Zoki, kupi mi auto!

„Vozim se u onom što mi daju!” – reče Zoran i ostade živ. Pitanje je kako bi reagirao da su mu dali automobil star 15 godina, da li bi se vozio ili bi tražio zamjenu.

Nakon što su kritizirali stranačku drugaricu iz Siska koja je pod pritiskom javnosti vratila autić, ipak su si priuštili malo oduška. Kažu, nismo mi birali, iz ureda za javnu nabavu tvrde, jeste. Kome vjerovati? A nije ni bitno, lažu svi.

Nije lako nastaviti tradiciju najgorih premijera od hrvatske samostalnosti. Dosta je tu pritiska, a i konkurencija je žestoka. Ljudi traže posao, umirovljenici mirovine, bolesni bi se i liječili, a premijer se baš ne razumije u vođenje države. Frendovi ministri pokazuju istu dozu nekompetencije, pa to sve izaziva ogroman stres. Ne, naravno, kod njih, ali kod onih kojima se upravlja, bogami – da.

Pa, onda, recite da mu ne treba novi blindirani automobil. Jel’ bi pješice trebao ići pa da ga građani gađaju povrćem? Naravno da ne. Iz skupocjenog Audija, svijet zaista izgleda puno bolje.

Još ga špotaju da je išao na skijanje, pa je on promptno obišao poplavljena područja jer, eto, neki žive i u selima. Misli si premijer, tko im je kriv? A ako treba i preselit će ih. U Dansku, jasna stvar.

S druge strane, ni jedna Vlada do sada nije uspjela pronaći u svom proračunu 20 milijuna kuna za Klaićevu bolnicu i djecu koja boluju od malignih bolesti. Čak je i jedna hrvatska banka odlučila donirati sredstva za obnovu odjela hematoonkologije, no ni to nisu bili u stanju iskoristiti.

Javnost je oduševljena. Ako pogledamo povijest carevanja u Hrvatskoj, svi su uglavnom optuženi za ovakav ili onakav kriminal i trpanje novaca u svoje džepove, a sad možemo vladu optužiti da jednostavno – ne zna.

A odgovor je vrlo jednostavan, ništa im ne uspijeva jer ih nije briga. Ne zanimaju ih ni građani ni radnici, a kamoli djeca. Jedino su važna partijska preslagivanja i tko će biti na kojem mjestu na listama i kako pobijediti jedni druge. Oni su vanzemaljci, oni su duhom na svom planetu, a samo se ponekad fizički spuste među nas. Gotovo, reklo bi se, ukažu nam se. Trebali bi, zapravo, pričekati parlamentarne izbore, tad kreću obećanja i tad se naziru rješenja svih problema. Ali daleko su ti izbori. Tko preživi, pričat će.

Kad smo u Saboru predlagali smanjivanje dužnosničkih plaća, prijedlog je odbijen sa gnušanjem. To je demagogija i populizam. Jasno je da se Hrvatska ne bi spasila s tim novcima, ali bi se pokazao osjećaj za ljude oko sebe u krizi. Očito dotičnog nema.

Od vođenja države i poboljšanja standarda građanima, bitnije je održavanje koalicije koja ni sama više ne vjeruje sebi, a još manje Planu 21. Bitno je opstati na vlasti, jer ako vlasti nema, na posao ćemo kočijom (ako posla bude).

Svakodnevno se u medijima jadaju kako je teško, HDZ im je ostavio gubitke (a znali su i svi smo znali što je HDZ uradio i što će opet uraditi ako nesrećom dođe na vlast), oni pospremaju nered, prave strategije, pišu projekte koji ne prolaze i tule kako ne znaju kud dalje. Ma, ljudi moji, pa to nisu nikad ni znali.