Vlada potiče prodaju stanova (opet) s figom u džepu?

Što se promijenilo na tržištu prodaje stanova od prije par godina? Po mom skromnom mišljenju, ništa. Ne želim sada pisati o investitorima koji su to postali preko noći, bez i jednog dana iskustva u građevinskom sektoru. Koliko me sjećanje služi, kvadratni metar stana od prve ideje do ključa u ruke, investitora je stajao 700 eura. Kada se uzme u obzir da je taj isti kvadrat stana u trenutku prodaje iznosio 1700-1900 eura, dolazi se do čiste računice o zaradi investitora od čistih 1.000 eura po kvadratu stana.

Bila su to vremena kad su mnogi zgrnuli bogatstva na nekvalitetnoj izgradnji bez standarda, a ako ga je i bilo, nije se poštivao. To se najbolje vidi danas, par godina kasnije. Na zgradama otpada žbuka, pločice, zidovi vlaže itd. Tada te ”davne ” 2006. i 2007. godine, vladajuća svita pozivala je mlade bračne parove, kupite POVOLJNE stanove, ne budite podstanari, budite vlasnici svog stana. Uložite u sebe i budućnost svoje djece. Mnogi su tada poslušali pozive i zakoračili u dužničko ropstvo. No, ono o čemu tada bivši ili sadašnji vladini dužnosnici nisu govorili je devizna klauzula zbog koje su omjeri tečaja danas strašni.

2007. godine je 1 CHF bio = 4,40 kn
2011. godine je 1 CHF = 5,64 kn

Kada se to prevede na najjednostavniju računicu od 100.000 CHF, 2007. godine je to iznosilo 440.000 kn, a danas iznosi 564.000 kn. Razlika iznosi mršavih 124.000 kn.

Pametnome dosta.

Do 2008. godine CHF je bio ispod 4,70 kn, a onda je krenuo rast prema kuni. Što su učinili Vlada kao i HNB da pomognu onim mladim obiteljima koje su podigle na njihovu preporuku ”povoljne” dugoročne kredite?

NIŠTA.

Primjerice, prije tri godine na 100.000 CHF rata je bila 2.900 kn, a danas? Po sadašnjem tečaju oko 4.000 kn. Tko te mlade ljude pita kako žive, a zasigurno im mjesečna primanja u ove tri godine nisu rasla, ako nisu padala rijetki su sretnici.

Zašto sve ovo pišem?

Ovih dana iz Vlade stiže nova ponuda ”mladim obiteljima ”!

Novi ministar zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Branko Bačić, sa svojim timom, izradio je prijedlog Zakona o poticanju prodaje stanova.

Odlučila je Vlada opet nešto napraviti za svoju mladost, kako bi im pomogla. Mi, kao moramo shvatiti, da treba pomoći posrnulom građevinskom sektoru, koji je investirao ” svoj ” novac u stanove, a povrata u investirano nema. Nisu u pitanju građani na rubu egzistencije, mlade obitelji s djecom, već poslodavci koji ne mogu naplatiti uloženi kapital, a o bankama ne treba ni trošiti riječi.

Vlada želi povećati kreditnu sposobnost građana i smanjiti kamatne stope. Pa zar na taj način?

Ne bi li napokon mogli pritisnuti sivu ekonomiju na tržištu rada?

Tu je ključ problema koja se reflektira na nezaposlenost, nelikvidnost, mirovine i dr.

Hoće li tvrtke koje su smanjile osobne dohotke (potrebno ili nepotrebno) vračanjem na prvobitnu poziciju osobnih zarada, vratiti smanjene osobne dohotke, pa samim time povećati osobnu potrošnju radnika ili građana, kako god da se okrene.

Ne žele shvatiti, da je ključ potrošnje u standardu građana. Potrošnja diktira proizvodnju, proizvodnja potrošnju. To je začarani krug a bez njega, ništa.

Koliko je jaka siva eminencija, već je odavno svima jasno. Vlasnici kapitala odavno nam

kroje sudbinu. Zapitaju li se oni da li se nama može dogoditi Egipat?

Dok su u Vladi ili oko nje, razni Škegri, Popijači, Miloševići i drugi poznati i nepoznati ”uspješni” poduzetnici ili menadžeri (neoliberalni kapitalisti), nema boljitka u lijepoj našoj.

Na kraju samo jedan refren iz svima nam poznate pjesme kao poruka bivšeg predsjednika bivšoj stranci:

Džaba vam novci moji sinovci, džaba vam bilo dobre volje
I pogledi čvrsti, lepljivi prsti, ja sam lagao malo bolje
E, pa da…

Damir Hrdas