki način obilježila dosadašnji rad Odbora. Kako vi vidite funkcioniranje Odbora, koje teme su vam važne da se kroz Odbor rasprave?

Kao predsjednica Odbora poslala sam svim članovima i članicama upit da se izjasne o tome koje bi tematske sjednice željeli. Prije svega želim da naš odbor radi kao tim. Ako smo nas trinaest u istom Odboru, a to je Odbor za ravnopravnost spolova, znači idemo od pretpostavke da svi razmišljamo isto i da se svi moramo izborit za stvari koje su u opisu djelovanja našeg odbora.

Ono što smo počeli radit ozbiljno, to je program Žene jugoistočne Europe u ruralnom razvoju i tu smo se kvalitetno uključili, zbog toga što stvarno smatram da je neinformiranost najveći problem diskriminacije po bilo kojem pitanju. Uz ono kulturološko, patrijarhalno poimanje žena, problem je u tim ruralnim područjima što žene jednostavno nemaju informaciju da nešto mogu i da je to drugačije od onoga što imaju. Tako da mislimo da ćemo 2013. godinu proglasili godinom ruralnih žena.

Naravno, pratimo sve ono što se po pitanju ravnopravnosti spolova događa. Puno je problema, puno je udruga koje nam se obraćaju za pomoć, od sigurnih kuća na dalje. Problem koji definitivno imamo u Hrvatskoj, i to ne samo po pitanju ravnopravnosti spolova, jest to što mi na papiru imamo sve napisano. Mi na papiru sve imamo savršeno organizirano. Mi znamo da trebaju postojati sigurne kuće, jer se u Hrvatskoj dešava nasilje u obitelji i te žene nemaju kamo, nemaju kod koga, pa ih onda treba negdje smjestiti da ih taj nasilnik ne ubije.
I mi to znamo. Međutim, mi smo tu završili cijelu priču. I dalje ne razmišljamo, što će ta žena i njezino dijete sutra jesti, tko će za te ljude naći novac, tko će se za sve to pobrinuti. Dakle, sve radimo parcijalno. I to nije dobro. Mi jedno pričamo, no zamisao ne osmislimo i ne provodimo od početka do kraja da bismo rekli taj je posao zaokružen i taj smo posao kvalitetno odradili.

Planirate i dalje surađivati s organizacijama civilnog društva?

Definitivno! I to maksimalno jer organizacije civilnog društva su prva linija fronte. Ti ljudi koji volontiraju, koji sebe, svoje znanje, volju, želju, daju potrebitima, oni tek znaju što treba. Zato što oni u sve to idu sa srcem, a ne s računicom.

Prvi potredsjednik Vlade Čačić se ne bi složio s vama.

Znam, ali ja sam volontirala cijeli život i dan danas volontiram i najveće zadovoljstvo u svemu tome upravo i jest to da napraviš nešto dobro i nekome pomogneš. To je bit volontiranja. To je bit udruga. Udruge su neprofitne organizacije. Jest da se u Hrvatskoj počelo osjećati da imamo dvije vrste udruga. Imamo udruge koje rade sa srcem, s voljom da se nešto napravi, ali isto tako ima i udruga koje imaju malo članova i kroz koje se pojedinci žele eksponirati radi osobne koristi. Međutim, kada gledamo udruge, definitivno tvrdim da je više onih koje rade dobro, kvalitetno i koje rade velike stvari. Tvrdim da su udruge te koje spašavaju situaciju u Hrvatskoj. Jer Vlada to definitivno ne radi. Možemo uzeti bilo koje pitanje. Što Vlada radi za žene koje su doživjele obiteljsko nasilje? Što je Vlada napravila za žene koje imaju plaću manju nego muškarci? Što je Vlada napravila za zapošljavanje majki koje imaju dijete s invaliditetom? Mogli bismo nabrajati u nedogled. Jedino tko se bori za te ljude jesu upravo organizacije civilnog društva i udruge koje shvaćaju problem kojeg Vlada jednostavno ili ne shvaća ili ne želi shvatiti. Samo da se nadovežem, ako pričamo o Čačiću, on kaže da sve što je besplatno nije dobro. Sve ono što je besplatno, ali je napravljeno sa srcem i s ljubavlju prema općem dobru, prema čovjeku kao čovjeku, to je neprocjenjivo. Na kraju krajeva za Čačića je nevrijedno, upitno ono što je besplatno kad se radi o studiji utjecaja na okoliš, recimo termoelektrane Plomin 3. Igrom slučaja dolazim iz tog kraja i mogu tvrdit da u Labinštini nema obitelji u kojoj barem jedan član obitelji ne boluje od karcinoma. To je evidentno. To je činjenica. U isto to vrijeme, taj isti Čačić izjavljuje: “Gospođa Mamić i ja smo prijatelji. Ja njoj ne plaćam PR, ona to meni radi besplatno”. Ako smatra da je nešto besplatno bezvrijedno, onda bi to trebalo valjda vrijediti za sve besplatne stvari.

Laburisti su trenutno jedina, uvjetno rečeno lijeva opozicija Vladi. Ostatak opozicije u Saboru je prilično desno. Kako izgleda suradnja opozicijskih stranaka u Saboru?

Kada gledamo po načelima, onda je vladajuća stranka takozvana socijaldemokratska stranka, znači tu bismo trebali biti slični, a u biti se vidi da smo totalno različiti. Da se vladajući bore za čisti neoliberalizam, znači za čisti kapital, isključivo za profit, a Laburisti se bore za čovjeka. Jer mi stvarno vjerujemo u to da, kako će se ostvarit kapital ako čovjek ne ostvari taj kapital? Svi volimo pričati o menadžmentu, trebaju nam dobri menadžeri, dobri lideri, dobri vođe. Što uči menadžment? Prvo i osnovno načelo menadžmenta jeste motivacija ljudskog potencijala. Dakle, ako si motiviran kao radnik, stvarati ćeš profit. Ako nisi motiviran, nećeš stvarati profit. Vlada radi suprotno svemu tome, degradira se čovjeka, snižavaju mu se prava, snižava mu se plaća, i očekuje se od njega da bude profitabilan. Cijelo vrijeme pričamo o tome kako je javna uprava neprofitabilna, kako je spora, kako je troma, kako to sve treba reorganizirati i promijeniti, a u isto to vrijeme tim ljudima uzimamo sve naknade, smanjujemo im dvadeset posto plaće i očekujemo da oni rade, da ne budu potkupljivi, da nema korupcije. Još samo trebaju odgovoriti na pitanje kako? I tu je razlika između navodno socijaldemokratske Vlade i nas.

Što se tiče ovih desnih, na kraju nema veze da li je netko lijevo ili desno ako pričamo o tome kako će sutra bit našoj djeci. Trebamo raditi za opće dobro.

Lokalni izbori su pred nama, prvi za Laburiste. Kako se pripremate za lokalne izbore?

Jedna od karakteristika Laburista je ta što je u Laburistima strašno puno članova koji su prvi put u životu političari, znači prvi put u životu se bave politikom unutar stranke. Počeli smo se ozbiljno pripremati i organiziramo različite edukacije diljem Hrvatske. Ono na što sam ja kao Laburistica strašno ponosna jest to da su Laburisti u kontinuitetu sa građanima. Mi ne čekamo lokalne ili neke druge izbore, mi smo uvijek tu negdje na štandovima, po tržnicama, upravo zato da čujemo što ljude muči, što ih tišti, što bi htjeli mijenjati, da bi mi onda u Saboru mogli upravo ta nezadovoljstva, implementirat u naše prijedloge zakona i tome slično. Imamo dobrih, kvalitetnih, poštenih ljudi, i mislim da će rezultati bit dobri. I voljela bih da se građani probude, da ne idu na te izbore samo zato da izvrše građansku dužnost. Birači imaju strašno veliku odgovornost. Tko god je zaokružio Laburiste, to kako se Laburisti ponašaju, što Laburisti rade, dio je njegovog glasa. Ako sam glasala za SDP, ja sam im dala povjerenje, znači ja moram isto tako snositi odgovornost. Ja moram kao biračica osjetit dio odgovornosti ako se PDV povećao. Ja moram kao biračica snositi dio odgovornosti ako sam danas ostala bez kolektivnog ugovora jer je to ukinuo SDP. Ljudi ne shvaćaju da je moć izbora toliko jaka, da oni mogu odlučivati, da su oni gazde u tom trenutku u Hrvatskoj i da sve ovisi o njima.

Kada smo predstavljale Žensku platformu 2011. Laburistima, koji su bili jedna od samo tri parlamentarne stranke, odnosno koalicije koje su nas primile tijekom predstavljanja platforme, vaš potpredsjednik Branko Vukšić rekao je da vi kao stranka imate odluku da nećete osnivati interesnu organizaciju žena unutar stranke. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Laburisti su mlada stranka, mi smo tek krenuli. To su bili ti nekakvi počeci na kojima nismo imali dovoljno ljudi, i ne opravdavam Branka da se razumijemo, ali mislim da se vremena mijenjaju. Upravo suprotno, mislim da će i Laburisti u budućnosti osnovati organizaciju žena. Zašto? Takva interesna skupina radi za opće dobro stranke, jer će se upravo ona pozabaviti problemom žena, problemom rodne ravnopravnosti, radne neravnopravnosti i svega ostalog što se tiče žena, i to kao takvo prezentirati saborskim zastupnicima koji će onda adekvatnije i kvalitetnije te stavove, odnosno probleme žena moći zastupati u Saboru. Upravo zato se rade interesne skupine. Tako da mislim da će ih, poznavajući sebe, Laburisti sigurno imati.

Obzirom na to da Laburisti prije svega štite interese radnika i radnica, i u svom predizbornom programu ste puno pažnje posvetili upravo pitanju rada i položaja radnika i radnica, a znamo i probleme nezaposlenosti žena, manjih plaća, diskriminacije žena, pogotovo mladih žena u fertilnoj dobi koje imaju izuzetno velik problem za zapošljavanjem. Koja potencijalna rješenja Laburisti vide za tu situaciju?

Problem je generalan, znači problem je da nema posla. To je prvi problem. I problem je da svaki dan imamo sve više i više nezaposlenih, zbog krive
politike koja se vodi u smislu stečajeva i otkaza. Sad, ako u toj skupini nezaposlenih gledamo posebno žene ili gledamo posebno mlade, oni su svi sa zajedničkim nazivnikom – nezaposleni. I svi ti koji su na burzi žele se zaposliti, bez obzira da li on bio mlad, da li bila žena, da li bio muškarac od četrdeset i pet godina kojega više nitko ne treba jer je on na silaznoj putanji svojih aktivnosti. Prema tome, ono za što se Laburisti generalno bore jeste povećanje zaposlenosti, kvalitetna politika investiranja, kvalitetna politika gospodarstva, kvalitetna fiskalna politika. Cijeli taj paket kojeg moraš zadovoljit da bi se stvorila radna mjesta. Vlada, odnosno javni sektor ne ulaže, on štedi. Da bi gospodarstvo išlo naprijed upravo sada bi javni sektor trebao ulagati, da bi ljudi koji su nezaposleni mogli dobiti posao, da bi oni mogli taj novac koji su zaradili potrošiti, da bi se gospodarstvo pokrenulo. Mi radimo suprotno tome obrnutu spiralu koja ide uvijek u minus.

Godine 2008. smo ukupno gledajući imali najnižu stopu nezaposlenosti. Međutim, istovremeno smo imali najviši udio nezaposlenih žena, više od 60 posto, što je pokazalo da je ekonomska politika bila takva da je otvarala radna mjesta za muškarce. Prema nekim najavama iz Vlade opet su to građevina i slične, uvjetno rečeno, muške industrije.

Vraćamo se opet na Čačića, odnosno na prvog potpredsjednika Vlade, odnosno na ministra gospodarstva. Motor koji bi trebao pokrenuti zapošljavanje jest upravo Ministarstvo gospodarstva. Sve zavisi koji vid gospodarstva mi pokrećemo. Najavljeni su natječaji za fasade, termoelektrane, odvodnju. I sad, ja sam mlada žena koja je završila fakultet. Što da učinim? Da idem u večernju školu da bih završila tečaj za fasaderku, soboslikaricu? Politika koja se vodi apsolutno se ne vodi u pravcu da vidimo što će se napraviti za koju strukturu ljudi u društvu, nego se opet radi nešto ad hoc. I sad, što žene mogu? Ništa. Jedino što ja vidim da ostane stvarno tim mladim da sve žene odnosno mlade djevojke postanu građevinarke, fasaderke, soboslikarice.

Bili ste protiv Zakona o stručnom osposobljavanju koji je mlade bez radnog staža doveo u situaciju da rade godinu dana za 1600 kuna mjesečno.

Zakon kaže da ćemo te osobe zaposliti da bi stekle radno iskustvo. I svaka osoba mora imati svog mentora. I sad čekamo da prođe godinu dana da vidimo koliko mentora su stvarno imali ili su zapravo zaposleni da bi radili za tisuću i šesto kuna sve poslove koji su stavljeni pred njih, zato što su ljudi sposobni da to rade. Mladi znaju i oni su sposobni i njima mentor ne treba osam sati na dan. Njima mentor treba dva dana. Problem je što mi iskorištavamo mlade ljude za koje kažemo da bismo voljeli da nam budu nositelji gospodarstva, borimo se za intelektualni kapital, a s druge strane sami pljujemo po tom intelektualnom kapitalu. To je zastrašujuće. I sada pazite, raditi će godinu dana za 1600 kuna, pretpostavimo da taj poslodavac zaposli tu osobu za stalno i onda nakon godinu dana kaže “Okej, ja ću te uzeti, evo tebi plaća od dvije tisuće i dvjesto kuna”. I onda će, “Pa što se buniš, sad si godinu dana radio za tisuću šesto kuna, znaš koje ti je to povećanje”. Ruši se cijena radnog sata, demotiviraju se mladi ljudi. Po meni se mladi osjećaju iskorišteni i mene to jako smeta. I ti mladi ljudi si postavljaju pitanje, a zašto sam išao na fakultet pet godina? Što na tom fakultetu uče ako mladima sada treba godina dana za stjecanje nekakvog iskustva?

U mjesecu smo Povorki ponosa, iza nas su i Split i Zagreb, a Vlada najavljuje i novi Zakon o registriranom partnerstvu za istospolne zajednice, no još uvijek nije jasno dokle će ići izjednačavanje bračne zajednice i registriranog partnerstva. Kakav je stav Laburista po tom pitanju?

Jedino čemu se Laburisti protive, odnosno ne možemo reći da se protivimo, nego gdje još uvijek imamo strašno puno nepoznanica, jest pravo posvajanja djece. Smatramo da svako ima pravo sa svojim životom raditi što hoće, svi smo mi kapetani svojeg života i mi Laburisti to poštujemo. Međutim, kad su djeca u pitanju, smatramo da još u Hrvatskoj nije vrijeme za to jer se plašimo da bi ta djeca imala problema u sadašnjem društvu, što ne znači da za deset ili petnaest godina to neće biti sasvim drugačije.

Postoje parovi koji imaju djecu koja su biološka dijeca jednog od partnera. Koji je vaš stav spram mogućnosti usvajanja biološkog djeteta partnera? Da li ste razmišljali o pravu na posvojenje u takvoj situaciji?

Nismo baš toliko daleko išli, jer čekamo prijedlog zakona pa da možemo do kraja zauzeti stav. Ali, mogu reći u svoje ime, nije to stav Laburista jer stvarno nismo o tome raspravljali. Uvijek u životu moramo postavit pitanje što je najvažnije u toj priči? Ako nam je prioritet dijete, onda ćemo zakon rješavat na taj način, ako nam je prioritet zadovoljavanje potreba istospolnih zajednica onda ćemo taj isti zakon rješavat na sasvim drugi način, a po putu ćemo to dijete negdje zanemarit ili izgubit. To su stvari za koje kao društvo još nismo zreli. Puno se toga još mora dogodit da bismo kao društvo prihvaćali te različitosti.

Izvor: http://www.libela.org/razgovor/2739-u-politici-treba-biti-vise-osobne-odgovornosti/

| Broj posjeta: 768 |

Želite li komentirati? Objava: "U politici treba biti više osobne odgovornosti"

Imate li komentar?