Što smeta HUP-u, a što Europi

Kaže onaj predsjednik (ili se direktorom titulira) Hrvatske udruge poslodavaca da su njemu i njegovima radnici postali teret oko vrata i da se toga tereta ne mogu nikako riješiti. Tom je mudrom izjavom ušao u teoretičare novog kapitalizma na hrvatski način, a ako bude sreće i poslovice će ga spominjati. Treba, zaista, doživjeti trenutak prosvjetljenja i imati dosta hrabrosti da se tako nešto kaže. Čak i kad se misli. No, čega se pametan čovjek srami…

Prema HUP-u, a u tome ga podržavaju brojni ekonomski „eksperti“, „savjetnici“, „analitičari“ i slični (a i ministri u socijaldemokratskoj i liberalno-narodnjačkoj vladi) temeljni je problem nefleksibilno radno zakonodavstvo. Kad Zakon o radu omogući da se radnika baci kroz prozor ako su vrata slučajno zatvorena, najveći dio ekonomskih (gospodarstvenih) problema Hrvatske riješit će se sam po sebi. To se, naime, radi i sada, ali nije zapisano u zakonima pa je društvu pomalo neugodno. Alo kad se Zakon o radu složi na liberalno-narodnjačko-socijademokratski (???) način, sve će biti lakše. Oko vrata poslodavcima više neće biti ni tereta ni utega i profit će se umnožavati brzinom vrijednih zečeva. To kažu naši poslodavci i to kaže naša Vlada.

Poslodavaca, investitora, poduzetnike i drugih podvrsta kapitalista (mada, iskreno, nisam sasvim siguran po čemu se podvrste razlikuju) ima i u ovoj našoj Europi. Europi u koju mi ubrzanim koracima pristižemo i koja nam se veseli. I mi se njoj veselimo, ali to je sasvim druga priča.

Dakle, poslodavci iz te naše Europe zainteresirani su da Hrvatska ne ostane upaljeno slijepo crijevo europskog razvoja i europskog poduzetništva, pa su našoj dragoj državi i vladi složili pismo u kojem su lijepo i vrlo jasno (za razliku od naših ekonomskih teoretičara i izuzetno upućenih stručnjaka koji često ni sami sebe ne razumiju, ali znaju za kojeg gazdu priču zapetljavaju) rekli što to njih smeta, što ih nervira i što bi oni htjeli da se u Hrvatskoj promijeni da bi se u nju moglo brzo i uspješno ulagati. Pa su poslagali preduvjete dolaska kako slijedi:

1. Javna nabava – provoditi ju dosljedno i uvijek u tvrtkama u državnom vlasništvu i provoditi ju jasno i pošteno.
2. Disciplina plaćanja – Vlada bi se trebala pobrinuti da se računi plaćaju na vrijeme.
3. Parafiskalni nameti – sve one stotine raznih plaćanja za koje ne znate ni da postoje, a koje se pojave kad se želi organizirati posao.
4. Carina – država za sebe, postupa po trenutačnom raspoloženju, liberalno, može ovako, može onako, a može i nikako.
5. Javna uprava – spora do neba i još malo dalje. Za svaki se papir čeka godinama, a svaki dobiveni znači da trebate pribaviti još neki dodatni.
6. Porezi – u teoriji usklađeni s Europom, ali u praksi podložni dobroj volji poreznika, koji uvijek „mogu“ postupati na određeni način, a gotovo nikad „ne moraju“. Pa onda ponekad ispadne po babu, a ponekad po stričevima.
7. Agencija za investicije – Vlada kaže da je pripremila osnivanje iste. Naše vlade uvijek su odlične u osnivanju agencija. Koliko god ih trebalo i još malo više od toga.

I, čudna stvar, Europa tu staje. Možda, da su navodili 77 razloga zašto investicija u Hrvatsku nema, možda bi se tu našla i „fleksibilnost“, odnosno mogućnost otpuštanja radnika u Hrvatskoj, možda bi na 76. mjestu bila skupoća radne snage u Hrvatskoj, možda, ali nije. Naveli su samo ovih sedam razloga i to točno ovakvim redosljedom.

Ugledna Hrvatska udruga poslodavaca nije imala vremena prodiskutirati i prokomentirati ove glupave navode europskih ulagača, poslodavaca i kapitalista iz bijeloga svijeta. Što bi oni komentirali gluposti nekih tamo čudaka. Znaju oni dobro što njima smeta. Smetaju im radnici kao teret oko vrata i smetaju im prevelike radničke plaće. Pa plaće ne isplaćuju, a tereta se rješavaju stečajem s likvidacijom. Nakon čega se osnuje nova tvrtka i krene ispočetka. Ako zaista misle tako kako kažu, otprilike je jasno koga zastupaju. Poslodavce koji u partnerstvu s radnicima imaju namjeru od ove zemlje napraviti pristojno mjesto za život sigurno ne. No, i takvi imaju pravo na svoj stav. Sve do dolaska Bajića.

— Nikola Vuljanić