Veliki meštri sviju poštenjačina

Veliki meštar nije dospio na neki od onih otoka gdje vam poslužuju koktele sa suncobrančićima, a hlad vam prave neugodno veliki listovi palma. Umjesto toga pobrali ga oni iz Cobre (na autoputu) i pospremili s njemu sličnima na mjesto gdje se takvi pospremaju. Sad slijede zavrzlame, plebs se veseli, novinari uživaju u poslu i jako su važni, a pravo je pitanje što nakon toga.

Veliki meštar, njegovi prethodnici i slijednici su, naime, pobrali sve što nije bilo pričvršćeno čvrstim vijcima, zaključano sa sedam lokota i što nisu čuvale opake danske doge i stafordski terijeri (ako ih nisu pretvorili u čuvare svojih novostečenih imanja). Sad će u zatvore pospremiti one koji se mogu pospremiti i onda idemo u svjetlu budućnost.

Pitanje je, političko i civilizacijsko, što će napraviti oni kojima je sve to pokradeno i koji su ostali bez igdje ičega, a imali su, u perspektivi, svijet pred sobom.

Nacionalizacija ukradenog je glupa jer se nacionalizacijom privatna imovina zakonskom procedurom pretvara u državnu i za to se privatnom vlasniku daje pravedna naknada. Pitanje je koja je to pravična naknada kad tvrtka nije kupljena, kad je tvrtka, ovim ili onim načinom, ukradena. Odnosno kad vlasnik ne može dokazati da je tvrtku kupio, već se, eto, nekim čarobnjačkim načinom našla u njegovim rukama. Koja je u tom slučaju pravična naknada?

Jedina pravična naknada za oteto i ukradeno je uzeti natrag i otimača isprašiti na besplatni smještaj. Sve drugo je licemjerne i sve drugo je dokazivanje da je i ovaj naš veliki meštar s privremenim boravkom u Salzburgu (i svi prije i uz njega) bio u pravu i da je to bio cilj i način organizacije ove države.

Naime, ono što je kupljeno poštenim novcem i plaćeno i ne treba nacionalizirati. To pripada čovjeku koji je imovinu kupio i tu se država ne treba petljati. Pošteni program govori o oduzimanju onog što nije plaćeno. Nazvali to konfiskacijom, novim početkom ili kako god, jedino to je odgovorno i jedino to daje nadu da ćemo jednog dana živjeti u razmjerno normalnom društvu.

Sve dok se lopovi boje policije više od šefa porezne uprave (a većina i ne zna tko je to) slabo nam se piše. I Karamarko i Bajić mogu pohvatati samo mali broj njih, one s prstima u pekmezu. Pravi preokret nastupa kad porezna uprava svima postavi jasno pitanje – jeste li platili porez na zaradu kojom ste kupili imovinu koju imate i kako ste došli do te zarade. Kako ste od plaće državnog službenika (dužnosnika, nema veze) kupili vilu u centru grada? Kako ste od iste takve plaće kupili stotinjak kvadratnih metara stana, dva-tri lokala, pola tvornice, apartmane na moru? Kako ste i čime kupili tvornicu, npr. čavala, pa ju sad prodajete stambeni metar po metar? Kako ste uspjeli nagovoriti banku da vam „otpiše“ kredit kojim ste postali najbogatiji čovjek u gradu? Ako ne znate kako bi dokazali otkud imate to što imate, onda ste to ukrali. Pa ćete bez toga ostati. Jedino tog se boje pravi meštri. Sve drugo su prazne priče.

(prvotno objavljeno u Večernjem listu)