Ako ti ne odgovara, uzmi si radnu knjižicu. Više i ne postoji radnog čovjeka u Hrvatskoj kojem poslodavac to nije rekao ili je čuo da to govori nekom drugom. Stabilizacija, recesija, štednja ili “moderno” smanjenje troškova ima uvijek isti scenarij. Ukidanje prava radnika, a da o plaći niti ne govorim. Zabluda da se na radniku štedi uskraćujući mu elementarne stvari nije hrvatski izum, ali dobar dio naših poslodavaca se prema vlastitim radnicima ponaša kao prema alatu. Ako se pokvari, uzmeš drugi, a ovaj pokvareni ili dotrajali rashoduješ.
Zašto je to zabluda, greška i zašto to na kraju plaća i sam poslodavac, tema je ovog mojeg današnjeg teksta. Invalidi rada kategorija su ljudi koju ima čitav svijet. Pitanje je samo koliko ih ima u odnosu na broj stanovnika, koliko su za radnog staža zbog bolesti bili odsutni te s koliko godina idu u invalidsku mirovinu. Dakako da bi tu i država morala imati presudnu ulogu, što kod nas doista i ima, ali tako da štiti poslodavce. Zamor materijala kad-tad se odrazi na čovjeka i u idealnim uvjetima, a pogotovo kad su uvjeti loši. Mlad čovjek bez problema diže vreće od 50kg, ponekad i više. U lakirnici se može lakirati bez primjerene zaštitne maske neko vrijeme. A onda počinju bolovanja. Opstrukcije dišnih puteva, bruh, deformacije kralježnice, a liječnici bi mogli na taj popis valjda dodati još tisuću bolesti. Osobno sam krpao cisterne za prijevoz kemikalija iznutra i to itekako dobro poznajem.
Nebrojeno puta sam slušao i doživljavao razne podvale i smicalice pojedinih poslodavaca na štetu radnika. Čak su preko medija pojedini poslodavci obmanjivali javnost o prosječnoj plaći. Nisu naravno rekli da u tekućoj godini isplaćuju maksimalno deset plaća, a da im radnici rade po 230 sati na mjesec. Također sam bio svjedokom kad je jedan varaždinski poduzetnik tvrdio kako već godinama nije dirao norme, što je i bila točna tvrdnja. Norme nije dirao, ali nekad je taj posao radilo dvanaest, a sad ga radi pet ljudi. Pa kako koji čovjek malaksa, uzme novoga, a svi nadležni zažmire.
Skupocjena liječenja, dugo izbivanje s posla, kao i mirovine u koje ljudi zbog raznih bolesti idu davno prije nego bi trebali, netko plaća. I to je začaran krug. Veći porez, manja produktivnost i golem broj invalida rada opterećuju društvo, a naposlijetku i samog poslodavca koji je invalida svojom pohlepom i stvorio. Umjesto prozračne lakirnice za vlastite radnike sad je u modi kupiti sinčeku Ferrari ili jahticu. Pa ako se i desi da sinček s ljutom mašinom ubije npr. dvije prekrasne djevojke, sud ga malo drugačije gleda nego nas obične smrtnike. Bolestan radnik postaje balast poslodavcu, i to onom istom koji ga je bolesnim učinio. Kako ja gledam na stvari, to je zločin. Svjesno uništavati zdravlje radnika da bi se moglo krstariti po Mediteranu ili skijati u Švicarskoj najgrublja je povreda radnog prava. To je lagano ubijanje ljudi koji moraju raditi i po zdravlje opasne poslove zbog gole egzistencije. Pravilan pristup toj problematici riješio bi puno toga: zadovoljan radnik je dobar radnik, nema bolovanja i duže je u stanju raditi do mirovine. Konačno, sve skupa puno manje košta.
Kako je u Hrvatskoj sve izokrenuto, i za zaštitu na radu vrijede neka druga pravila. Kod nas je najbolje da radiš tako dugo dok ne padneš pod stroj, a onda bi bilo idealno da prije rješenja o mirovini umreš. Nema liječenja, nema mirovine, ideš izravno s posla na groblje. To što ćemo umrijeti vrlo brzo, ionako one koji nam kroje sudbine ne zanima. Ljubav prema domovini i onima koji im omogućuju lagodan život nije u njihovom mentalnom sklopu. Umjesto srca imaju ugrađene bankomate i na nama – hrvatskim laburistima – je da to iz korijena promijenimo. U zakonodavnom smislu imamo, usudio bih se reći, čak i vrlo dobra rješenja, no njihova je primjena drugi par cipela. Nevjerojatno je da postoje poslovi uz koje stoji da imaju posebne (teške) uvjete i samim time poslodavac podliježe zakonskoj obvezi slanja zaposlenika na redovite godišnje sistematske preglede, a čitav staž prođe ljudima da ih nitko nikamo ne uputi. Država upravo potiče da pojedini poslodavci zapošljavaju isključivo na određeno vrijeme, tako da se poslodavac ne mora mučiti otkazom. Jednostavno ne produži ugovor. To nazivaju nekakvom potrebom za fleksibilnim tržištem. Nemam namjeru trošiti prostor na remetinečku stranku, no ova koalicija koja nam se nudi ima ljude u svojem vrhu koji zagovaraju čisti neoliberalni kapitalizam. Jednom je predsjednik naše stranke poslao svima nama tekst koji je imao naziv Kuhana žaba. Doslovce sve počinje biti nalik na situaciju opisanu u tom tekstu i na kraju će nam doista ostati samo himna i ime. Ukoliko sam dobro shvatio gospodina Lesara, stanje našeg naroda bi se moglo nazvati i korporativnom demokracijom, ali to je jedna posebna tema. Takvom scenariju moramo se oduprijeti svim snagama, a za početak maksimalnim angažmanom u predstojećoj kampanji.
– Božidar Kolarić
Ne znam što laburisti još čekaju kako bi spasili i ovo malo nas koji još radimo,i gle čuda,za rad primamo plaću.Rado bi pročitao na vašim stranicama kojim je to radnicima bivši sindikalac i vođa laburista pomogao ovih dana.uz Jacu glumicu i Zokija kao da je potpuno opsjednut,svaka normalna,zdrava osoba koja se ne boji,može još spasiti pokoje radno mjesto,njihovu obitelj i pokazati da nije ovdje parola većine – “živjeti uzalud”.Očekivati glasove na neviđeno od vaše stranke isto je čista patetika i gluma gospođe Kosor.