U prilog zahtjevu za inauguraciju radnika u Ustav Republike Hrvatske

Analizirajući pojedine odredbe Lisabonskog ugovora Europske unije s konsolidiranim tekstom Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU, popularno nazvanog Ustavom Europske unije i uspoređujući ih sa odredbama Ustava Republike Hrvatske, definitivno sam mišljenja da Ustav Republike Hrvatske treba uskladiti s Ustavom Europske unije na način, da se kao ustavna kategorija u Ustav Republike Hrvatske inauguriraju radnici i reafirmiraju pojmovi radnik i plaća.

U Ustavu Republike Hrvatske nema pojma „radnik“ i „plaća“, nego se koristi pojam „zaposlen“ a koji je uži pojam, od pojma radnik i pojma zarada a koji je širi pojam od pojma plaća.

Što se tiče izostavljanja pojma „radnik“ i „plaća“ iz Ustava Republike Hrvatske, mišljenja sam da se radi o povijesnoj i političkoj pogrešci onih koji su kreirali Ustav Republike Hrvatske a to je Hrvatska demokratska zajednica, koja ni do danas ne želi prihvatiti prijedloge za izmjenom Ustava u predhodno navedenom smislu.

Kao što je hrvatskom puku nepoznato, Ustav Europske Unije (bez protokola) 28 puta koristi pojam radnik u različitim padežima a sadrži i poglavlje s nazivom: RADNICI.

Pored ovoga pojma koriste se se i pojmovi koji su u vezi s pojmom radnik i to: rad, radno mjesto, uvjeti rada, tržište rada, radna snaga, plaća. Ovi pojmovi u Ustavu Europske unije su različiti i u sadržajnom i u smislenom značenju od pojmova zapošljavanje, zaposlen/ik, nezaposlen, politika zapošljavanja, zarada i sl.

Kako Ustav u Hrvata ima povijesnu i političku amneziju prema radnicima i pojmu radnik i plaća, logičan zaključak je da se iz Ustava Europske Unije očituje stav o poštivanju radnika a iz hrvatskog Ustava očituje se stav negiranja i ponižavanja radnika kao cjelovite ljudske osobe.

Okrutna stvarnost koja se može i mora promjeniti.

Uvjerenja sam da su kreatori Ustava bili ustrašeni pojmom radnik i od silnih emocionalnih grčeva u želucu, odlučili su u Ustavu Hrvatske ne koristiti pojam radnik. Izvor ovog grča je jedan ideološki ali posve iskrivljeni razlog. Pojam radnik asocirao je kreatore Ustava na pojam radnička klasa, marksizam, socijalizam, komunizam, kao da u kapitalizmu nemamo radnika/e i kao da se u kapitalizmu ne koristi pojam radnik i plaća.

Ovo me jako podsjeća na ludilo socijalističke Jugoslavije kada je narodu ispiran mozak na način da se npr. direktor ne naziva direktor nego inokosni poslovodni organ, a objašnje je bilo da je to zato što se gradi socijalistički tip društva. Sada se kaže menadžer. Direktor, inokosni poslovodni organ, menadžer je jedno te isto – tautologija, čovjek koji upravlja, u konačnici i bez predrasuda, to je radnik.

Političarima, kao kreatorima Ustava, mora se ozbiljno prigovoriti da su bili paranoični, jer Ustav Europske Unije bez uvijanja, transparentno i smisleno koristi pojam radnik, poslodavac, plaća.

A stvarnost je doista takva, imamo dva čovjeka koja stoje jedan nasuprot drugoga, s različitim interesima, a to se u Europskoj Uniji priznaje, jer gospodarstvo na ovom odnosu i generalno funkcionira.

No, ovaj problem ima još i dublji korijen.

Kreatori Ustava su ujedno i politički tim koji je ustavno kreirao i kapitalistički ekonomsko-gospodarski sustav, koji je u Hrvata procvao pljačkom vlastitog naroda, radnika, koji su predhodno bili titulari vlasništva i vlasti.

Politika je rekla, (čitaj HDZ): – dosta nam je socijalizma i radnika, transformirajte vlasništvo u državno, pa državno u privatno, izbrišite radnika iz Ustava i uvedite u Ustav Hrvatske pojam: zaposleni, (odnosno nezaposleni na Zavodu za zapošljavanje).

Umjesto plaća upišite zarada, pa sad imamo situaciju i slušamo kako je neki poslodavac bio uspješan, pa na ovom ili onom poslu zaradio milione, kako je neko poradi poštenja zaradio batine, a bogami i dileri dobro zarađuju, dok radnici svoju plaću, zasluženu poštenim radom, ne primaju mjesecima.

Da u sve ovo dodamo još jednu kap crnog humora.

Kažu da je pojam radnik zamijenjen pojmom zaposlen-ik i poradi psihološko-motivacijskih faktora u okviru hrvatske domišljatosti a koja je, kako kažu, u obostranom interesu, i konkretnog radnika i poslodavca.

Naime, dostatno je da poslodavac radniku izda naredbu: “Za poslom ili noga” i radnik u strahu od gubitka posla, jer zna da je 340.000 nezaposlenih radnika, otrči za poslom, ostane u statusu zaposlen a poslodavac zadovoljan, trlja ruke.

Radnik je egzistencijalno ovisan i iz straha da će ostati bez posla, nijemo prihvaća čak i poniženja a domišljati ovo tumače kao njegov interes bez obzira što se radi o potlačenosti i ubijanju ljudskih obzira.

Srce programskih i političkih ciljeva Hrvatskih laburista-Stranke rada su interesi radnika.

Možemo se staviti u funkciju građana-radnika i pokrenuti akciju, na nacionalnoj razini, prikupljanja potpisa za izmjene Ustava u cilju povrata dostojanstva radnika i zaštite vrednovanja čestitog i poštenog rada.

Ustav se može dopuniti-izmjeniti npr. slijedećim odredbama:

– Gdje je god smisleno, pojam zaposlen/i zamijeniti pojmom radnik.

– Radnik ima pravo na plaću koju prima od svog poslodavca temljem zaposlenja.

Zabranjena je svaka diskriminacija u visini plaća za jednak rad ili rad jednake vrijednosti kao i neisplata plaća.

– Vlada Republike Hrvatske je dužna u slučajevima vanrednih poremećaja ekonomske i gospodarske situacije u državi, poduzimati mjere u cilju sprječavanja ugrožavanja životnog standarda radnika i stupnja zaposlenosti (a ne da uvodi npr. Hadezarinu i da se broj nezaposlenih dramatično povećava).

Toliko od mene.

Živjeli!

Stanislav Nusbaum