Ukrajini ponestaje vremena

Sasvim izvjestan rezultat krimskog referenduma koji će se održati u nedjelju 16. ožujka uzet će prozapadnoj vlasti u Kijevu ono što im trenutno najviše nedostaje – vrijeme. Vrijeme da konsolidiraju i učvrste vlast, reformiraju oružane snage, te uz pomoć SAD-a i saveznika unutar EU-a privole i ostale članice (prije svega Njemačku) da provedu učinkovitije sankcije protiv Moskve.

Preuzimanjem vlasti prozapadna je oporba naišla na bezbroj iznenađenja. Jedno je bilo da je državna riznica potpuno ispražnjena. A drugo da Ukrajina zapravo i nema oružane snage. I jedno i drugo smišljeno je napravio bivši proruski predsjednik Janukovič. Zbog toga ne čudi da nova vlast u Kijevu nema namjeru, a niti mogućnosti, vojno intervenirati na Krimu. Novi je ukrajinski predsjednik Turčinov čak priznao da Ukrajina ima samo 6000 vojnika spremnih za borbena djelovanja. Iako je ta brojka najvjerojatnije pretjerano mala, ona je prije svega upućena Ukrajincima kako ne bi očekivali više nego što nova vlast može. A trenutno može bespomoćno gledati kako Krim odlazi.

Prozapadna je vlada izvršila mobilizaciju svih Ukrajinaca starih do 40 godina. To će biti osnova za organiziranje nacionalne garde, koja će biti očišćena od proruskih časnika i dočasnika. Međutim, za njeno ustrojavanje, te za najosnovniju obuku vojnika koji su tek mobilizirani, trebaju im mjeseci.

Sasvim je izvjesno da im Moskva te mjesece neće dopustiti. Nakon što prođe referendum za odcjepljenje Krima na red će doći i druge ukrajinske regije u kojima Rusi čine većinu. Od 24 oblasti Rusi su u većini u dvije – Luganska i Donečkoj. Obje su regije na granici s Rusijom, na samom istoku Ukrajine, te zbog toga pogodne za primjenu istog scenarija „spontane“ pobune „ugroženog naroda“. U još šest oblasti, sve redom na istoku, Rusi čine oko 50% stanovništva.

Već će gubitak Luganske i Donečke oblasti biti veliki udarac za prozapadnu vladu u Kijevu, no Moskva će sasvim sigurno proširiti pobunu i na druge istočne oblasti. Jer krajnji cilj nije rascijepiti Ukrajinu na pola već jednom za uvijek pobijediti prozapadne snage u njoj i od te države napraviti rusku koloniju, potpuno istu kakva je Bjelorusija.

Tog je plana itekako svjesna i nova vlast u Kijevu, ali zapravo nema izbora. U ovom trenutku Moskva potpuno kontrolira situaciju, a tako će biti i u narednim mjesecima. Scenarij širenja pobune na istočne regije je neminovan i ne može se spriječiti. Paradoksalno je da se nova vlast u Kijevu sve manje boji Putina a sve više svog naroda, tj. njenog nezadovoljstva zbog pasivnosti novih vođa. Konstantna defanziva, bez mogućnosti da se išta poduzme kako bi se spriječio ruski plan, svakim će danom dodatno slabiti prozapadne snage u Kijevu, a jačati desnicu. Prije svega stranku Svoboda Olega Tjahnjiboka. Tjahnjibok je i sam svjestan da novoj vlasti treba vremena da se pripremi za otpor ruskoj okupaciji, jednako kao i njemu. Istovremeno zna da svako odugovlačenje odlučnije reakcije prozapadnih čelnika dodatno jača njegovu poziciju. Zbog toga Tjahnjbok samo treba strpljivo pričekati kad će ga ruska puzajuća okupacija i nemogućnost Kijeva da joj se oduprije dovesti na vlast.

Paradoksalno je da dolazak Tjahnjiboka na vlast priželjkuju i u Kremlju. Rusi na Krimu već sada viču da su u Kijevu na vlasti fašisti, a Tjahnjibokovo preuzimanje vlasti bila potvrda tih izjava.

Tako su prozapadne snage u Kijevu, stisnute između ruske agresije i krajnje desnice, bez ikakve snažnije potpore sa Zapada, svakim danom u sve težoj poziciji. Kada 16. ožujka Rusi na Krimu odluče da će se pripojiti Rusiji Turčinov, Jacenjuk, Timošenko, Kličko i ostale prozapadne vođe moći će samo galamiti kako nikad neće priznati odcjepljenje Krima i ništa više.

— Mario Galić