O dostojanstvu ljudskoga rada! (3. dio)

Poštovani čitatelju! U ovom završnom trećem govoru o dostojanstvu ljudskog rada na temelju enciklike Radom čovjek progovoriti ću o specifičnim radničkim pravima, koja Ivan Pavao II. ističe, a koja treba promatrati kroz prizmu širokog konteksta sveukupnih prava čovjeka. Prijašnji objavljeni tekstovi trebali su stvoriti okvir unutar kojeg će se postaviti specifična prava radnika, na temelju kojih se oblikuju pravedni odnosi na području ljudskog rada u društvu, te kao takvi združeni s ostalim ljudskim pravima koja čovjeku po prirodi pripadaju temelj su mira u suvremenom svijetu. Nebrojeno puta papa je istaknuo kako je rad obaveza / dužnost i izvor prava radnika. Takvo shvaćanje podrazumijeva da je čovjek dužan raditi i zbog toga što mu je Stvoritelj to naredio, i zbog samog svog čovještva, jer održavanje i razvijanje čovještva zahtijeva rad tj. čovjek je dužan raditi radi svoga bližnjega, vlastite obitelji, radi društva i svekolike obitelji kojoj pripada jer je baštinik rada naraštaja koji su mu prethodili, a istovremeno je sutvorac budućnosti onih koji će doći iza njega u tijeku povijesti. Sve ove spomenute relacije međuljudskih odnosa tvore moralnu obavezu rada u širokom značenju.

>> O dostojanstvu ljudskoga rada! (1. dio)
>> O dostojanstvu ljudskoga rada! (2. dio)

U tom širokom spektru govora o obvezi rada i o pravima radnika papa najprije ističe odnos između poslodavca – izravnog ili neizravnog – i radnika. Izraz izravni poslodavac podrazumijeva osobu ili instituciju s kojom radnik izravno sklapa radni ugovor prema određenim uvjetima dok izraz neizravni poslodavac podrazumijeva osobe, ustanove raznog tipa, kolektivne radne ugovore i principe ponašanja ustanovljene od tih osoba i institucija koje određuju sav društveno-ekonomski sistem ili su njegov rezultat. Pojam neizravnog poslodavca, u prvom redu, primjenjuje se na državu koja mora voditi pravednu politiku rada. Kod jednog i drugog tipa poslodavca nužna je uspostava istinske odgovornosti da bi se uspostavila ispravna politika rada s etičkog gledišta u kojoj se potpuno poštuju objektivna prava radnika. Poštivanje objektivnih prava radnika bilo kojeg tipa: manualnog, intelektualnog, industrijskog ili poljodjelskog radnika itd., mora biti adekvatni i temeljni kriterij oblikovanja svekolike ekonomije… kao i u cjelini svjetske ekonomske politike i u sistemima međunarodnih odnosa koji odatle proizlaze.

Unutar svekolike problematike poštivanja i ispravnog vrednovanja ljudskog rada papa uočava gorući problem koji ističe problematiku prikladnog zaposlenja za sve one subjekte koji su sposobni za rad. Nezaposlenost u društvu uvijek je zlo, a kada dosegne određene dimenzije postaje prava društvena nevolja. Taj problem, kada pogađa mlade naraštaje, unosi ogorčenje i neraspoloživost u njihove živote jer im je uskraćena mogućnost preuzimanja odgovornosti za ekonomski i društveni razvitak zajednice. Zadaća neizravnog poslodavca jest da djeluje protiv nezaposlenosti. Iz načela o zajedničkoj uporabi dobara odnosno iz prava na život i postojanje nužno je naglasiti i obvezu doprinosa za nezaposlene. Društveni svekoliki napredak – blagostanje mora se ostvarivati pomoću čovjeka i za čovjeka te mora roditi plodove u čovjeku. Promatrajući čovječanstvo u cjelini, papa ističe kako se čovjek mora osjetiti pogođenim uznemirujućom činjenicom golemih razmjera jer s jedne strane grupira se ogromno bogatstvo pojedinaca dok s druge strane postoje gomile nezaposlenih i neizmjerno mnoštvo izgladnjelih.

Promatrajući odnos između radnika i izravnog poslodavca kao ključni problem društvene etike nalazi se u pravednoj nagradi za obavljeni rad. Prema shvaćanju Ivana Pavla II. istinska pravednost nekog društveno-ekonomskog sistema mjeri se na temelju pravednosti isplate zaslužene plače. Pravedna plača postaje konkretnom provjerom pravednosti svega društveno-ekonomskog sistema i njegova ispravnog funkcioniranja. U tom kontekstu nužno je organizirati i prilagoditi sav proces rada tako da se poštuju potrebe osobe i njezini načini života kao što je obiteljski život te imajući u vidu dob i spol svakoga. Uz plaču u okvir specifičnih radničkih prava spadaju i različite društvene potpore kojima je svrha osigurati život i zdravlje radnika i njihovih obitelji, troškovi nužne zdravstvene njege, pravo na odmor, pravo na mirovinu, na osiguranje u slučaju nesreće na radu te pravo na radni ambijent i proizvodne procese koji ne ugrožavaju fizičko zdravlje radnika niti vrijeđaju i ne ranjavaju njegov moralni integritet. Sami radnici dužni su štititi neotuđiva radnička prava. Iz te obaveze proizlazi specifično pravo: pravo udruženja za zaštitu vitalnih interesa ljudi zaposlenih u različitim profesijama – SINDIKATI. Povijesno iskustvo uči kako su takve organizacije nužan element društvenog života i njihova je temeljna zadaća zaštita životnih interesa radnika. Socijalni nauk crkve ističe kako je sindikalna borba za društvenu pravednost normalna zauzetost za pravedno dobro i naglašava kako to nije borba protiv drugih. Naime, pravedni napori za obranu prava radnika moraju uvijek voditi računa o ograničenjima što ih nameću opće ekonomske prilike u zemlji i ne smiju se preokrenuti u grupni egoizam. Iz toga je vidljivo kako sindikalno djelovanje zadire u politiku, uz temeljni naglasak kako tom djelovanju nije zadaća da se bavi politikom jer se sindikati ne bore za vlast i ne bi smjeli biti podložni odlukama političkih stranaka jer se na taj način zaboravlja njihova temeljna zadaća a to je zaštita prava radnika u okviru zajedničkog dobra cijelog društva. Idealna slika sindikalnog djelovanja ostvaruje se u perspektivi imati više i biti više. U ostvarenju temeljnih radničkih prava Crkva priznaje metodu obustave rada – štrajk – kao ultimatum upućen poslodavcima, uz dužne uvjete i u pravednim granicama. Pri samom završetku IV. poglavlja Enciklike papa posebno opisuje svijet agrikulture za kojeg kaže da je od temeljne važnosti i kako se treba boriti protiv stvaranja osjećaja da se poljodjelci nalaze na rubu društva. Kada se razmatra dostojanstvo oštećene osobe i njezina sposobnost za rad papa naglašava kako su takve osobe potpuni ljudski subjekti, svetih i nepovredivih urođenih prava… kojima treba olakšati sudjelovanje u životu društva u skladu s njezinim mogućnostima. Bila bi potpuna diskriminacija kada bi se radu pripuštala isključivo osoba koja posjeduje sve radne funkcije. Rad mora biti podređen dostojanstvu čovjeka, a ne ekonomskom probitku.

Biti čovjekom najteža je zadaća koju smo na povjerenje, od Boga Stvoritelja, dobili svi mi koji postojimo. Poštujući cjelovitost svake osobe u svjetlu načela poštivanja dostojanstva čovjeka radnika učinimo ovaj svijet boljim ne zaboravlja
jući kako se jednostavna vrhunska djela postižu kroz perspektivu osobne žrtve.

Kritina Čačić