„Sisačko-moslavačku županicu Marinu Lovrić Merzel (članica Predsjedništva SDP-a, op. a.) ispitali su u petak krim-policajci, a urede županije deset je sati pretresalo pet istražitelja“, piše Jutarnji list i precizira kako su izuzeti dokumenti o navodnoj zloprabi velikih svota županijskog novca. Provjerit će se je li novac poreznih obveznika završavao u privatnim džepovima zbog političkog trgovanja i pribavljanja osobne materijalne koristi. Provjerit će se također je li bilo nedopuštenih radnji i moralno sumnjivih poteza u u korist županičine obitelji te SDP-ove prevlasti u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Navodno su blizu šest milijuna kuna, na što je upozorila bivša šefica kabineta Lovrić Merzel, bez srama pokupili u džepove, objavljuje Jutarnji list, Milena Pavković Novotny i Juraj Lisak (SDP), Milivoj Tičarić (DSU), Milan Krstinić (SDSS), Hašim Smlatić (SDA), Željko Soldo i Jozo Bilobrk (HSP), Željko Vrbanus i Milovan Bojčetić (SPH), Gordana Krznarić (DC) te vijećnici Županijske skupštine, koji su napustili HSU kako bi omogućili većinu SDP-ovoj koaliciji. To im se jako isplatilo, a županica nije zbog toga došla pod kriminalno povećalo kao nes(p)retni SDP-ov vukovarski gradonačelnik Željko Sabo.
Zauzeti HSP-ovi bojovnici za dostojanstvo branitelja, Domovinskog rata i interese „hrvatskog naroda“ Ivica Pandža Orkan i Željko Kardaš upisali su se na županijsku platnu listu još koncem 2009. godine. „Kada je Državna revizija ukazala na nedostatke izvješća o radu savjeta, kako bi se opravdalo njihovo postojanje i isplata visokih naknada“, piše Jutarnji, „županičina šefica kabineta dobila je zadaću napisati retroaktivna izvješća o radu. Ona ih je napisala za dva savjeta, Savjet za obrt, gospodarstvo i turizam te Savjet za zdravstvo, socijalnu skrb i pitanja umirovljenika, dok je izvješće za Savjet za pitanja hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata pisao Ivica Pandža Orkan.“
USKOK i DORH imat će orkanski vražjeg posla dok razmrse klupko koje već na prvi pogled smrdi po političkoj korupciji, vlastodržačkoj nedodirljivosti i bahatosti, moralnoj bijedi pojedinaca koji za šaku „Judinih škuda“ prodaju obraz, stranačku pripadnost i ideološko uvjerenje. To je, nažalost, već 23 godine politička konstanta u beznadno bipolarnoj Hrvatskoj. Sisački slučaj, pa afera Branko Šegon, pa vukovarsko-vijećnička telefonijada… kompromitantan su SDP-ov nastavak sramotnih tektonskih poremećaja za koje se mislilo da su imanentni samo „stranci opasnih namjera“, zna se – HDZ-u!
Politički kretenizam, a ne samo neznanje i nesposobnost drmaju našim javnim životom, pa normalnog „maloga građanina“ oblije stid pri pomisli da mora živjeti u takvoj državi. Zar nema alternative? Ima, itekako ima! Samo se treba odmaknuti od stranačke bipolarnosti, gdje HDZ u raznim retoričkim inkarnacijama i „kozmopolitski“ SDP naizmjence uništavaju ovu lijepu – u nekom prošlom životu su nas učili u školama i bogatu! – zemlju Hrvatsku. Samo je uskom krugu prekonoćno obogaćenih ratnih profitera i pretvorbenih muljatora ugodno/udobno živjeti u Lijepoj našoj, pa obespavljen i bijedom dotučen „mali čovjek“ sve manje osjeća časnim odazivati se na nacionalno ime Hrvat. U Tuđmanovo vrijeme „stoke sitnog zuba“ i vragova svih duginih boja, međunarodna zajednica „nije doživljavala“ Hrvatsku kako su nas kod kuće uvjeravali režimski mediji.
Kolegica iz kulturne rubrike eutanaziranog dnevnopolitičkog lista, poznata po pobjedničkom maratonu od vrijedne članice Saveza komunista Jugoslavije preko HDZ-a do aktualne zamjenice gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, svojedobno je po povratku s Venecijanskog bijenala prepričavala u redakciji kako „Hrvatska u Europi jako loše kotira“. Kaže, „samo što nisu pljunuli na mene kad su čuli da sam iz Hrvatske“. Dobro, to su bila ona olovna vremena Franje Tuđmana i HDZ-a kad je „državna politika“ prokockala međunarodni status žrtve i navukla Hrvatskoj epitet agresora na BiH. Nikad ga se neće riješiti.
Međutim, što je zajednički nazivnik tragikomične aktualne hrvatske politike? Novac i samo novac! Od samog proglašenja državne samostalnosti, koja je iz tisućljetnih snova nacionalnih idealista – kako se to još voli romantičarski tepati – trebala prerasti u stameni realitet svojega na svome (hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatski novac u hrvatskom džepu itsl. bajke), počela je neviđena grabež za novcem. Otimanje tuđeg, prisvajanje zajedničkog (društvenog, govorilo se ničijeg!), naplaćivanje nezasluženog…
Moral i poštenje izgubili su svaku cijenu. Kao najjeftinija azijska bofl roba s buvljaka! Osim prigodnog prosipanja ispraznih fraza s propovjedaonice, ni Crkva u Hrvata nije u toj općoj grabeži, a zapravo pljačkanju samih sebe i otimanju iz usta budućih naraštaja, ostala bez svog slasnog komada.
Politika je radi novca, a na njemu zasnovane moći nad masama slabijih i laktaški nenadarenih, postala najunosnijim zanimanjem. Zbog novca će hrvatski političar, čast rijetkim iznimkama tipa zagrebačkog laburista Ivice Mišića (ogranak Podsused-Vrapče), zatajiti vlastitu majku i, pokaže li se unosnim, a uglavnom jest, preprodati prisegu samom bogu svojih prapradjedova To dokazuju pretrčavanja moralno-ideoloških kameleona iz stranke u stranku, najčešće uoči ili neposredno poslije izbora kad se pečati političko trgovanje sinekurama radi ruke više u glasačkom stroju. Nisu tu nečasno umočeni samo pojedinci nego i cijele obitelji. Nepotizmu i klijentelizmu samo je nebo granica!
Kad smo već spomenuli vrijednog stranačkog kolegu Ivicu Mišića iz Podsuseda, red je pojasniti kako je izazvao „sablazan“ među „politički svjesnim moralistima velikih riječi“. „Nakon izbora za vijećnika u MO Podsused dobio sam informaciju da se sudjelovanje na sjednicama plaća 305 kuna mjesečno, što me jako iznenadilo“, kaže Mišić. „Odmah sam dao znati da ne želim nikakvu plaću za svoj angažman, ali su me gospođe profesionalke iz Gradske uprave uvjerile da moram primiti naknadu i s njom raditi što hoću.“ I učinio je to: paraliziranoj djevojčici Mireli iz četveročlane obitelji samohrane majke u svom susjedstvu („Siromaštvo na kvadrat“, kaže) kupio je na kredit novi Samsung televizor , laptop Toshiba Satelite i mobitel Samsung Galaxy. „Moj životni moto je: ‘Nije bogat onaj tko puno ima, već onaj tko zna koliko mu je dosta’“ – zaključuje.
Urođen obiteljski gen pomaganja potrebitima? Najvjerojatnije, jer slovenske Primorske novice ovih dana objavljuju zapaženu vijest s fotografijom rođenog brata našeg laburista Ivice iz Podsuseda: „Predsjednik uprave Luke Koper Gašpar Gašpar Mišič odlučio je darovati mjesečnu plaću za pomoć obiteljima što su pretrpjele štete u prirodnoj katastrofi (snijeg i poledica, kao u Gorskom kotaru, op. a.) te vatrogascima i drugim interventnim službama koje su sudjelovale u saniranju posljedica“. Ivičinom bratu su se istim humanim djelom pridružili direktora u Luci Koper Matjaž Stare i koperski župan Boris Popovič. „Tko odmah daje, dvostruko daje“, kazao je Gašpar Gašpar novinarima.
U hrvatskoj nakaradnoj i srebroljubivoj političkoj praksi vrijede d
vije maksime: „Tko odmah uzme, trostruko je uzeo“ te „Tko je jamio, jamio je“. Obje su klica motiva za bavljenje političkim poslom za koji uglavnom ne trebaju više kvalifikacije od moralne prijetvornosti i jezika podmazanog demagogijom. Dok treća, opcija građanskog poštenja i političke odgovornosti, uskoro ne dođe debelo srebroljupcima naplatiti sa zateznom kamatom sve što su zlo činili.
Marijan Vogrinec
Želite li komentirati? Objava: "Politička moralka s buvljaka"