Zabraniti ovrhe nad materijalnim troškovima radnika

Ministra Orsata Miljenića osobno sam smatrao jednim od kompetentnijih u Vladi, no odgovor koji mi je dostavio na nedavno postavljeno zastupničko pitanje šokirao me i uvjerio da se niti on ničim ne razlikuje od svojih kolega.

Na osnovu upita građana zašto im se ovrha na računu odnosi na sva sredstva, odnosno i na materijalne troškove rada poput dnevnica, putnih troškova i terenskog dodatka, bez kojih oni ni ne mogu obavljati svoj posao, uputio sam zastupničko pitanje ministru Miljeniću.

Pitanje je upućeno 27. studenoga 2013., a odgovor zaprimljen u Saboru na samu Staru godinu, 31.12.2013. godine. I bilo bi to još jedno pitanje s tehničkim odgovorom tipa: „Znamo za problem i radimo na njegovom rješavanju, a prvi korak su buduće izmjene zakona pri čemu ćemo uzeti u obzir vaše sugestije.“ Upravo tako je koncipiran prvi dio odgovora pri čemu je naglasak da će izmjenama Zakona o ovrsi koje će se uskoro naći u saborskoj proceduri, od ovrhe biti izuzeti „utvrđeni iznosi za uzdržavanje djeteta uplaćeni na poseban račun kod banke, zatim naknade troškova za službeno putovanje, te dar za djecu“.

Daleko interesantniji je drugi dio odgovora u kojem ministar objašnjava zašto se i dnevnice, terenski dodatak i putni troškovi neće naći u skorim izmjenama Ovršnog zakona. Kaže ministar da Financijska agencija „u ovom trenutku ne raspolaže tehničkim mogućnostima raspoznavanja o kojoj vrsti uplate se radi, zbog čega nije moguće sva navedena primanja izuzeti od ovrhe“. Znači da zbog tehničke neopremljenosti javne institucije Vlada Republike Hrvatske nema namjeru ni predložiti, a niti provesti odredbu kojom bi i dnevnice, terenski dodatak i putni troškovi bili izuzeti od ovrhe. Budući da ta primanja ni po pravnoj prirodi ne predstavljaju stalno primanje nad kojim se smije provoditi ovrha, već se ubrajaju u „materijalne troškove rada“ koje poslodavac isplaćuje svom radniku da bi ovaj uopće mogao izvršiti svoju radnu obvezu (doputovati na mjesto rada, platiti si smještaj, gablec i sl.), ta bi primanja svakako trebala biti izuzeta od ovrhe. Ako već ne zbog ičeg drugog, Vlada bi se pri tome mogla voditi vrlo jednostavnom logikom: „Ako radnicima uzmemo novac za kartu i gablec, ovi neće moći ni raditi pa neće biti ni plaće na koju će ministar Linić, banke ili drugi vjerovnici moći sjesti.“ Pretpostavljam da se loše stanje državnih financija uzima kao opravdanje za neulaganje u programsko rješenje. U današnje vrijeme to sigurno nije neko zahtjevno i skupo rješenje, već nešto što se može pribaviti vrlo lako i za mali iznos.

Postavlja se pitanje da li ovakav pristup možemo tolerirati? Kako je moguće da se ovako očito loše rješenje pravda neopremljenošću javne institucije (FINA-e), kojoj je osnovni zadatak biti servis građanima i koja se financira isključivo proračunskim sredstvima? U vrijeme kada smo svjedoci pogodovanja državnim dužnosnicima kod odobravanja kredita, ili kada ti isti državni dužnosnici omogućavaju medijskim tajkunima opraštanje poreznog duga kao cijenu za medijsku šutnju o njihovim aferama, nije realno očekivati drugačiji odnos vlasti prema svojim građanima.

Takvo ponašanje Financijske agencije opravdava ministar u Vladi. Da je riječ o uređenoj zemlji ministar bi podnio ostavku, ali do takvih poteza odgovornih ministara još ćemo se načekati.

Kao zastupnik mogu samo obećati da ćemo ustrajati na svom prijedlogu, kako putem amandmana koji ću predložiti, tako i kroz rasprave o Ovršnom zakonu.

Mladen Novak