Veliki "shopping" male kulture

Vozeći se lijepom našom nepuna četiri mjeseca nakon što su laburisti predsjedniku hrvatskoga Sabora predali Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, na povratku iz Splita poželio sam stati u prekrasnom hrvatskom mjestu nadomak Plitvica. Poželio, ali ne i stao. Odbio me naš domaći malograđanski mentalitet, povodljive i beskičmene naravi.

Samo je mjestašće tog romantičnog imena Jezerce doista nešto posebno. Idealna stanica za vrućih ljetnih dana, pogotovo ako ste se prije nekoliko sati ispekli na kninskoj tvrđavi. Put glavne ceste iznenada postaje svjež, omeđen šumama i zelenilom, ali i sjajnim malim kućercima, mostićima, pergolama.. Bez sumnje, Jezerce je ugodno turističko mjestašce, taman prava uvertira za ono što pružaju Plitvička jezera.

No, kako ljepotu ne čine samo prirodne znamenitosti i ljudskih ruku djela već i ljudska kultura, moja želja da se napijem ljepote Jezerca brzo je postala želja da iz istog mjesta odmaglim što dalje (u Rastoke, kako će se kasnije pokazati). Naime, svi, ali baš svi iznajmljivači apartmana, pansiona i/ili soba u Jezercu kao da su pali s Marsa. Ni jedan, ali doista ni jedan iznajmljivač svoju uslugu ne reklamira sa – SOBE! Umjesto našeg prekrasnog izraza koji bi strane turiste naučio kako se na hrvatskome jeziku kaže to mjesto za odmor, na tablama stoje natpisi rooms, camere, zimmer… Niti jedna, ali baš niti jedna tabla nema natpis “sobe“! Oprostite mi, ali u takvom mjestu ne želim potrošiti ni lipe! Ljudi koji ne poštuju svoj materinji jezik ne poštuju ni ljude.

A primjer Jezerca je samo jedan od mnogih, zar ne?

Ustavni položaj hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj uređen je člankom 12. Ustava Republike Hrvatske, gdje se određuje da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik, te se govori o uporabi jezika nacionalnih manjima u Republici Hrvatskoj, u skladu sa dosegnutim standardima prava nacionalnih manjina i drugim propisima. Ustavni položaj jezika nacionalnih manjina određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, a uporaba jezika i pisama nacionalnih manjina Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, pa ti jezici nisu predmet Zakona spomenutog u prvom odlomku.

No, pored te jasne i nedvosmislene odredbe o položaju hrvatskoga jezika, ne postoji sustavna zakonska regulativa i obveza uporabe hrvatskoga jezika u različitim područjima društvenog života u Republici Hrvatskoj (iznimka je, barem dijelom, obrazovanje, gdje je zahtjev da se obrazovanje odvija na hrvatskom jeziku jedna od temeljnih postavki sustava), a posebice u javnoj komunikaciji.

Svjedoci smo situacije da tvrtke registrirane u Republici Hrvatskoj kao jezik unutarnje komunikacije i službeno koriste strani jezik (već prema porijeklu vlasnika tvrtke), pa čak i u komunikacijama s vlastitim uposlenicima, hrvatskim državljanima, kojima je hrvatski materinji jezik. Tako su hrvatski državljani dovedeni u situaciju da se na vlastitom radnom mjestu, u vlastitoj suverenoj i samostalnoj državi, ne mogu služiti svojim vlastitim jezikom. Takvi su primjeri brojni, od hotelskih poduzeća, do pivovara, osiguravajućih društava i sl. U oglasima za zapošljavanje koje objavljuju hrvatske tvrtke u stranom vlasništvu, ali i u njihovim organizacijskim ustrojima, česti su nazivi radnih mjesta samo na stranom jeziku, jezik komunikacije u nadzornim odborima (u kojima je prema zakonu i predstavnik radnika) isključivo je strani jezik i tome slično. Naravno da to uvelike utječe i na mogućnost ostvarivanja radnih prava, ali narušava i temeljna ljudska prava tih radnika. Isto tako, poslodavci često kao jedan od uvjeta zapošljavanja traže i poznavanje nekog stranog jezika, što je pohvalno, ali istovremeno uopće ne brinu o poznavanju hrvatskoga jezika kod svojih uposlenika, čak ni onih koji rade sa strankama. Iznimku tu ne čine ni organi države (središnje ili lokalne, svejedno). U građevinskim poslovima troškovnici radova i projekti s tehničkim opisom pojavljuju se na njemačkom, engleskom i drugim jezicima, upiti za ponudu i obrasci za ponude isto tako, pa čak i ugovori o građenju, norme i standardi se primjenjuju u neprevedenom obliku (na engleskom jeziku) i tome slično. Takvo stanje je neodrživo i predlažemo da takvi akti (bilo koje vrste) nemaju pravnu valjanost, a da se oni koji ih stvaraju i njima se koriste kazne.

Situacija nije bolja ni u marketingu, oglašavanju i promociji, gdje sve vrvi od stranih izraza (najčešće anglizama), što se valjda smatra više u duhu vremena, modernijim, obrazovanijim ili se jednostavno pogoduje globalnom kulturološkom kolonizatorskom trendu.

Jezik je temeljna odrednica svakog naroda. Po jeziku smo to što jesmo, to je i u Hrvatskom saboru u više povijesnih trenutaka jasno rečeno, pa povodom toga ponešto i napravljeno. Svjesni smo da je globalizacija nezaustavljiv proces i isto smo tako svjesni da u tom velikom topljenju nacija i kultura mogu preživjeti samo oni koji su veliki i jaki (a to Hrvatska nije) i oni koji brinu o sebi (a to možemo i moramo). Brojne male europske i druge nacije zakonskim su propisima pokušale osigurati položaj svog jezika, svjesne opasnosti i svjesne da se gubitkom jezičnog i kulturnog identiteta nepovratno gube svaki pojam o suverenosti. Hrvatska je predugo čekala. Sve što smo prodali i izgubili u posljednjih dvadesetak godina (od banaka do industrije, a u skoroj budućnosti valjda i energetike, voda i drugih resursa i sl.) poljuljalo je suverenitet Republike Hrvatske, a jezik je onaj dio suvereniteta koji danas, uvjereni smo, treba zaštititi.

Hrvatski laburisti – Stranka rada smatraju da će se predloženim zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, koliko je to moguće, zaštititi položaj i ulogu hrvatskoga jezika u javnim komunikacijama u Republici Hrvatskoj, zaštititi građane i njihovo pravo da razumiju poruku svake javne komunikacije u Republici Hrvatskoj, te prekinuti neke vrlo štetne trendove koji se javljaju posljednjih desetak godina, te ući u Europsku uniju s uređenim načinom zaštite ovoga dijela naše kulturne baštine, identiteta i suvereniteta.