Premijer pjeva – dok građani čekaju odgovore

Prekrasan, sunčan dan privukao je u Maksimir veliki broj posjetitelja. Svečana atmosfera osjeća se na svakom koraku. Na ulazu me dočekuje limena glazba, i pitam se: „Tko je umro“? Na Dan rada? Možda rad? Nažalost, bojim se da se to i dogodilo.

Iz godine u godinu, sve je više radnika koji ne rade. Iz mjeseca u mjesec, sve je veći broj onih koji rade, a da za to ne primaju primjerenu naknadu. Svakim danom sve je veći broj radnika koji rade, a da za svoj rad ne primaju nikakvu plaću. Žalosno, ali istinito.

Ove godine, čak ni crveni karanfili, niti besplatan grah nisu bili dovoljni, da građanima vrate osmijeh na tužna i zabrinuta lica, koja na prvi pogled nijemo šute, a iz dubine duše vrište u tisuću boja, i govore: „Želimo jesti svaki dan, a ne samo jednom godišnje!“

Ispred ulaza u Maksimir, na štandu Hrvatskih laburista, nastala je velika gužva. U tijeku je akcija „Pitajte Vladu“. Stotine građana i stotine pitanja, stapaju se u samo jedno. Kako uz podivljale režije i male plaće preživjeti od danas do sutra?

A gdje je, i što radi Vlada? Premijer je otišao na more i pjeva – dok građani čekaju odgovore! A vremena je sve manje, i manje… Kako za njega, tako i za sve nas. A ostali ministri? Očito je. Ne žele, ne mogu i ne znaju.

— Siniša Opačić