Pjesma i demonstracije #3 – Brate, znam kako ti je

“Imamo nova kola radi dojma, imamo stav i kad nemamo pojma, dovoljno mržnje, dovoljno inata za bar još dva, tri rata”

Neki dan u Varaždinu, nakon sjajno odrađene akcije, prijatelj me podsjetio da su čak četiri godine prošle od prvog teksta, tri od drugog. Tu je pala odluka o trećem. Što se promijenilo, a što ostalo isto? Čini se, promijenilo se sve, na gore, a ista su ostala nadanja, mada pomalo utihnula. Brodimo li prema samouništenju ili novom početku, smijemo li se još uvijek istim stvarima, plačemo (jecamo) li češće ili samo stišćemo šaku? Teška su vremena, iako tako nismo sanjali. Imaju li pjesme isti učinak na našu intimu ili smo i te osjećaje zatomili, jesmo li sve više utihnuli? One ljubavne zasigurno nas još i dirnu, u trenucima kada se, ako se, smijemo opustiti, a one budnice, mogu li nas one još „kupiti“? Ili smo sasvim otvrdnuli i samo mahnemo rukom kada čujemo pjesmu koja nosi ovakav refren: „živim u svijetu u kojem vremena nema; ili radim ili demonstriram; radim za *urac, demonstriram za dva; kad jedan padne sto ih se diže; moja akcija je afrodizijak; za prosječan politički organ“?

Međutim, putem pjesama socijalnog karaktera poistovjećujemo se s mnogima, nije tajna, cijela se regija upravo preko takvih pjesama i solidarizirala. Kada „lajkamo“ ili „šeramo“ takvu pjesmu imamo tu neku potrebu da i drugi čuju baš tu stvar, baš te riječi. Da ju upamte. Ono što je u politici neželjeno, u pjesmama je itekako poželjno – upravo taj „populizam“ kojeg narod razumije, s kojim se poistovjećuje. Glazbeni populizam nas spaja, povezuje – tu više nije bitno jesmo li Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Hercegovci, Slovenci, Makedonci – svi smo u istim govnima. Čujemo pjesmu i tiho potvrdno kimnemo, kao da poručujemo – brate, znam kako ti je.

I što se onda zapravo promijenilo, jesu li populističke pjesme samo komercijalni trik ili iskrenje nekakve, bilo kakve, nade? Slušam te bendove koji ih skladaju i kao da još uvijek postoji „ono nešto“, kao da nas sve zajedno podsjećaju da nije dobro. Ima li još uvijek ikoga da nije na svojoj koži osjetio da nije dobro i da mu sve ovo o čemu se u pjesmama priča zvuči (već) poznato? Što nam bend s nekom novom pjesmom u kojoj pjeva o nepravdi zapravo želi reći – da nije dobro ili nas pita, pobogu brate, zašto nam još uvijek nije dobro? Sve više vjerujem u to da nam ti, najčešće mladi dečki i cure, zapravo govore da predugo gutamo govna, i kao da nas zovu, još uvijek, da nešto napravimo. I oni su shvatili da nema koristi ako pjesmu posvete politikantima, već da ju čuti mora gomila – narod, jer budimo pošteni, pravu moć oduvijek je imao samo narod.

A imamo li mi moć ili su nam toliko isprali umove da i ovo pretvaramo u – floskulu? Jedno je poistovjetiti se u nutrini svoje intime, no nešto sasvim drugo je „učiniti nešto“. Sustav nas je samljeo pa izgleda kao da su nam taktovi Elementala ili Dubioze kolektiv ipak samo zgodan podsjetnik da ne patimo sami. Jer lakše je patiti ako pati i netko drugi. Jesmo li doista toliko nemoćni, toliko zatupljeni, toliko inertni da ćemo i nakon toliko vremena biti samo nijemi svjedoci nepravde, oholosti i pohlepe? Jesmo li doista toliko otvrdnuli i izgubili ponos da ćemo pustiti da nas vozaju ličinke zlih namjera, ili ćemo, kao što se tome nadaju ti mladići i djevojke (ali ne samo oni) koji nas stihovima pozivaju – mrdnuti iz te naše nesvijesti i pokušati, barem pokušati uzvratiti i pokazati da nam je još stalo, da u našim srcima i venama ima još bure? Što će biti, opet odmahivanje rukom i jamranje u bradu kako je sve to lijepo i krasno, a da je stvarnost nešto sasvim drugo, da mi ionako ništa ne možemo!? Vjerojatno, dok ne shvatimo da stvarnost možemo, moramo, kreirati i mi sami.

Dok tražimo odgovore na neka ovdje, možda glupo, postavljena pitanja, idemo preslušati što su nam to „glazbeni populisti“ sve željeli reći, blentavo se nadajući da i oni nisu sami u svojoj boli. Dakle, brate, znaš li kako je? Ili ćemo i dalje inat tjerati samo ideološki?