Znaš, Jadranka, izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola

Šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko odglumio je na presici u utorak 11. ožujka ulogu aktivista KPJ-a Josipa Broza, kasnije jugoslavenskog maršala Tita, koji je na tzv. bombaškom procesu 1928. godine prkosno izjavio sucima: „Ne priznajem buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji“. Karamarko je, pak, u povodu nepravomoćne presude HDZ-u da mora vratiti u državni proračun 29,3 milijuna kuna (kazna plus korupcijom stečena protupravna korist u slučaju Fimi-media) jednako prkosno odbrusio: „Nikada, ali baš nikada nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost“.

Ako je tko krao, dakle, to su bili pojedinci iz Sanaderovog HDZ-a, a „ovu stranku čini više od 200.000 poštenih ljudi“. Međutim, što je s onom primopredajom vlasti svojoj nasljednici Jadranki Kosor kad je, potvrdili su svjedoci, rekao: „Znaš, Jadranka, izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“. Jesu li HDZ-ove izborne pobjede plaćene korupcijskim novcem? Od državnog vrha do zadnjeg mjesnog odbora negdje bogu iza nogu? I onda: „Nismo svi krivi!“

Nisu baš svi, istina, ali mnogi su glumili ona tri japanska majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru), koji ne govore, ne čuju i ništa ne vide!

To što će se „novi HDZ“ žaliti na presudu, jer navodno nema ništa s nepravomoćno potvrđenom kriminalno-korupcijskom popudbinom HDZ-a nakon Franje Tuđmana, a prije Karamarka, samo je nova scena u sudsko-političkoj tragikomediji koja će neko vrijeme škakljati maštu znatiželjnih građana. Priznao Karamarko sudski pravorijek ili ne priznao, negativan učinak se više ne da popraviti. „Novi HDZ“ je dobio kriminalni dosje. Stranka se provela na sudu kao bos po trnju i, makar nepravomoćno, ponijela trnovitu krunu prve organizirane političke skupine te vrsti u novoj Hrvatskoj, „državotvorne“ k tome, koja je osuđena za pljačkanje vlastitog naroda.

Usput su je morile i kojekakve druge afere. Od plagijata diplomskog rada Karamarkove desne ruke Milijana Brkića Vase te njegovih obiteljskih transakcija s nekretninama i Karlovačkom bankom do unutarnjih sukoba i demonstrativnog odlaska poraženog predsjedničkog protukandidata Milana Kujundžića. Od političkog otklona još više udesno i progona partizansko-udbaških duhova do jalovih koketiranja s vukovarskim stožerašima, marginalnim ultradesničarima, crkvenim konzervativcima na barikadi protiv LGBTQI i drugih manjina…

Kao što smo već više puta pojašnjavali, Karamarko se pogubio kao vođa najveće oporbene stranke, što potvrđuje i njegov cementirani rejting anketno najnepoželjnijeg političara. Rijetko dolazi u Hrvatski sabor i kad su na dnevnom redu teme na kojima bi mogao tući vladajuće. Lamentira novinarima stalno o jednom te istom: vlast je nesposobna, čini štetu „hrvatskom narodu“, šuruje sa Srbima, nema gospodarske rezultate i treba ju smijeniti na prijevremenim izborima. To nisu aduti kojima može pobiti opći dojam kako je nesposoban voditi veliku stranku, jer ne zna obavljati produktivan oporbeni posao.

I sad je uslijedio sudski grom iz vedra neba. HDZ je kriv zajedno s bivšim svojim šefom i premijerom Ivom Sanaderom. Dokazano je u sudskom postupku zastrašujuće i sramotno „zamračivanje“ desetaka milijuna kuna poreznih obveznika. Dok ljudi gladuju, gube posao i nemaju za platiti režije, a životni standard se rapidno topi u nesocijalnoj državi, političari (ne samo HDZ-ovi) plivaju u izobilju! Ne pomažu tu nikakve Karamarkove nategnute floskule kako su članovi HDZ-a „ponosni što su u stranci koja je stvorila hrvatsku državu“. Prvo, stvara samo Bog, a ne čovjek i još manje – politička stranka. Drugo, HDZ nije „stvorio hrvatsku državu“, nego su to učinili građani – puškom, logistikom i odbijanjem od svojih usta. Treće, ako je HDZ pod kišobranom Oca Domovine (sic!) nešto „stvorio“, „stvorio“ si je takvu državu-bankomat na kojem se lopovi i ratni profiteri i danas bogate, a „hrvatski narod“ i dalje siromaši.

Predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar svojim je komentarom pogodio desetku: „Radi se o iznosima od kojih se ljudima sigurno vrti u glavi. Napominjem da uz prosječnu plaću od 5500 kuna mjesečno radnik za cijeli radni vijek zaradi 2,6 milijuna kuna. Dakle, za cijeli radni vijek. A ovdje su se spominjali iznosi milijun i pol, dva, dva i pol, tri, šest milijuna… Zbog toga smatram da građanima ove zemlje nisu bitne godine zatvora, nego oduzimanje protuzakonito stečene imovine i tu država prolazi ili pada, to je sada taj test, ispit. I nadam se da se nitko od tih koji bi trebali vratiti protuzakonito stečenu imovinu neće izvući kroz predstečajne nagodbe. Tu prije svega mislim na HDZ, koji sad ima šansu u izvršenju te presude pokazati da je prošao katarzu ili ju prolazi“.

Makar i nepravomoćna, presuda HDZ-u „kriv je“ ne provocira samo pitanje daljnje sudbine HDZ-a kao vjerodostojne političke stranke nego i sudbine samog Tomislava Karamarka kao političara zauzetog za opće dobro. Mogu li HDZ i Karamarko i dalje biti respektabilni politički igrači?

Možda je i sam svjestan dugoročne težine svih tih i sličnih upitnika, pa se pobrzao predstaviti novinarima „kao čovjek koji se cijeli svoj radni vijek borio protiv kriminala kao načelnik policijske uprave i koji je kao ministar počeo fazu ozbiljne borbe protiv korupcije“. Na novinarska pitanja nije želio odgovarati. A sedmu silu bi vjerojatno zanimalo kako to da ni kao visokopozicionirani pripadnik tajnih službi, ni kao policijski načelnik niti kao HDZ-ov ministar MUP-a ništa nije znao ni pronašao glede i u svezi Sanaderovih i HDZ-ovih prstiju u državnom pekmezu! Upravo je u to vrijeme cvjetala rečena pljačka građana! Jamačno bi zanimalo novinare kako ništa nije znao o bijelim medvjedima Nadana Vidoševića, 87 „zamračenih“ milijuna kuna u aferi Planinska…

Ako o tome ništa nije znao, pa onda nije ništa ni poduzeo jedan Tomislav Karamarko, kojeg su građani godinama pristojno plaćali za to da „mora znati“, kako sada uopće još može sanjati pobjedu kompromitiranog i osramoćenog HDZ-a na izborima, a sebe zamišljati kao premijera!? Doduše, može on sanjati što god hoće, ali palac gore ili dolje okreću birači. Ako im se ni sada oči nisu širom otvorile, gledajući milijune svog novca na (samo otkrivenim!) teškim računima Sanaderove uže i šire obitelji te zagonetnu raskoš „HDZ-ovih pobjeda“, političko „stanje nacije“ neće se izdići iz smrdljive kloake. Uostalom, ako osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš budan sanja svoj povratak iz mostarskog zatvora u visoku hrvatsku politiku, zašto ne bi i Karamarko od očite sramote pravio karneval? Ako Radimir Čačić, koji je automobilom ubio dvoje skromnih Mađara, također kani uskoro zamijeniti zatvorske rešetke visokim političkim položajem, zašto se Karamarko ne bi lukavo, u Titovom stilu, opirao sudskom pravorijeku?

Hrvatska je ionako već od ranih 1990-ih godina istodobno i zemlja svakojakih čudesa i zemlja slučaj, pa je sve moguće. Zato, ne bi se trebalo čuditi, ako i Karamarkov „novi HDZ“ i pravna država prokockaju šansu o kojoj je govorio laburistički čelnik Dragutin Lesar.