Porezna uprava provodi reket neslućenih razmjera

U očekivanju kada će netko od tih 50-tak ljudi doći mi razbiti glavu (i to s razlogom) žalim samo zbog toga što je ravnateljica Čavlović Smiljanec smijenjena

U vremenu gospodarske stagnacije, nezapamćene nezaposlenosti, neznanju Vlade u donošenju strategija razvoja Hrvatske, vrhuncu neodgovornosti, kriminala i nepotizma Porezna uprava si uzima za pravo provoditi reket neslućenih razmjera.

Što se to događa u Hrvatskoj? Nazivati Hrvatsku Apsurdistanom postalo je preblago.

U nekoliko proteklih mjeseci svjedoci smo česte smjene čelnih ljudi Ministarstva financija. I slušajući tko koga sve opstruira, tko koga prati, tko kome podmeće, ne možemo a da se ne zapitamo što je ustvari istina?

Slavko Linić, ministar financija, smijenjen je jer je Državni proračun oštetio za 27 milijuna kuna u predmetu Spačva. I to je u redu. Tako mora biti. Možda bi nakon ovoga svi vjerovali da se konačno nešto počelo mijenjati i da smo shvatili što znači odgovornost. Nažalost, ostaje spoznaja da se ništa nije promijenilo i da i dalje, jedino što radimo, je to da dokazujemo tko je medijski jači, premijer ili ministar financija i tko je u kakvoj priči čiji prijatelj?

Prije više od godinu dana postavila sam ministru Liniću na aktualnom satu pitanje kako će sankcionirati pročelnicu Područnog ureda Porezne uprave Rijeka Višnju Felker zbog nenaplate više od 200 milijuna poreznog duga koji je otišao u zastaru? Odgovor do dan danas nismo saznali, gospođa Felker i dalje radi na istom mjestu i uredno svaki mjesec od tog istog proračuna dobiva plaću. I ne bi me čak ništa ni čudilo da moje pitanje tada nije čuo i premijer Milanović. Zašto onda nije odregirao promptno kao i sada kada je u priču oko Linića upletena i ravnateljica Porezne uprave Čavlović Smiljanec? Da je premijer tada odreagirao i od Linića zatražio očitovanje isto kao i u slučaju Spačva sigurna sam da bismo uspjeli u ovih godinu dana spasiti barem nekoliko stotina milijuna kuna i spriječiti reket Porezne. Jer to jeste čisto reketarenje jednih zbog koristi drugih. Ti milijuni jednostavno nedostaju, nema ih. Ali netko ih mora nadomjestiti. Nadomještaju ih mali i srednji poduzetnici i obrtnici koje porezni djelatnici kontaktiraju na dnevnoj bazi da plate svoja dugovanja od nekoliko stotina kuna i to najkasnije do 14 sati inače će im blokirati žiro račun. To nam samo govori da sustav OIB-a funkcionira i da Porezna u svakom trenutku zna tko je koliko dužan Državnom proračunu. Mogla bi misliti da ne znaju i da trošeći vrijeme i energiju poreznici jednostavno kontaktiraju svih po nekom abecednom redu. Ali nije tako. Porezna funkcionira, bolje i sofisticiranije nego ikad, jedino po sistemu nepotizma, prijateljstva i korupcije.

Razlog takvom mom uvjerenju jeste porezni nadzor u tvrtki „Jadran metal“ u Rijeci koja se bavi otkupom sekundarnih sirovina od građana. Zakon o otpadu na snazi je bio od 2004. do srpnja 2013. godine. Poreznim nadzorom u siječnju 2013. godine utvrđeno je da „Jadran metal“ svima koji su u njegovu otkupnu stanicu donijeli otpad nije obračunavao na isplaćeno i drugi dohodak, a po tumačenju Porezne to je trebao. Temeljem toga, sav promet koji je napravio u 2012. tretirali su kao protupravno stečenu korist i na to obračunali obvezu poreza na kapital u iznosu od skoro 12 milijuna kuna. Važno je napomenuti da je postojećim Zakonom o otpadu i Zakonom o porezu na dohodak svakom građaninu bilo omogućeno prodati mjesečno do 1.600,00 kuna sekundarnih sirovina koja su njegovo vlasništvo. Ako je zakonska regulativa takva onda bi taj nadzor trebao biti dobrodošao. Problem je u tome što je „Jadran metal“ jedina tvrtka u Hrvatskoj koja je morala poštivati takav zakon. Radi se o nejednakom postupanju i tumačenju zakona onako kako se nekome u tom trenutku čini da bi trebalo biti.

Da bude jasnije o čemu pišem, pojednostavit ću. Prvi susjed tvrtki „Jadran metal“ u Rijeci je tvrtka „Metis“ jedna od tvrtki u vlasništvu Pere Pripuza. I jedna i druga tvrtka otkupljivale su sirovine na identično isti način. Onaj tko je u „Jadran metalu“ prodao svoj otpad trebao bi po tome dobiti pola iznosa manje jer mu je razlika otišla u Državni proračun na račun njegovog drugog dohotka. U „Metisu“ je dobio cjelokupni iznos jer tamo taj porez nije morao platiti. Normalno, „Metis“ je poslovao, a „Jadran metal“ propao. Sa tim slučajem upoznala sam ministra Linića, zamjenika Lalovca, ministra Zmajlovića, ministra Marasa i ravnateljicu Čavlović Smiljanec koju sam dopisom zamolila ukoliko se drugi dohodak mora obračunavati da se porezni nadzor po istoj osnovi obavi u svim tvrtkama koje se bave otkupom sekundarnih sirovina. Moj razlog za to bio je jednostavan. Zakon se prema svima mora provoditi na isti način, a ne samovoljnim procjenama. Navela sam u dopisu i to da njezino znati, a ne ništa učiniti jeste kazneno djelo po Općem poreznom zakonu. U godinu i pol, koliko je prošlo od tada, ravnateljica Čavlović Smiljanec poslala je nadzor u samo jednu tvrtku po toj osnovi, „Unimer“ Čakovec, i to kako su rekli porezni službenici koji su došli, po nalogu saborske zastupnice Tireli.

Ishod znate. Po osnovi neobračunavanja drugog dohotka „Unimer“ mora platiti 44 milijuna kuna. I tako zahvaljujući mom razmišljanju da zakon za svih mora biti isti najvjerojatnije će na ulici ostati oko 50 radnika „Unimera“ i zatvoriti se poduzeće koje posluje više od 60 godina i koje je, po školskom primjeru kako treba pošteno raditi, privatizacijom uvelo radničko dioničarstvo.

U očekivanju kada će netko od tih 50-tak ljudi doći mi razbiti glavu (i to s razlogom) žalim samo zbog toga što je ravnateljica Čavlović Smiljanec smijenjena. Preostali mandat od godinu i pol taman bi dio dovoljan za barem još jedan nadzor i nadala sam se da će to biti neka od tvrtki Pere Pripuza „CIOS“, „CEZAR“, „METIS“ ili neka četvrta.

Nažalost, ništa od toga. Dvije su firme propale, zaposlenici završili na zavodu za zapošljavanje, sudovi dobili nekoliko novih predmeta, poduzetnici su ogorčeni ali, važno je da mi uvodimo reda. To u čijem ga dvorištu uvodimo nije važno. To što u nečija dvorišta porezni inspektori ne smiju ni ući, nije važno. To što vlasnicima tih nedodirljivih dvorišta godišnje iz proračuna dajemo stotine milijuna kuna poticaja za zbrinjavanje „posebnih kategorija otpada“, nije važno. To što oni uz te poticaje još jednom zarade toliko jer im sve što su sakupili u ime države i ostaje, nije važno. To što na takav način ubijamo zdravo poduzetništvo da bi prostora dali lošem i nekonkurentnom poduzetništvu, nije važno. To što Porezna uprava nejednakim i selektivnim postupanjem jednima dozvoljava da se bez ikakve kontrole još više bogate, a od drugih izmišljenim tumačenjima zakona traži da krpaju proračunske gubitke, najmanje je važno.

Reketarenje Porezne uprave najgore je što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Takvo reketarenje razlog je što nema investitora i investicija, povećanja BDP-a, osobne potrošnje, novih radnih mjesta, socijalne osjetljivosti, besplatnog zdravstva…

Jedino što još želim je to da me netko od spomenutih u ovom tekstu tuži za klevetu. Onda završimo na sudu. Sudac u
tvrđuje činjenice i okolnosti. Sve postoji zapisano u rješenjima Porezne uprave. Svako je rješenje potpisano imenom i prezimenom i tako znamo koga treba pitati za tumačenje baš takvog zakonski neosnovanog rješenja. A čim znamo koga pitati sve postaje jednostavno jer onda nitko ne govori nego svi pjevaju, a pjesma je ugodna uhu i srcu. U našem hrvatskom slučaju jedino pjevanjem rješavamo probleme i zadovoljavamo pravdu!

Nansi Tireli