Što je uspjeh?

Baš kad pomislim da će se naši ministri prestati nabacivati glupostima, pročitam na teletekstu kako će ove godine u prvi razred biti upisano više djece nego prošle godine i kako je to pozitivan rezultat naše pronatalitetne politike.

Bojim se da je mjerilo pronatalitetne politike, ako gledamo politiku ove Vlade (jer je prije toga predsjednik bio Ivo Sanader) samo broj djece rođene u njenom mandatu. 2009. godine živorođeno je 44577, a 2010. živorođeno 43361 djece. 2011. još traje, stoga nemamo podatke . Uglavnom nekih većih pomaka nema jer se broj rođenih konstantno vrti između 40000 i 45000 djece.

S obzirom da je ovogodišnji upis u prvi razred rezultat nečeg što je bilo prije sedam godina ili barem još devet mjeseci prije toga pitam hoće li na buduće rezultate pronatalitetne politike utjecati podatak s prošlog popisa da je od najvećih gradova u Hrvatskoj samo tri imalo veći broj stanovnika, a svi ostali imaju pad stanovnika.

Hoće li značiti što za buduću pronatalitetnu politiku što je broj blokiranih računa građana u Hrvatskoj u 2011. prešao 165 000 za koje se treba izvršiti ovrha?

Hoće li broj nezaposlenih nakon turističke sezone biti dobar poticaj za budući broj trudnica ili možda sigurna budućnost koju nam garantira naša mirovina za puni radni staž?

Jedina garancija mjerilo pronatalitetne politike je siguran rad i plaća dostojna čovjeka, mogućnost da čovjek vidi bolju i pošteniju budućnost i da zna da mu djeca ovdje imaju perspektivu. Sve dok to ne budemo imali ili barem dok se ne krene prema tom cilju, naša će pronatalitetna politika imati sadašnje rezultate i oscilacije.

Nije mi jasno zašto je normalan rad i radnik kao čovjek toliko obezvrijeđen. Radnici koji imaju sreću da rade, u najvećem broju imaju plaću koja je nedovoljna za pokrivanje osnovnih životnih troškova.

– Zoran Popović