Paul Krugman – Ti buntovni Europljani!

Francuzi se bune. I grci se bune. Bilo je i vrijeme.

Obje su ove zemlje u nedjelju održale izbore koji su, u stvari, bili referendum o aktualnoj europskoj ekonomskoj strategiji i u obje su zemlje glasači palce obje ruke okrenuli prema dolje. Naravno da još uopće nije jasno koliko će vremena trebati da ovi glasovi dovedu do promjena u političkom smjeru, no, očito prolazi vrijeme u kojem se do oporavka dolazi kroz oskudicu – i to su dobre vijesti.

Naravno, to nije ono što su izjavljivali sumnjičavci u predizbornim kampanjama. Bilo je, u stvari, pomalo smiješno vidjeti apostole ortodoksne politike koji su opreznog i pristojnog Francoise Hollanda prikazivali kao napast. On je „prilično opasan“ pisao je The Economist i usput napomenuo da Holland „zaista vjeruje u potrebu da se stvori pravednije društvo“. Ma, zamislite, koji užas!

Istina je da pobjeda gospodina Hollanda znači kraj „Merkozija“, francusko-njemačke osovine koja ja nematnula oskudicu protekle dvije godine. Ovo bi bio „opasan“ razvoj stvari kad bi ta strategija funkcionirala ili kad bi barem imala razumne šanse da uspije. No, ne radi i nema takve šanse – vrijeme je da se krene dalje. Izgleda da su europski glasači pametniji od svojih najboljih i najbriljantnijih predstavnika.

Što ne valja s receptom da se režu troškovi kao lijekom za europske boljke? Jedan od odgovora je dobra vila zaštitnica međusobnog povjerenja ne postoji – odnosno tvrdnje da će rezanje vladine potrošnje na neki način potaknuti potrošače i poslovni svijet da troše više jasno su se pokazale neistinitom kroz praksu protekle dvije godine. Rezanje potrošnje u ekonomiji koja se nalazi u depresiji samo produbljuje depresiju, pokazalo se.

Što više, od bolnih rezova, pokazalo se, nema gotovo nikakve koristi. Irska, koja je bila poslušni vojnik tijekom ove krize, prihvatila je još jače rezove u nadi da će vratiti povjerenje ulagača i burza. Ortodoksna teorija govori da bi to trebalo dati rezultate. U stvari, želja da se vjeruje tako je snažna da članovi europske političke elite i dalje tvrde da irski rezovi djeluju i da se je irsko gospodarstvo počelo oporavljati.

To jednostavno nije istina.Mada se ti podaci uglavnom ne vide u medijima, Irska plaća kapital koji posuđuje mnogo skuplje od Španjolske ili Italije, da ne spominjemo Njemačku. Što je onda alternativa?

Jedan od odgovora, a to je onaj koji ima više smisla nego što to gotovo itko u Europi želi priznati, bio bi podijeliti Euro, zajedničku europsku valutu. Europa ne bi bila u ovim problemima da Grčka još uvijek ima drahmu, Španjolska pezetu, Irska funtu itsl. Grčka i Španjolska imale bi ono što sada nemaju – brzi način da uspostave konkurentne cijene i povećaju izvoz, odnosno mogle bi devalvirati svoju valutu.

Kao kontrast tužnoj irskoj priči možemo razmotriti slučaj Islanda. Island je bio „ground zero“ financijske krize, no uspio je na nju odgovoriti devalviranjem valute, krune (a istovremeno je imao i hrabrosti dozvoliti da mu banke propadnu i krenu od početka i ne da zemlja ne vraća njihove dugove). Jasna stvar, Island se oporavlja, što se očekivalo za Irsku, a Irska se ne oporavlja.

Ipak, razbijanje Eura bilo bi izuzetno destruktivno i predstavljalo bi ogroman poraz „europskog projekta“, dugoročnog nastojanja da se promoviraju mir i demokracija bliskom suradnjom europskih država. Postoji li neki drugi način? Da, postoji, i Nijemci su pokazali da taj način daje rezultate. Nažalost, ni oni sami ne razumiju poruke vlastitog iskustva.

Ako pokušate razgovarati s važnim ljudima u Njemačkoj o krizi oni će istaknuti da je i njihovo vlastito gospodarstvo bilo u poteškoćama u prvim godinama prošlog desetljeća, no da se je uspjelo oporaviti. Ono što ne žele priznati da je do oporavka došlo na krilima velikog njemačkog trgovačkog suficita u odnosu na druge europske zemlje, posebno u odnosu na zemlje koje se sada nalaze u krizi, u kojima je potrošnja rasla i inflacija bila viša od normalne, prvenstveno zahvaljujući niskim kamatima. Europske zemlje u krizi mogle bi ponoviti uspjeh Njemačke ako bi se našle u sličnom povoljnom okruženju, odnosno ako bi druge europske zemlje, a posebno Njemačka, krenule u određenu razinu inflatornih kretanja.

Dakle, iskustvo Njemačke nije, kao što se to u Njemačkoj zamišlja, dokaz da treba provesti jednostrane rezone u južnoj Europi. To iskustvo prije ukazuje na potrebu politike većeg trošenja na drugim stranama, a posebno u Europskoj središnjoj banci, koja treba odbaciti svoj opsesivni strah od inflacije i usmjeriti se na rast.

Nepotrebno je i reći da Nijemci ne vole ovakve zaključke, a ne vole ih ni čelnici središnje banke. Oni će se i dalje držati svojih fantazija koje govore o uspjehu kroz bolne rezove i inzistirat će na tome da je uporno nastavljanje njihove gubitničke strategije jedina odgovorna stvar koja se može uraditi. No, izgleda da više neće imati jednodušnu podršku iz Elizejske palače. A to, vjerovali ili ne, znači da i euro i europski projekt sada imaju bolje šanse za preživljavanje nego što je to bio slučaj pred par dana.

— Prijevod Nikola Vuljanić

Izvor: http://www.nytimes.com/2012/05/07/opinion/krugman-those-revolting-europeans.html?_r=2

| Broj posjeta: 919 |

1 komentar u "Paul Krugman – Ti buntovni Europljani!"

  1. Hm.

    Treba vidjeti koliko je kontrolirane inflacije spreman dopustiti, u zadnje vrijeme upadljivo šutljivi guverner Rohatinski!?

    I naravno, što bi o tome rekli oni koji su sigurnost za budućnost bazirali na štednji!?

    No, uz jasno vidljivu proletarizaciju društava, moguće je da je to posljednja racionalna alternativa globalnom ekonomskom kolapsu.

    Romano Krauth
    Ogranak Trnje
    Podružnica Zagreb

Imate li komentar?