U posljednjim trima akcijama daruvarskih laburista u kojima sam sudjelovao, primijetili smo, u neposrednom kontaktu s građanima, jedan zanimljiv fenomen. Stvar vjerojatno nije nova i nije rijetka, možda nije i neobična, ali je doista zanimljiva.
Naime, nakon izbora, na ulicama Daruvara pojavili smo se treći put i u sva tri slučaja zabilježili veliki broj komentara u obliku čuđenja da zašto smo mi sad opet na ulici kad su izbori prošli. Među njima jesu i lokalni političari drugih stranaka. Svi redom, koliko nas je bilo na štandu, iznenađeno smo odgovarali kako nije stvar u tome jesu li izbori ili nisu, nego prisutnost među ljudima, osluškivanje njihovih problema, razgovor i razmjena mišljenja, upijanje dobrih prijedloga i primjedbi, reagiranje na lošu situaciju u gradu, nezaposlenost koja u gradu raste, propadanje industrije, reagiranje ne sveprisutni nepotizam, pa, ako baš hoćemo, bitna nam je i vlastita promocija Ogranka i Stranke. Čudno nas promatrao svijet. (Naravno, bilo je dosta građana koji su prepoznali stvar te su pružali punu podršku.)
Nekako, došli smo do zaključka kako je dobar dio građana umrtvljen, uspavan, demotiviran i nezainteresiran za sudjelovanje u društveno-političkim zbivanjima kada izbori prođu. Kao da građani reagiraju tek pred izbore kada se rasplamsaju one najniže ljudske strasti i kada gradskim trgovima stranački aktivisti na jednom štandu ili pod jednim šatorom počinju dijeliti masne kobasice uz rakiju ili vino, a onda na nekom drugom mjeriti razinu šećera u krvi ili tlak. (Ovih će dana, uvjeren sam, SDP podijeliti bezbroj karanfila otpuštenim radnicama.) Jesmo li svi postali potvrda kako uvjetovani refleks poznatoga znanstvenika postoji u odnosu građanin – politika?
Zašto je to tako? Mišljenja sam da veći dio krivice snose političari i politike nove hrvatske povijesti koje su se svim silama trudile uspavati kritičku misao građana. Uspjeli su u dvadesetak godina ubiti volju i želju prosječnoga građanina da sudjeluje, promišlja i odlučuje. U zemlji u kojoj usprkos znanju i obrazovanju, stručnosti, kreativnosti i željom za radom ne možeš dobiti posao jer ga dobivaju stranački poslušnici, rođaci i prijatelji, u zemlji u kojoj primitivizam, bezobzirno laktaranje i varanje, prodaja vlastitog integriteta i ideala postaje simpatična snalažljivost, u kojoj se suduje ali ne osuđuje, u takvoj zemlji ne može biti čudno kada narod isprva usni, a onda samo sanja i ne budi se. Kada nezaposlenost raste i kada radnik radi, a ne dobiva plaću i kada bezobrazni i bahati korporatokrati u trci za većim profitom otpuštaju nemilice, e tada politika jednom u četiri godine gladnom narodu plasira kobase i rakiju, zazvoni zvonce, krene slina – pa na izbore. Ne mislim da je narod kriv! Narod je zaokupljen i iscrpljen u borbi za vlastiti opstanak. Kao Pavlovljevi psi. Izgladnjen. Ovaj surovi eksperiment nastavlja se. I jasno je kako su većini političara građani važni tek onda kada ih treba birati. E pa to je taj bezobrazluk. Na ruku bezobraznicima idu mediji koji neprestanim zaglupljivanjem svega što čita i sluša lagano ali sigurno eutanaziraju i one koji mogu mijenjati – mlade.
Za kraj ću, samo primjera radi, spomenuti slučaj iz vlastitoga iskustva. Poučavajući učenike, govorio sam im tom prilikom kako moraju učiti jer je učenje i znanje jedina garancija za uspjeh i ostvarenje vlastitih želja. Tada mi jedan učenik reče:» Znači li to da ako budem učio i završio fakultet da ću biti zadovoljan kao i vi?»
Nikad im više nisam to spomenuo.
— Vladan Ivković
Slažem se i ja mislim tako, pun mi je kufer dijeljenja jabuka i karanfila kad predstoje izbori, a nakon izbora tko nas šljivi i tko smo mi da bi nas se pitalo za mišljenje ili kako živimo bez posla, bez plaće i bez nade u bolje sutra!
Nevenka