Nas dvanaest (nazvali su nas i “dvanaest veličanstvenih”, mada baš i nismo tako veličanstveni, zapravo nismo uopće veličanstveni) odlazi u Europsku uniju promatrati. Naime, mi smo promatrači i temeljni nam je posao promatrati i vidjeti što i kako ti ljudi u Europskom parlamentu rade i što će nama biti za raditi kad se netko od nas (ili nekih drugih dvanaest) nakon izbora za parlamentarce nađe ovdje kao punopravni parlamentarac. Trebamo, valjda, mada nam to nitko nije rekao, izbliza utvrditi ima li to smisla da budemo u istoj Europi.
Istina, nije mi sasvim jasno što se događa ako nas dvanaest (jednoglasno ili preglasavanjem) ustvrdi da je to bez veze i da mi u Europskom parlamentu i nemamo što raditi. Za očekivati je da nakon našeg refenduma i nakon toga što čitava Unija ratificira naš pristup tako nešto nećemo ustanoviti, pa valjda o tom nitko ni ne priča.
Inače, ovdje se priča o mnogim stvarima, ali o nekima se uopće ne priča. Neke teme nisu za diskusiju, čak ni onu uz kavu.
Na primjer, razgovaram neki dan (zapravo, u Briselu, prošlu srijedu) s kolegom, parlamentarcem iz Slovačke i zaključismo vrlo brzo da ovaj sustav u kojem jedni zarađuju i pune fondove, banka tiska zajedničke novce ali slabo utječe na njihovo trošenje, a neki drugi bez gotovo ikakvih posljedica te zarađene i tiskane novce troše onako kako oni misle da treba, zaključismo, dakle, da takav sustav ne može dugo opstati i da su krize u njega zapravo ugrađene. I onda ja pitam njega, kao iskusnog parlamentarca, nije li stvaranje nekih Sjedinjenih Država Europe (ili da se zovu nekako drugačije, ali da uključuju središnjeg gazdu koji po nekom planu raspoređuje novac), nešto što se mora dogoditi, ako ta i takva Europa ima namjeru preživjeti. Nije da se slažem unaprijed s takvim rješenjem, ali ono je očito svakom tko je ikad morao raspoređivati više od svog džeparca. Dragi kolega se uzmucao, počeo pričati o nacionalnim ponosima u Europi, o prebrzim koracima, o svemu samo ne o tome što sam ga pitao. Tema je, očito zabranjena, pa sam prešao na drugu.
Prešli smo na dugove, Grčku i ostale zemlje koje se nalaze u čudnoj situaciji iz koje nitko ne vidi izlaza. Pa sam ga, kao neuki Balkanac, upitao da li je njegova zemlja dužna. Rekao je da jest i to prilično. Potvrdio je da su dužne i Francuska i Njemačka i SAD i Rumunjska i Bugarska i sve druge zemlje, a ja sam zdušno potvrdio da je dužna i Hrvatska. Onda sam ga priupitao kome su sve te zemlje dužne. Odogovor je bio očekivan – financijskom sektoru. Na to sam ga lijepo zamolio da ne vrijeđa moju zdravu pamet i da mi jasno odgovori kome su države dužne (osim što su si i međusobno dužne). Pa mi čovjek lijepo spomene neke od najvećih svjetskih banaka i potvrdi da su države uglavnom dužne privatnim bankarima. Nakon tako iskrenog odgovora ustvrdio sam da, sudeći po tome što svi znamo, pravi gazde ne sjede ni u Europskom parlamentu ni u Europskoj komisiji. Adresa je sasvim druga.
Uskoro, čuje se, u Europski parlament dolaze i promatrači s Islanda. Oni su u nevolji utvrdili gdje je adresa i postavili se na zadnje noge, usprotivili se pravim gazdama. Dogodilo im se – ništa. Bili su neposlušni, neugodni i odrešiti. I u Europsku uniju ući će zajedno s nama, ili tu negdje. To je poruka o kojoj ovdje u Briselu i Strasburgu nitko ne priča. Ne znam zašto.
Inače, u Strasburu (tu pišem ovaj tekst) uglavnom se održavaju plenarna zasjedanja Europskog parlamenta. Parlamentaraca ima 752 (i nas 12 koji ih promatramo) i savršeno je nemoguće da se iz tog broja izrodi neka parlamentarna debata na kakve smo navikli u našem Saboru ili britanskom parlamentu. Diskusije traju od jedne do tri minute i više manje su deklarativnog karaktera – slažem se zbog ovog razloga ili se ne slažem zbog onog. Replike su, u stvari, pitanja govorniku (pola minute) na koja on odgovara otprilike jednako dugo. Jedini konflikt koji sam vidio bio je između dva Britanca (zapravo Britanca i Britanke), konzervativca i liberalke oko ustupanja podataka o putnicima zrakoplovima u Europi američkim službama. Lijepo su se zakvačili, ljubazno i pristojno, jasna stvar, ali su se zakvačili. Ovog će tjedna biti rasprave o raznim temema, od plave tune (riba koja nestaje) do situacije u Ukrajini. Možda bude i nešto zanimljivo.
Sasvim je drugačija situacija u odborima. Slični su našim saborskim odborima, ali veći i u njima vladajuća većina nema većinu, pa se glasovi dobivaju argumentima. Diskusije su duže i čini mi se sadržajnije. U tim diskusijama imamo pravo sudjelovati, ali ne i glasovati. Još se nitko nije od naših promatrača odlučio za diskusiju, sli tu smo tek mjesec dana (odnosno šest dana zasjedanja odbora) pa ima vremena. Odbori pripremaju materijale za plenarnu sjednicu i njihov stav uglavnom presuđuje ishod glasovanja na plenarnoj sjednici.
Postoji i treća razina diskutiranja pitanja – radne grupe. Organiziraju se po stranačkim skupinama (S&D – socijalisti i demokrati, EPP – pučka stranka, demokršćani i konzervativci, ALDE – liberali, a ima još par manjih skupina). Na radnim se skupinama priča uglavnom slobodno (i ovdje možemo diskutirati) i uglavnom konkretno, kako o konkretnom zakonskom ili nekom drugom aktu, tako i o generalnim političkim pitanjima. Ovdje se mogu vidjeti jasni stavovi i pojedinaca i političkih skupina i to najviše liči raspravi u našem Saboru.
Sve u svemu, Europski parlament funkcionira razumno i organizirano, samo je pitanje – gdje je, zapravo, gazda, onaj s početka teksta.
Kad ih čovjek pogleda, ovako sa strane, promatrački, ne rade oni više od nas, ne rade ni napornije, a nisu ni pametniji. Ono što jesu – ludo su organizirani.
Sve, ali baš sve, pokriveno je propisima i odlukama, a rezultati propisa i odluka su formulari, rezolucije, deklaracije, pravilnici i napuci. Ima ih tisuće, napisani su bezličnim birokratskim jezikom, dosadni su – i svi funkcioniraju. Zapravo, sve savršeno funkcionira. Od toga da vas na aerodromu sačeka vozač koji savršeno dobro zna koga vozi i kamo ga mora odvesti, do toga da u kafiću uvijek ima tople kave, da se na telefon uvijek javljaju one osobe čiji ste broj nazvali, pa do predsjednika parlamenta koji sjednicu otvara na vrijeme i striktno se drži dnevnog reda. Autobusi, tramvaji i podzemna voze na vrijeme, uvijek idu u onom smjeru koji je napisan, a nitko se ne šverca. Ulice su blesavo čiste, a prolaznici spremni uputiti vas kad se izgubite. Čudna zemlja ta Europska unija, ali takva je, a na nama je da ju promatramo. I ponešto se naučimo. Jedino što im, čini mi se, očajno nedostaje, jest naša sposobnost da improviziramo. Ima vremena, naučit ćemo mi njih. Svaki puta po malo, a znanje ćemo obnoviti po povratku u naš Zagreb.
— Nikola Vuljanić
Želite li komentirati? Objava: "U Brisel i Strasburg i natrag u Zagreb"