Je li vam se ikada vratila zagubljena nada? Jeste li tumarali svojom svješću, unutrašnjosti, onako u prokletoj praznini potajno priželjkujući da svijet donese nešto dobro u taj dan koji vas je probudio? Jeste li, sasvim namjerno, zaboravili da je na horizontu početak nećeg novog? Mene je bol prostrijelila, poglede koje sam prije stavljao na lica prolaznika, zamijenio sam pogledom u pod, na isti onaj kojem šaraju prikrivene poruke kapitalističkih imperija. Ironije li, sve su nas, računajući na slabost duha, primorali da buljimo u pod kada hodamo. Ulicama. Trgovima. Pjesnik nikada ne ubada u tuđe slabosti, on se uzdiže ponad boli i strahova. Dakle, što nam ostane? Dignimo pogled, u oči pustimo sliku koju smo propustili, povedimo noge u korake, i da, vjerujmo pjesmi. Ili čemu god, što nas čini sretnima.
Ne tako davno, na skali radija tražili smo melem, ili samo motiv. Da se pokrenemo. U eteru našle bi se pjesme koje su pronašle put do intimne radosti, motivirajuće ili smirujuće. Ponekad bi i zapjevali, plešući nastavili dan, citirajući omiljene stihove tješili bi se ili slali poruku. Jer smo tu gdje jesmo, u svijetu punom, prepunom ludila. A što nas je spajalo s gomilom, ljudima koje bi sreli negdje? Ili, ljudima koji bi naišli na nas? Što je zajedničko? Moć koju riječi, pretočena u djela, daju sigurnost. Suživot je traganje za sigurnosću, to nešto što nam daje spokoj da u tome ćemu svjedočimo nađemo „to nešto“, pa ostanemo. Barem na trenutak. Ili, možda bi samo topili tugu, osjećaj kada gubimo, kada smo poraženi, kada vidimo besmisao u pupoljku…
A gdje sada tražimo spokoj? U istini? U radu? U ljubavi? U znanju? U poštenju? U miru? Svejedno je, vrijednosti koje smo dobili u nasljeđe ili smo postavljali kao prioritete, ili smo ih brisali da nekim drugim vrijednostima, prepoznatima u danu, napravimo mjesta. Kada bi bili sami, napušteni od dragih, napušteni od vrijednosti u društvu, napušteni od vjere, tragali smo za melemom. Oni koji su bogom, svemirom vođeni rekli bi samo u nekoliko redaka sve što nosimo na duši. Tada bi prepoznali da i u nama ima boga, vjere, jer prepoznati riječi, poruke, ili samo „ono nešto“ pretvaralo bi nas u male anđele, razigrane i rasplesane, anđele koji su povratili nadu. Istinu koja je stvarna, nekako kreirana da joj možete pristupiti. Bili bi sami, a opet dio svega. To su iskustva koje valja ponijeti sa sobom. I kada pobjeđujemo i kada gubimo.
(Znate li tko je Jakov? http://www.24sata.hr/news/posljednja-zelja-jakov-13-ce-vjecno-zivjeti-u-svojoj-pjesmi-236064)
Izgubiti nadu nije najstrašnije na svijetu. Predati se ništavilu, jest. Što ću uliti u svoju čašu biram sam, i samo sam. Odbaciti predrasude, očekivanja i definicije, put je ka odabiru ljubavi i ljepote. Prepoznati laž u u sebi, izdaju svoje vjere? Što li će bolje pomoći od pjesme, krivudave i slasne, istinskog prijatelja ili neprijatelja u datom trenutku? Ma zapravo, sve što treba je vidjeti. Bio sam, ne tako davno, rob vlastitih strahova, vlastitog ega koji me vodio u ponore taštine. Tu sam vidio moć, da pogledom obaram zidove. Nakon svega shvatio sam čiji su to zidovi. Zbog sebe spuštao sam poglede. Ako bi nekoga i pogledao bio sam poražen, iluzije su me opsjedale i postajao sam mrtav. Sreću više nisam nosio u srcu, ona je ostajala na sakou. Na tom istom na kojeg su padale čestice svih vas koje sam sretao, rafinirane mojim slijepim ludilom. Što li sam to samo poželio sebi?
Sunce, igru, vjetrom nošenu kosu, smrznutu bradu noću, letjevši kroz i iznad. Poželio sam biti dio nečeg veličanstvenog, putovanja bez prestanka. Tražio što? Zablude. Prosijao sam svu dobivenu ljubav, nestao sam u ljušturi besmisla. Došli su novi ljudi, donjeli su sobom nove bitove, nove životne priče, iskustva, terete i strahove. U njima prepoznao sam čežnju, koja me i sama pokorila. Što sam tražio?
Nadu, motiv, vjeru. O da, slobodu. Dok sam tražio, tragao, i oni su. Majstori od života, utopivši se u traganju za smislom, dali su najbolje. Oni, tragavši za mnom, za tobom, dali su sebe. Što je smisao života? Koja su pitanja u nama koja nas (na)gone tamo negdje? Neka svatko sebi sudi. I reči ću, „Panta chōrei kai ouden menei“. Iako je želja ista, pokleknula pred vratima motiva, našao sam nešto u svima vama, nešto prekrasno i motivirajuće, nešto što me činilo svojim danima i noćima. U igri života, zaigrati na kartu mogućnosti, stvar je odabira. Jednom je jedna žena rekla, „ne žalim za onim što sam propustila, već me strah onoga što bih mogla propustiti“.
I na kraju. Ono zbog čega se moje srce buni, ono zbog čega moj um demonstrira je zaglavljenost u učmalim, vlažnim podzemnim hodnicima ludila, nepravde i bezvjernosti. Bunim se zbog boli prema ljudima, prema prirodi, prema životu. Bunim se jer vidim da pjesma života nije dotakla sva srca, srca onih koji su ostali buljiti u pod. E pa, ja ne želim više buljiti u pod. Želim da se moji i tvoji pogledi sretnu, bez riječi, da tvoj odabir bude ona zagubljena nada, da moj odabir bude vjera u moć jedostavnih stihova. Nekada, barem jednom, svi smo ih pisali. Zašto ih ne napisati još jednom?
Mogu li reći?
Jebite se poltroni, jebite se maskirani bezkralježnaci, jebite se svjetovi bez ljubavi. Jebite se vi kojima ništa nije sveto! Jebite se godine pakla!
< /p>
Želite li komentirati? Objava: "Pjesma i demonstracije #2 – kada intima ne izgubi nadu"