Tko i zašto sustavno uništava hrvatsku poljoprivredu?

Piše: Robert Zobel, dr.vet.med.

Upravo je zadivljujuća količina neistina, štetnih izjava i dezinformacija koje se gotovo dnevno plasiraju putem raznih medija hrvatskoj javnosti. Većina njih uvreda su zdravoj pameti i razumu, a na ostale se možemo samo slatko nasmijati i odmahnuti rukom. Kao terenski veterinar sa dvadesetogodišnjim iskustvom, stručni suradnik veterinarskih fakulteta i centara za reprodukciju u zemlji i inozemstvu, sudski vještak, autor tridesetak znanstvenih radova iz područja uzgoja i reprodukcije goveda i veterinar pred obranom doktorata znanosti osjećam se dužnim napisati nekoliko riječi o sivoj (ako ne i crnoj) budućnosti koja je pred našom (a i globalnom) poljoprivredom. Zasigurno će mnogi po čitanju teksta odmahnuti rukom i pomisliti kako je pred njima još jedan zagovornik globalne urote, pobornik teorija zavjere ili slično, no ono što iznosim posljedica je dugogodišnjeg praćenja stanja u hrvatskom stočarstvu i poljoprivredi uopće.

PRIJEVARA I: NE ISPLATI SE DRŽANJE MALOG BROJA ŽIVOTINJA

Svaki će se iole stariji stočar zasigurno prisjetiti silovitih i slikovitih izjava raznih “državnih dužnosnika” i “stručnjaka” kako nije ekonomski isplativo držanje malog broja životinja budući de je takav oblik proizvodnje preskup i neekonomičan. Akcija “Uništavanje malenih stočara” trajala je dvadesetak godina i uspješno je okončana tijekom prošle godine sa ocjenom: odličan! Malenih stočara gotovo je nestalo. Čestitamo na izvrsno obavljenom poslu!

Nameće se prvo logično pitanje: Što je to mali broj životinja i tko je odredio do kada je neki broj životinja malen, a kada postaje velikim? Drugo je logično pitanje koje proizlazi iz prvog: Zar su stočari sa “malenim” brojem životinja do sada živjeli od zraka i “slave Božje” pa im se sada više ne isplati hraniti “maleni broj” životinja jer će gladovati i propasti. Treće je pitanje: U redu, prihvatimo kako je neka svemirska logika nadnaravnog bića uposlenog u državnoj agenciji ispravna te je mi smrtnici ne razumijemo u svojoj gluposti i naivnosti, no želio bih znati čime će se sada ti “mali stočari” baviti kada više nemaju ni ovaj “mali broj” životinja i prestali su se baviti “neisplativom” poljoprivrednom proizvodnjom? Sigurno je kako se neće uposliti u industriji jer (zamislite samo) ni nje nema, a mnogi su i prestari kako bi počeli s novim poslom. Bojim se da odgovora na treće pitanje nikako dobiti neću, osim ako me ona glava iz agencije ne uspije uvjeriti kako je moguće lijepo živjeti sa 800 kuna socijalne pomoći. Akcija “Uništimo malene stočare” dovela je do evidentne propasti hrvatskog govedarstva, a potom i svinjogojstva.

Stariji će se stočari i kolege prisjetiti kako je Hrvatska, kao dio Jugoslavije, bila jedan od većih izvoznika junećeg i goveđeg mesa, pa čak snabdijevala i američke vojne baze u Njemačkoj. Danas ta ista država ne proizvodi ni dovoljno mesa i mlijeka za vlastite potrebe. Očito je kako nije kriva država već je narod odjednom postao lijen, lakom i nesposoban. Ili je posrijedi nešto drugo? Nešto o čemu nitko ne progovara ili se pak istina pakira u celofan i na vrhu veže crvena mašnica kako bi izgledala ljepše? Akcija “Uništimo malene stočare” dovela je do strelovitog pada broja goveda, i mliječnih i mesnih, upravo odumiranjem gospodarstava sa desetak i manje grla krava te nekoliko krmača. U isto su to vrijeme mnogim stočarima gotovo doslovce zavrtali ruke i uši kako bi podizali ogromne svote novca uz bezobrazne uvjete i kamatne stope (o čemu ću posebno progovoriti kasnije) i od njih se stvorili “veliki i uspješni stočari” koji će moći opstati u Evropskoj uniji. Evropska Unija, naime, ne poznaje pojam “malog stočara” i bilo je posve izvjesno kako će svaki “mali stočar” ulaskom u Evropsku Uniju biti mučen, a potom strijeljan! Moj je odgovor: Ma briga Evropsku Uniju za prosječan broj goveda na gospodarstvu, za prosječnu proizvodnju mlijeka po kravi i za broj gospodarstava koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom! Važna je samo ukupna količina proizvedenog mlijeka, mesa, žitarica itd. na državnoj razini! Pa i unutar Evropske unije postoje ogromne razlike u prosječnoj veličini stočara – tako se u Francuskoj velikim stočarom smatra gospodarstvo već sa 20 mliječnih krava, dok je u Nizozemskoj taj broj i trostruko veći. To znači da u Francuskoj postoje stočari sa pet krava koji proizvode mlijeko! I živi su! Nitko ih još nije mučio i ubio već svakodnevno prodaju svoje mlijeko i telad bez kazni. Na svoje sam oči još i prošle godine vidio stotine evropskih poljoprivrednika sa manje od deset krava i po dvije krmače. Živi su i zdravi, a čak me uvjeravaju kako im se posao i isplati jer je to lijep dodatak njihovom mjesečnom dohotku.

Elem, da od duge priče načinimo kratku: Netko je posve svjesno i namjerno obmanuo hrvatsku javnost i uništio hrvatski stočni fond učinivši ga zanemarivim i nedostatnim za prehranu domaćeg stanovništva. Time su narod i država postali ovisnici o uvoznim poljoprivrednim proizvodima počesto sumnjiva izgleda i okusa. Pored toga, nestao je cijeli jedan sloj malih stočara i poljoprivrednika koji su ipak spajali kraj s krajem proizvodeći dovoljno za vlastite potrebe, a od viška proizvoda čak i skromno živjeli. Kako bih preduhitrio mnoge vodeće misleće ekonomiste i poljoprivredne analitičare u njihovim izjavama kako od toga koristi nema ni država ni pojedinac, odgovorit ću odmah: Lažite drugima no mene uvjeriti ne možete kako za državu i narod nije dobra proizvodnja hrane za osobne potrebe uz prodavanje viška. Dozvolite ljudima da sami procjene što im je isplativo, a što ne. Od vaše nas brige i razmišljanja već ionako bole leđa te vas usrdno molim da mi prestanete pomagati.

PRIJEVARA II: UZGOJ DOMAĆEG SIMENTALSKOG GOVEDA JE ZASTARIO I EKONOMSKI JE POSVE NEISPLATIV

Već sam spomenuo kako je Jugoslavija bila jedan od većih izvoznika junećeg i goveđeg mesa. Zašto je tome bilo tako? Pa naravno – odgovor svakom iole mislećem biću leži pred očima: Zbog kvalitete! Koje kvalitete? Pa naravno – kvalitete mesa! Od kojeg smo goveda proizvodili meso? Pa naravno – od domaćeg simentalskog goveda koje je do prije 20-ak godina činilo oko 90% populacije goveda na području Jugoslavije i tadašnje Hrvatske. Ovdje se opet odmah moram obraniti od čestih optužbi koje čujem pri ovakvim debatama – ne, nisam “Jugonostalgičar” i ne podrivam temelje Republike Hrvatske jer iznosim gole činjenice. Od tog istog “neekonomičnog” goveda proizvodilo se mlijeko i meso u količinama dostatnim za prehranu ukupnog stanovništva. Kako bih opet preduhitrio mnoge pametne glave u besmislenim izjavama o porastu broja stanovnika i povećanoj potrebi za tim proizvodima navodim kako je broj stanovnika RH tek neznatno porastao u odnosu na predratno vrijeme, a količina proizvedenog mlijeka i mesa u istome se razdoblju prepolovila! Pitanje koje si svatko postavlja glasi: A zašto? Odgovor je više no jednostavan: Prvi dio odgovora ponudili smo u gornjem odjeljku – nestao je domaći stočni fond! Drugi dio odgovora glasi: Mnoge su pametne glave nagovorile stočare na uvoz preskupih junica neprilagođenih pasmina koje na ovim prostorima nikada nisu obitavale te stoga nisu adaptirane na naše klimatske uvjete, način držanja, iskorištavanja i hranidbe. Radi se, prije svega, o grlima pasmine crni i crveni holštajn. Ne bježim od činjenice kako je proizvodnja mlijeka grla ove pasmine katkada i dvostruko veća od grla simentalske pasmine, no uporno se krije drugi dio odgovora jer slijedi jedno veliko ali!

Opće je poznato kako grla ove pasmine žive kraće, daju manji broj teladi po grlu, sklonije se upalama vimena, bolestima zglobova,
stanjima neplodnosti i smanjene plodnosti, pojavi acidoze, ketoze i drugim metaboličkim bolestima u odnosu na grla simentalske pasmine. Isto je dokazano i na području Republike Hrvatske na uzorcima od 10.000 i više grla tijekom znanstvenih istraživanja u trajanju od 5 do 10 godina od strane autora ovog članka. No, koga briga za znanost i istinu!

Pored spomenutog, u svakoj proizvodnji, pa tako i proizvodnji mlijeka i mesa važna je rentabilnost. Rentabilnost je oznaka za profit ili zaradu. Zarada je ono što nam ostane kada od dobivenog novca oduzmemo uloženi novac. Postavlja se pitanje rentabilnosti proizvodnje mlijeka s grlima koja nam daju više od 25 litara mlijeka na dan. Nigdje nisam uspio pročitati hrvatsku stručnu analizu ulaznih troškova koji bi uključili i veterinarske troškove, izgubljenu dobit od stanja smanjene plodnosti, čestih upala vimena, kraćeg životnog vijeka, skupe hrane i dodataka hrani neophodnih za održavanje proizvodnje mlijeka od 30 i više litara po grlu…

Kada shvatimo da krava nije stroj već živo biće bit će nam lakše razumjeti nastavak priče. Proizvodnja mlijeka po kravi porasla je pet puta u posljednjih 50 godina! Usporedbe radi, je li moguće isto učiniti i sa ljudima. Zašto ne povećamo za pet puta normu koju treba iskopati neki radnik, ali lopatom i motikom kao i prije pedeset godina? Baš nam se i ne čini moguće, zar ne? No isto to zahtijevamo od krava i ostalih životinja. Razlog tome je profit. No, potrebno je upitati se kome se slijeva profit. Stočaru svakako ne budući da je evidentno kako mnogi propadaju, a oni najbolji tek solidno žive. Nisam imao prilike vidjeti kako stočari kupuju vile na moru i stanove u centru Zagreba, voze automobile skuplje od pola milijuna eura i ljetuju na Maldivima. No, zato to rade oni koji im prodaju preskupu opremu (koja je neophodna za proizvodnju mlijeka vrhunske kvalitete), preskupe dodatke hrani (koji su potrebni za maksimalnu proizvodnju), skupe strojeve (za proizvodnju hrane koja nije prirodna ovoj vrsti, no neophodna je za proizvodnju mlijeka), farmaceutske tvrtke koje se bogate prodajući lijekove za bolesti koje su nastale upravo zbog nerazumnih zahtjeva koje postavljamo ovoj vrsti itd.

Svakom je stočaru jasna kao dan i razlika u kvaliteti i količini mesa dobivenog klanjem teleta ili krave simentalske pasmine u odnosu na holštajn kravu. Zašto nema mesa dovoljno za naše potrebe? Pa upravo stoga što su osobe sumnjive inteligencije i bez ikakva plana za razvoj poljoprivrede nagovarale i tjerale stočare na uvoz i uzgoj preskupih junica raznih pasmina sustavno uništavajući domaći stočni fond koji je samo trebalo “genetski dotjerati” upotrebom bikova odgovarajuće kvalitete. Tijekom proteklih dvadesetak godina mogli smo “pretopiti” domaćeg simentalca u goveda s proizvodnjom oko 25 litara mlijeka na dan i mesom vrhunske kvalitete i kvantitete. No, za to je potreban plan. Jeste li ikada čuli od odgovornih osoba koji je plan razvoja hrvatskog stočarstva ili poljoprivrede uopće? Ukoliko vi jeste, unaprijed se ispričavam jer ja očito tada nisam bio priseban ili prisutan te sam to propustio čuti ili pročitati. Krave pasmine holštajn u pravilu završavaju u kafileriji umjesto u klaonici jer je od njihova mesa moguće izraditi jedino kocku za goveđu juhu, a otkupna je cijena dostatna za piće sa omanjim društvom u obližnjem kafiću. Pitajte se tko vas je nagovorio na ovaj potez i smatrate li kako ste postupili ispravno ili ste mogli i bolje. No, molim vas da pri tome budete iskreni barem prema sebi.

U novije je vrijeme, pored navedenog, postalo iznimno popularno uvoziti grla “mesnih pasmina” poput pasmine Charolais, Limousine i slično. Zašto nam ne odgovara naša domaća pasmina kombiniranih proizvodnih svojstava (meso-mlijeko) na koju smo navikli, a ona navikla na nas. Pasmina koja daje meso vrhunske kvalitete, a meso ostalih mesnih pasmina okusom i izgledom nalikuje na jelovinu i blato u odnosu na meso junadi simentalske pasmine. Shvaćate li pomalo smisao priče i čini li vam se već sada kako vas je netko pošteno namagarčio? No priča ima svoj nastavak jer tek počinjemo…

PRIJEVARA III: IZGRADNJA MODERNIH STAJA ZA MLIJEČNE KRAVE UZ POMOĆ DRŽAVE I HABORA

Za početak, odgovorno tvrdim kako je jedina dobra staja – jeftina staja. Staja, ili štala, kako vam drago, nije hotel sa pet zvjezdica već prostor u kojem obitavaju krave. Prostor mora biti prilagođen kako bi se životinje u njemu osjećale ugodno i imale dovoljno prostora. To je osnova, a sve je ostalo nadogradnja, a najčešće i višak. Ovdje je na djelu “Akcija porobljavanja” koja podrazumijeva doživotno dužničko ropstvo hrvatskih stočara. “Akcija porobljavanje” započinje pristankom stočara na “kreditne linije” HABORA – za mene mitskog bića nerazumljivih namjena i namjera. HABOR odlučuje je li projekt za izgradnju štale valjan i prikladan te odobrava određena financijska sredstva uz ugovorene kamate i ugovoreni rok počeka. Sve što stočar mora učiniti je potpisati ugovor i novac je osiguran u predviđenom iznosu. Ovdje nastupa situacija koja svakome tko može misliti uzrokuje nastanak aneurizme uz mogući nastup infarkta! Novac ostaje na računu HABORA! Novac je dobio stočar ali neće vidjeti ni kune od novca koji je posudio uz uvjete hipoteke, jamčevine i ostale garancije. HABOR isplaćuje sredstva izravno na račun izvođača radova, za kupnju opreme, stoke itd., a stočar samo potpisuje ono što se naziva “okončana situacija”. Kada je novac potrošen, kao po pravilu, štala je sagrađena do pola i bez stoke, no kamate počinju dolaziti na naplatu. Sada stočar od stoke koju već posjeduje vraća kamate i prestaje plaćati druge obaveze (u pravilu su prvi u nizu veterinarski troškovi i režije) i klupko se počinje odmotavati. Sada je potrebno utužiti neodgovornog izvođača radova koji je podignuo novac, a posao nije izvršio ili ga je izvršio traljavo. No, staju je potrebno dovršiti i napuniti junicama te početi proizvodnju, ali za to nam je potreban novi kredit… “Akcija porobljavanje” sada je već u punom zamahu jer će stočar svoj radni vijek provesti otplaćujući kamate, glavnice, anuitete, zatezne kamate, interkalarne kamate, troškove opomena, troškove ovrhe, troškove odvjetničkih ureda, sudske troškove i desetke drugih troškova imena toliko kompliciranih da ih čak ne mogu ni upamtiti. No “Akcija porobljavanje” još se nastavlja.

Nevjerojatni umovi državne administracije i HABORA odobravaju izgradnju objekta, recimo, za pedeset muznih krava. Svakom veterinaru ili agronomu koji je bio na terenu više od pola sata, ulaskom u takav objekt mora porasti krvni tlak na najmanje 200 mm žive budući da u staji postoji hranidbeni hodnik, krmna zabrana, ležište za krave, izmuzište, prostorija za skladištenje mlijeka, zahod i prostorija za veterinara (!!!). Kada pitam čemu služi prostorija za veterinara nitko mi ne može točno odgovoriti, a kasnije taj prostor služi za skladištenje raznih higijenskih potrepština i povremeno ispijanje kave. Gospodo draga, prostorija za veterinara je staja u kojoj su krave, a evidencije se u 21. stoljeću vode kompjuterski, računi se mogu napisati i u kući vlasnika, u automobilu ili u veterinarskoj ambulanti koja ima kancelariju za veterinare! No, nevjerojatni genijalci iz državne administracije i uposlenici srcu mi priraslog HABORA nemaju pojma da se krave (barem povremeno!! – no to je druga priča) tele.

Ukoliko ovaj članak slučajno dospije u ruke jednom od uposlenika o kojima je riječ (supermozgovima državne administracije i HABORA) reći ćemo kako se krave tele jednom godišnje, a što je neophodno za održanje redovite proizvodnje mlijeka i teladi. No, ta su ista gospoda odobrila projekt bez osnovnih prostorija poput r
odilišta, prostorije za telad, prostorije za krave u suhostaju, prostora za izolaciju bolesnih životinja te prostora za junice i tov junadi!! Krave se u “modernim štalama” tele na ležištu, telad ugiba jer po njima hodaju druge krave; pružanje pomoći pri porodu je gotovo nemoguće jer ispred i iza vas neprestano prolaze slobodne krave; umjetno osjemenjivanje slobodnih krava pravi je podvig, često i po zdravlje opasan, baš kao i njihovo liječenje; telad je vezana užetom za ograde ležišta i leži u gnojnici; krave s upalom vimena pomiješane su s kravama koje se doje, baš kao i krave u suhostaju; bolesne su krave izmiješane sa zdravima; po visoko gravidnim kravama u suhostaju naskakuju krave koje se tjeraju; po junicama naskakuju krave od 800 kilograma te junice lome noge i kičme… Ukratko, vlada opće rasulo i gungula koju ne bi mogli riješiti ni najveći matematički umovi. Naslućujete li dalji tok događaja? Stočar nakon nekoliko mjeseci mora graditi dodatne objekte budući da su neophodni za normalnu proizvodnju. Za izgradnju tih objekata potreban je novac koji stočar nema jer je već ionako dužan bankama više no što vrijedi skupa sa kućom i stajom. Novac, dakako, ima banka, i to u izobilju. Jedini je problem što ga banka posuđuje uz drakonske i lihvarske kamate. “Akcija porobljavanje” sada je dovršena i dužničko ropstvo zajamčeno; svi su sretni i namireni – osim stočara kojem ostaju grbava leđa i, naravno, rate kredita s kamatama.

PRIJEVARA IV: UZGOJ GOVEDA U SISTEMU “KRAVA-TELE”

Po uvođenju ovog načina uzgoja predložio sam ozakonjenje uzgoja peradi u sistemu “kokoš-pile”, uzgoja svinja u sistemu “krmača-prase” te uzgoja riba u sistemu “riba-ribica”, no odgovora nikada nisam dobio iako još čuvam povratnicu za preporučeno pismo. Pa što bi krava mogla roditi osim teleta? Koja krava ne daje tele? Pa ne teli se jedino jalova krava (koje stoga ide na klanje) i ne teli se mrtva krava. Zašto uvoditi uzgoj nečega što je posve prirodno za tu vrstu i što to uopće predstavlja? Pa zar krave koje stočar doji i predaje mlijeko ne rađaju telad? Mogu li i te krave ući u “sustav krava-tele”? Odgovor glasi ne! Ne stoga jer se krave doje! Pa kome upućuju taj odgovor i misle li kako smo prošli kolektivnu lobotomiju te nam je odstranjen veći dio mozga? No, krava u sistemu “krava-tele” daje telad (čuda li velikog!), a stočar za to od države dobiva i poticaje. Poticaji su znatno veći jer stočar krave ne mora dojiti i proizvoditi mlijeko kojeg ionako nedostaje. Stočar hrani krave koje se tele (opet se moramo čuditi)!!! Pa zar bi itko normalan hranio krave koje ne doji i koje se ne tele? Pa u čemu je smisao govedarske proizvodnje i što se ovim uzgojem želi postići? Ukoliko netko odgovori: Želimo povećati proizvodnju goveđeg mesa, moj odgovor glasi: Odlično, slažem se, no zašto, onako, uz put, ne bismo te iste krave i dojili te višak mlijeka, koji ostaje nakon napajanja teladi, predali za prehranu ljudi? Postoje li, pored toga, ikakve evidencije koje zorno pokazuju koliko je ovim načinom uzgoja do danas proizvedeno telećeg ili junećeg mesa te kolika je njegova vrijednost? Ovo je pitanje još logičnije ukoliko smo upoznati s činjenicom da je i za krave pasmine holštajn moguće da budu uključene u sustav “krava-tele”. S jedne nas strane uvjeravaju kako je to isključivo mliječna pasmina, a potom daju poticaje kako bi od iste pasmine proizveli meso! Ja se ovdje pomalo počinjem gubiti i pitati jesam li lud jedino ja ili je to društvo oveće. Logično je i pitanje: U čemu je razlika u mesu između junadi proizvedene u sistemu “krava- tele” i junadi koju su otelile krave koje stočar dva puta dnevno doji? Supermozgovi državne administracije zasigurno znaju adekvatan odgovor no jako ga dobro kriju od nas jer do mene dospio nije. Jedini logičan odgovor koji mi pada na pamet glasi: Netko sustavno uništava domaću proizvodnju goveđeg mlijeka i mesa uvođenjem normi i sustava s one strane pameti, bez reda i smisla.

PRIJEVARA V: PROIZVODNJA EKOLOŠKE I ZDRAVE HRANE

Kako bi nešto bilo dobro-nešto mora biti loše, da bi nešto bilo glatko-nešto mora biti hrapavo, kako bi nešto bilo oštro-nešto mora biti tupo. Vjerujem kako je ovo stvar osnovne logike iz prvog razreda gimnazije. No, kakve to veze ima sa petom prijevarom? Stvar je posve jednostavna jer ukoliko je nešto ekološko-nešto mora biti neekološko, a ukoliko je nešto zdravo-nešto mora biti nezdravo. Prvo si moramo postaviti pitanje znamo li uopće što je to ekološki i zdravo proizvedeno i što takva proizvodnja podrazumijeva? Slijedi pitanje: Želimo li da nam sva hrana, ili barem veći dio, bude proizveden ekološki i da ta hrana bude zdrava? Ukoliko je odgovor na oba pitanja da, tada krećemo u jednom smjeru.

Prvo ćemo se pozabaviti ekološkom proizvodnjom hrane. Ekološka proizvodnja hrane podrazumijeva kako se u proizvodnji te hrane ne koriste pesticidi, insekticidi, umjetna gnojiva, antibiotici i slične tvari koje imaju određenu karencu (vrijeme koje potrebno da budu odstranjene iz organizma biljke ili životinje, posve je svejedno). Ovdje je riječ karenca od presudne važnosti! Sama riječ označava vremenski period (dobiven znanstvenim pokusima i znanstveno dokazan!) koji je potreban kako bi ta tvar u potpunosti nestala (bila odstranjena) iz organizma, odnosno bila prisutna tek u tragovima neškodljivim za druge organizme koji tu hranu konzumiraju. Nedavno sam imao prilike vidjeti ekološki uzgoj kukuruza na površini udaljenoj oko 300 metara zračne linije od autoceste Zagreb-Lipovac i oko 3 kilometra zračne linije od Petrokemije (tvornice umjetnih gnojiva). Je li i to ekološki kukuruz? Mjeri li se u tako proizvedenoj hrani samo količina rezidua (ostataka) pesticida i insekticida ili se određuje i količina štetnih, teških metala i ostalih otrovnih tvari? Možemo li se svi prehraniti ekološki uzgojenim poljoprivrednim proizvodima ili su oni rezervirani samo za one sa dubljim džepovima? Tko otkupljuje tako proizvedenu hranu i ima li ona posebne oznake? Što je sa ekološkim uzgojem stoke? Smijemo li liječiti oboljele krave antibioticima i drugim lijekovima ili ih moramo pustiti da uginu kako bi one koje prežive imale “ekološki” proizvedeno meso? Smiju li ljudi koji jedu ekološki proizvedenu hranu piti antibiotike kada obole i smiju li primiti transfuziju krvi ili plazme od ljudi koji jedu hranu proizvedenu “neekološki”. Stvar zvuči poprilično glupo no vjerujem kako i glupa pitanja zaslužuju barem glupi odgovor. Nadalje, da baš zapnemo na ekološkom uzgoju, moramo si postaviti i pitanje: kako na zdravlje pojedinca utječe ekološki uzgojen kukuruz koji je posijan traktorom koji troši fosilno gorivo (naftu), okopan tim istim traktorom, ubran kombajnom koji troši naftu, otpremljen traktorom koji troši naftu, osušen u sušari koja troši plin ili naftu, pohranjen, prevezen kamionom koji troši naftu, opet uskladišten, samljeven mlinom koji troši naftu, ispečen u peći koja troši plin i prodan 1000 ili više kilometara od mjesta proizvodnje? Da li je to ekologija i briga za naš Planet. Stvar postaje još interesantnija ukoliko se prisjetimo prvoga dijela u kojem sam pisao u sustavnom uništavanju malih poljoprivrednika koji su hranu proizvodili praktično na istome mjestu na kojem je i trošena! Pitanje je što je više “ekološki”, zar ne?

Poznato je kako je za svaku kaloriju hrane kupljene u trgovačkom centru utrošeno 10 kalorija iz fosilnih goriva (utrošene na sve one radnje ranije pobrojane plus dodatno pakiranje i čuv
anje). Što je sada ekološko i gdje je nestala silna briga za zdravlje čovjeka, očuvanje Zemlje, obnovljive izvore energije (što je posebna priča koju ću obrazložiti nešto kasnije), očuvanje prirodnih resursa itd? Sada vam se već pomalo vrti u glavi, zar ne? No da još malo začinimo radnju i učinimo je ukusnijom, reći ćemo kako je, po meni, ekološka proizvodnja hrane moguća jedino na malim poljoprivrednim gospodarstvima. Zašto tako mislim? Stoga što ekološka proizvodnja hrane zahtijeva ogroman trud i mnogo uloženog fizičkog rada, upravo zbog nekorištenja kemijskih sredstava. Stoga i smatram kako je ekološka proizvodnja hrane (žita, povrća i mesa) moguća isključivo na malim poljoprivrednim gospodarstvima sa nekoliko krava, konja, svinja i peradi te desetak hektara zemljišta na kojem se većina radova obavlja ručno, uz malenu pomoć mehanizacije. Izmet koji proizvodi stoka koristi se kako bi se zemlji vratilo ono što smo joj oduzeli proizvodnjom, a to isto žito i povrće jedu stoka i ljudi. Proizvode dovoljno hrane za svoje potrebe, a višak prodaju. Ista ta poljoprivredna gospodarstva proizvode hranu koja se koristi unutar desetak kilometara od mjesta proizvodnje čime nestaju, ili budu drastično maleni, troškovi vezani za transport hrane na velike udaljenosti uz trošenje fosilnih goriva i dodatna zagađenja Zemlje o kojoj toliko brinemo. Vjerujem kako priča “drži vodu”, zar ne? Ekološka proizvodnja hrane (po mome mišljenju) nemoguća je na površinama od 100 ili više hektara jer je takve kulture nemoguće obraniti od nametnika i bolesti samo radom ili bi za taj posao bilo potrebno cijelo veće selo tijekom cijele godine! No, zamislite samo, mala poljoprivredna gospodarstva su izbrisana, nestala i upropaštena jer nisu ekonomična i održiva?! Netko se očito ne može odlučiti što želi ili je istina na suprotnoj strani: Netko jako dobro zna što želi te nas želi učiniti ovisnicima o uvozu lavande i meda iz Kine, junećeg mesa iz Argentine, svinjetine iz Nizozemske, mlijeka iz Francuske i da dalje ne nabrajam!

Sada da se malo pozabavimo “zdravom” hranom. Već dulje vrijeme muku mučim kako bih definirao zdravu hranu budući da ona druga mora biti nezdrava. Do sada, jedina definicija zdrave hrane koju sam mogao smisliti glasi: Zdrava je hrana ona koja ne šteti organizmu koji je konzumira. Nezdrava je hrana ona koja šteti i narušava zdravlje organizma koji je jede. Vrlo jednostavno, zar ne? No, kako sada stvari stoje, ovo je posvemašnja besmislica budući da je definicija zdrave hrane posve drugačija. Proizvodnja “zdrave” hrane rezervirana je samo za pojedince dok svi ostali, stvar je logična, proizvode nezdravu hranu. Supruga i ja, uz posao, posjedujemo vrt na kojem proizvodimo dovoljno voća i povrća za obiteljske potrebe tijekom cijele godine. U uzgoju koristimo i dopuštena kemijska sredstva u minimalnim količinama, pridržavajući se uputstava za uporabu i karence. Najdublje vjerujem kako jedemo zdravu hranu! No kako sada stvari stoje, zdravu je hranu moguće kupiti jedino u McDonaldsu i od pojedinaca koji su se izborili za status proizvođača “zdrave” hrane. Logično je kako svi ostali proizvode nezdravu hranu. Ne znam što čeka državni aparat te sve proizvođače nezdrave hrane ne zatvori i zabrani im proizvodnju? Zdrava je hrana dodatna floskula i posvemašnja glupost osmišljena u cilju zbunjivanja potrošača te dodatnog osiromašenja domaće poljoprivredne proizvodnje. Pored toga, ono što je za neku osobu zdravo, za drugu može biti izuzetno nezdravo. Za osobe sa šećernom bolešću nezdrav je šećer u većim količinama; za osobe sa povišenim krvnim masnoćama nezdrava je slanina; za mnoge je nezdravo mlijeko jer pate od nedostatka enzima potrebnog za njegovu probavu i tako dalje. Pojam zdravlja vrlo je relativan. Osoba sa karijesom nikako nije zdrava u užem smislu riječi jer boluje od bolesti zuba! Osoba koja ima ranicu na koži ili gljivice ispod nokta malog prsta na nozi također nije zdrava (doduše, nije ni teško bolesna) jer boluje od gljivične infekcije korijena nokta…

Sada, može li mi netko, molim vas, konačno objasniti što je to onda proizvodnja zdrave hrane, na što se odnosi i kako se točno deklarira? Vjerujem kako sam zaslužio odgovor, ako ništa drugo tada kao porezni obveznik koji uredno plaća sve poreze već dvadesetak godina, a iz tog se novca isplaćuju poticaji za slične besmislice. Da, i da ne zaboravim, isplaćuju se plaće, putni troškovi, dnevnice, službena putovanja, naknade za odvojeni život, božićnice, regresi, uskršnjice, naknade za deset godina rada u službi osobama koje smišljaju razne načine kako da unište i ono malo što nam je ostalo.

PRIJEVARA VI: PROIZVODNJA BIOGORIVA IZ ŽITARICA NAMIJENJENIH PREHRANI LJUDI I ŽIVOTINJA

Republika Hrvatska potpisnica je direktive 2003/30/EZ kojom se propisuje da do kraja 2010. godine treba 5,75% fosilnih goriva u prometu zamijeniti biogorivima ili drugim gorivima iz obnovljivih izvora. Pazite, piše još jednom, ali ovog puta podebljano: Republika Hrvatska potpisnica je direktive 2003/30/EZ kojom se propisuje da do kraja 2010. g. treba 5,75% fosilnih goriva u prometu zamijeniti biogorivima ili drugim gorivima iz obnovljivih izvora !! Da li se razumijemo?

Nitko nam nije zaprijetio bičevanjem niti nas obavezao kako su jedina zamjena za fosilna goriva biogoriva već nam lijepo kažu: Ili drugim gorivima iz obnovljivih izvora!!! Sapienti sat! (Pametnom dosta!). No veleumovi državne administracije, poljoprivrednih agencija i komora pod pritiskom politike navališe kao muhe na balegu te uvjeriše poljoprivrednike kako nam nema druge no sijati uljanu repicu iz koje ćemo proizvoditi biogorivo (konkretno biodisel). Niknuše tisuće hektara pod nasadom uljane repice, dogovoriše se poticaji za njenu sadnju (dvostruko veći od poticaja za sadnju uljane repice namijenjene proizvodnji biljnog ulja) i stvar se zahuktala. Meni se zahuktalo u glavi i para mi krenula na uši. Vikao sam i vrištao gdje god da sam mogao i stigao, no nitko me nije saslušao niti poslušao. Hvala budi Nebesima, stvar je neslavno propala budući da niti jedna tvornica za proizvodnju biodisela nije proradila, a sva je uljana repica završila u tvornicama za proizvodnju biljnog ulja! Vidjevši da više nemaju kud ni kamo, isti se veleumovi dosjetiše kako je izvanredno pametno početi sa proizvodnjom bioetanola iz kukuruza!? E sada sam proveo nekoliko besanih noći psujući u sebi sve čega sam se sjetio. Unatoč i usprkos mome jadu, niču nasadi kukuruza koji će jednom (ali tko zna kada) služiti proizvodnji bioetanola. A zašto me to smeta, vjerojatno se neki pitaju? Na meni je stoga red da vam pružim i odgovor.

Kada bih vas upitao želite li jesti ili se voziti, što biste mi ponudili kao odgovor? Kladim se u sve što posjedujem kako bi mi vas 100% u roku od desetinke sekunde dalo isti odgovor: Želim da ja i moja djeca jedemo! Ukoliko je potrebno, siti ćemo ići pješice ili biciklom! I ja glasam tako. No, “oni gore” misle drugačije jer gladan narod je narod na uzici. Ljude je potrebno toliko uposliti da moraju raditi od jutra do večeri kako bi kupili hranu i platili režije. Gladan narod crnči i rinta 20 sati dnevno kako bi prehranio sebe i djecu. S druge strane, sit narod razmišlja. Kada narod razmišlja tada i uviđa kako je “nešto trulo u državi Danskoj”, a tada su moguća svakojaka “negativna zbivanja” i stoga nije dobro da narod misli – neka rade i crnče za hranu, a mi sa primanjima od 25.000 kuna i više ćemo misliti za njih i na njih. Ne, hvala vam lijepa! Želim misliti sam za sebe. Ne vjerujem autoritetima, a prvenstveno ne
vjerujem političarima. Zašto? Kako znate da vam političar laže? Pa miču mu se usne!!

No vratimo se na biodisel i bioetanol. Proizvodnja biodisela neslavno je propala – i nikome ništa! Poticaji su isplaćeni, uljana je repica završila tamo gdje je završila i stvar hoda dalje ustaljenim kolosijekom. Primimo se, stoga, bioetanola. Uvjeravaju nas, kako rekoh, da 5,75% ukupno potrošenih fosilnih goriva moramo zamijeniti biogorivima – konkretno bioetanolom proizvedenim iz kukuruza. Pa kome oni lažu i zar misle da smo baš svi zaostali. Zaboravljaju nam reći kako bi za proizvodnju bioetanola koji bi zamijenio 5,75% utrošenog benzina, disela i plavog disela bilo potrebno zasijati sve (!!) poljoprivredne površine na području Republike Hrvatske kukuruzom i preraditi ga u bioetanol, a pitanje je bi li i to bilo dovoljno! Pored toga, pitanje je: A gdje su nam tvornice odgovarajućeg kapaciteta za preradu kukuruza u bioetanol? No najvažnije pitanje glasi: A što ćemo ja i moja djeca jesti kada će sve biti pod nasadima kukuruza namijenjenog proizvodnji bioetanola? Bog je odavno prestao bacati manu gladnom narodu i nekako mi se čini da ga baš i nije briga…

Nadalje, za proizvodnju jedne automobilske gume potrebno je oko 25 litara nafte! Za proizvodnju jednog automobila potrebno je utrošiti tisuće litara nafte. Sva umjetna gnojiva proizvodi se iz zemnog plina. Svi pesticidi proizvode se iz petroleja, a koji se pak dobiva iz nafte. Stvar postavljam na slijedeći način, a vi me ispravite ukoliko griješim: Stočar dolazi na polje traktorom (za čiju je proizvodnju utrošeno tisuće litara nafte) i koji troši naftu te ore polje. Potom dolazi drugi traktor koji vrši drljanje i tanjuranje, a također troši naftu. Slijedeći traktor sije polje (i troši naftu!). Potom se vrši prskanje traktorom koji troši naftu i dodaje se prihrana proizvedena iz zemnog plina. Po nicanju se vrši prskanje korova traktorom koji troši naftu i sredstvima proizvedenim iz nafte. Branje se vrši kombajnom koji troši naftu, a kukuruz se odvozi na sušenje traktorima koji troše naftu. Sušenje se vrši u sušarama pomoću nafte. Kamionima koji troše naftu kukuruz se odvozi u tvornice gdje se vrši prerada u bioetanol, također pomoću nafte. Proizvedeni bioetanol odvozi se na benzinske crpke cisternama koje troše naftu. Sada konačno dolazi gospođa sa automobilom koji troši 3 litre benzine na 100 kilometara i napuni rezervoar automobila (koji je također proizveden trošenjem nafte!) genijalnim bioetanolom. Ona automobil i vozi (zamislite samo) i pri tome se događa sagorijevanje jer nešto mora pokretati i sićušni automobil. Pri svakom sagorijevanju troši se kisik, a proizvode ugljični monoksid i ugljični dioksid. Doduše, istina za volju, sagorijevanjem bioetanola otpušta se nešto manja količina ovih plinova i gotovo da nema drugih primjesa koje nastaju sagorijevanjem benzina, no zagađenje se ipak događa. No, Zemlja biva spašena!! I svi su sretni i zadovoljni živjeli do duboko u starost. Malo čudna bajka sa nelogičnim svršetkom, ne čini li vam se? Dakle, više nećemo proizvoditi kukuruz i njime hraniti ljude i stoku, nećemo sijati druge kulture i hraniti narod kojem je hrana već i sada preskupa već ćemo sijati kukuruz kako bismo se vozili? Da li doista to želite? Ja ne! I borit ću se protiv sličnih gluposti dok me ne ušutkaju ili ne umrem.

Ovdje se moram obraniti kako ne bih bio shvaćen kao lobista naftaša jer također vjerujem kako nam i oni prodaju muda pod bubrege, no oni su barem iskreni i ne skrivaju namjere da nas porobe i učine sužnjevima. Ovi drugi mnogo su profinjeniji, perfidniji i skrivaju prave namjere. Henry Kissinger izjavio je još prije više od 50 godina: “Tko posjeduje naftu posjeduje državu. Tko posjeduje hranu, posjeduje narod”. Ovdje još treba “ubaciti” i vodu kako bi priča bila potpuna. Na žalost, svi znamo tko nam posjeduje državu, no sada žele u svoj posjed uknjižiti i nas! Na nama je hoćemo li im to dozvoliti ili ne.

No, vratimo se potpisanom sporazumu. Sporazum nam dozvoljava zamjenu 5,75% fosilnih goriva drugim obnovljivim izvorima energije. Netko je to vrlo pametno sročio, no očito je kako supermozgovi koji drmaju hrvatskom poljoprivredom nešto ne žele reći već to vješto skrivaju. Zna li itko koliko je RH do danas isplatila poticaja za sijanje uljane repice i kukuruza namijenjenog proizvodnji biogoriva? Radi se o milijunskim iznosima, zasigurno. Iznosima koji su završili u privatnim džepovima nakon što su uzeti iz privatnih džepova poreznih obveznika. I ništa se dogodilo niti promijenilo nije. No, što je onda sa obnovljivim izvorima energije? Pa pred nosom su nam i samo se trebamo sagnuti kako bismo ih “ubrali”, ali za to je potrebna volja da se spasi zemlja i narod. Ovdje mislim na energiju sunca – solarnu energiju. Energiju koje ima u izobilju i nikada ne presuši. Zamislite samo koliko je kuća moglo, umjesto crijepa, na krovovima imati solarne ćelije za proizvodnju tople vode i električne energije (energije koja se danas u količini od oko 80% proizvodi sagorijevanjem fosilnih goriva).

Zamislite državu koja je energetski neovisna jer ima toliko solarnih elektrana da čak i izvozi električnu energiju. Istu energiju koristi za proizvodnju tople vode, rad industrijskih postrojenja, grijanje kućanstava i industrijskih postrojenja, rasvjetu, u javnom prometu (željeznice i tramvaji), mijenja električnu energiju za malo nafte (uz domaću proizvodnju) koja je neophodna za održavanje sadašnje civilizacijske razine (iz nafte se proizvode plastične vrećice, kemijske olovke, guma, brojni lijekovi, plastika, boje itd. – popis je beskonačan). Zamislite zemlju u kojoj je u svakoj općini osigurano gotovo besplatno grijanje toplovodima za sveukupno stanovništvo tijekom zime (proizvedene u “solarnim elektranama”) iz sunca. Zamislite zemlju u kojoj se proizvodi dovoljno hrane (jeftine hrane!) za domaće potrebe, a vode vrhunske kvalitete ionako još imamo dovoljno. Zamislite zemlju u kojoj je narod sretan, sit i veseo. Djeca imaju osigurano besplatno školovanje i stjecanje znanja, a starije osobe pravo na besplatnu i neograničenu zdravstvenu zaštitu. Zamislite društvo bogatih i sretnih pojedinaca koji nisu zavidni jer svi imaju dovoljno… Zvuči utopijski i nemoguće, ali vas uvjeravam kako je stvar moguća, no potrebna je ogromna volja. Iako, kad bolje razmislim, možda i nije moguće jer je, bojim se, već prekasno. Kasnimo i kasnit ćemo sve više svakim danom koji prođe, a djeci ostavljamo prazninu, beznađe i pustoš.

Konačno, od srca vam savjetujem da razmislite prije no što povjerujete “onima s početka priče”; počnite proizvoditi hranu barem u količinama dovoljnim za sebe; umjesto cvijeća na prozorima u tegle posadite paprike ili rajčicu; na zapuštenim parcelama u vlasništvu države ili općine posadite mrkvu, krumpir, luk i grah za vlastitu obitelj; sijte sjeme koje će rasti generacijama umjesto nakaznog sjemena koje morate kupovati svake godine; volite zemlju i brinite o njoj marom dobra gospodara jer je ona jedina koju imamo; mislite na to što ostavljate djeci u nasljeđe i ne nasjedajte na floskule i prazna obećanja. Oni gore učinit će sve što mogu kako bi vas porobili i učinili sužnjevima s jednim jedinim ciljem: zgrtanje besmislenih količina novca koji ionako ni njima ništa značiti neće kada svemu jednom dođe kraj. Bojim se da bi kraj mogao biti bliže no što to svi mi mislimo, a tada će nam priroda pokazati svu svoju moć i vratiti nam milo za drago sve one pakosti koje smo joj nekoliko stoljeća činili. Ipak, možda još nije kasno. Možda se još nešto
može učiniti ali jedino i samo ako to počnemo činiti danas! Odmah i bez odlaganja!