Kada je liberalni kapitalizam početkom prošlog stoljeća došao na ingenioznu zamisao da odvoji financijski od realnog ekonomskog sektora, srušio je više od dva tisućljeća staru Aristotelovu računicu, po kojoj jedan krevet vrijedi tri para cipela. Naivni mislilac je pretpostavio, da ako je vrijednost uloženog materijala, znanja i umijeća podjednaka, onda razlika u vrijednosti kreveta i cipela nastaje u uloženom vremenu u njihovu izradu, odnosno o potrebnoj količini rada.
Do danas se liberalni kapitalizam, srušivši tu jednostavnu računicu, uspio vinuti u neslućene visine po domišljatosti, što bi se sve moglo ugraditi u vrijednost neke stvari.
Pa nas tako naprosto obavijeste, kao da se radi o najrazumljivijoj stvari na svijetu, da je cijena benzina porasla zbog STRAHA na burzama od posljedica nemira u arapskim zemljama.
Onda nam lijepo objasne da ćemo možda imati problema s kreditima zbog BRIGE financijskih institucija, koja je rezultat toga što je izgleda netko nekoga pokušao silovati.
Nismo ni mi građani koji to s puno razumijevanja prihvaćamo neuviđavni. Eto, jasno nam je da moramo platiti TUGU nekog investitora što mu je i uz sva njegova nastojanja propao neki proizvodni pogon.
Ma, platit ćemo mi i RADOST nekog poduzetnika i prodati mu neku tričariju od tvornice s pišljivih par stotina radnika za 1 kunu. Ta nismo valjda bezosjećajni.
I nemojmo biti nepravedni i misliti da samo mi plaćamo nečije emocije. Nije ni kapital uskogrudan. Ponudit će nam da se VESELIMO što smo u tek otvorenom shoping centru kupili neku bezvezariju uz 25% popusta. Ma, čak će nam omugućiti da se u industriji zabave koju je tako divno osmislio UZBUDIMO na neko vrijeme i riješimo tog negativnog osjećaja BIJESA za koji niti ne znamo zašto nas je uopće zahvatio.
I što nam je onda u svoj toj raskoši trgovanja osjećajima činiti!?
Razmisliti kako ljude učiniti SRETNIMA, a ne mjeriti tu sreću na dekagrame ili decilitre, nego im omogućiti osjećaj ZADOVOLJSTVA što žive u pravednom društvu s pravednom raspodjelom.
Tu mi laburisti imamo puno za reči, a još više za učiniti!
Romano Krauth
Došao jednom jedan gospodin, lijepo obučen, odsjeo u jedinom hotelu koji je postojao u naselju i objavio na cijeloj stranici lokalnog lista da plaća za
svakog majmuna koji mu donesu 10$. Seljaci koji su znali da je šuma puna majmuna pojuriše loviti majmune i čovjek ih je uredno isplaćivao,
kako je bio objavio.
Kad je ostalo malo majmuna i postalo ih je teško loviti, seljaci su prestali da ih donose. Gospodin je tad obećao 20$ za majmuna i seljaci su
potrčali da ih love. Opet su majmuni ponestali i gospodin je povećao cijenu na 25$ i lovci su ulovili i onih nekoliko preostalih, ali i tome je dosao kraj.
Sad je gospodin obecao 50$, ali majmuna vise nije bilo ….
On je otputovao i njegov ortak se uputio seljacima i rekao:
– Pogledajte ove kaveze, puni su majmuna koje je moj šef kupio za njegovu kolekciju. Predlažem vam da ih kupite za 35$ i kad se šef vrati on će vam ih
kupiti za 50$, što je bila zadnja cijena.
Seljaci su skupili svu svoju životnu ušteđevinu, kupili tisuće majmuna koji su bili po kavezima i očekivaše povratak gospodina.
Od tog dana nisu više vidjeli ni jednog ni drugog. Jedino što su vidjeli su kavezi puni majmuna, koje su kupili životnom ušteđevinom.
Sad imate jasnu ideju kako funkcioniraju financijske burze.
Baba