Živeći u vremenu sveopće krize koja kao da razara svaki pozitivan pojam o dostojanstvu ljudskoga rada potrebno je nanovo promisliti o vrijednosti ljudskoga rada koja čovjeka, kao najvažnije stvorenje na zemlji, čini originalnom i jedinstvenom osobom bez obzira kojoj naciji, spolu, vjeri ili rasi ta osoba pripada. Kriza o kojoj se svakodnevno piše i raspravlja, a svjedoci smo kako nepovratno utječe na naš život u svakodnevici, toliko je postala nasilna, hladna, proračunata i kao da joj se ne vidi kraja. Iz dana u dan do nas stižu, ili to čak osjećamo i proživljavamo na vlastitoj koži, informacije o iskustvima ljudi kojima je pogaženo ljudsko dostojanstvo kroz negiranje: prava na rad, na zasluženu nagradu za pošteno obavljeni rad i na rad koji se ostvaruje u krajnje nehumanim uvjetima. Postoji i drugi niz teških okolnosti u kojima se ističe netransparentno trošenje i nelegalno uzimanje novca iz državne blagajne zbog isključivo osobnih i sebičnih interesa određenih pojedinaca. Iako su se mnogi u današnje vrijeme javno upustili u rasprave na temu krize, ovaj tekst pred Vama želi kroz nekoliko redaka progovoriti o važnosti enciklike Laborem exercens blagopokojnog pape Ivana Pavla II. koji je godine 1981. svim vjernicima i ljudima dobre volje, objavljujući to vrhovno pismo, progovorio o dostojanstvu ljudskoga rada.
>> O dostojanstvu ljudskoga rada! (2. dio)
>> O dostojanstvu ljudskoga rada! (3. dio)
U trećoj godini svoga pontifikata Ivan Pavao II. objavio je encikliku Radom čovjek (Laborem exercens) čiji sadržaj na najuzvišeniji i najjednostavniji način progovara o vrijednosti ljudskoga rada jer živeći na zemlji radom čovjek mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh. Izloženi sadržaj postao je proročki jer nakon 29 godina od objavljivanja enciklike tema ljudskoga rada i dalje je dramatično prisutna u svim porama ljudskoga društva. Čovječanstvo u cjelini i dalje traži modele kako na ispravan način vrjednovati potrebu ostvarenja čovjeka kroz svakodnevni rad s obzirom na izazove modernoga vremena koji, unatoč različitim tehničkim postignućima i sveobuhvatnom civilizacijskom napretku, kao da čovjeka želi izbaciti iz domene rada. Enciklika se sastoji od pet značajnih poglavlja kroz koja papa provlači nekoliko temeljnih načela na kojima počiva crkveno promišljanje o ljudskom radu. Odmah valja naglasiti kako Crkva, kao zajednica Kristovih učenika, ima legitimitet kada progovara o takvim društvenim stvarnostima jer njezina je temeljna briga evanđeosku istinu prenijeti svim pokoljenjima. Ta se opravdanost još više ističe kada se posvijesti činjenica kako Kristov učenik živi svoj život u konkretnom vremenu i prostoru i čak dapače ostavlja neizbrisiv trag u društvu u kojem se nalazi. Kakav će to trag u sveukupnom društvu Kristov vjernik ostaviti ovisi o činjenici koliko je duboko prihvatio i svakodnevno živi temeljni Božji savjet koji glasi: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Zlatna nit papinske Enciklike upravo se zrcali kroz tu temeljnu Božju zapovijed. Isus iz Nazareta posvjedočio je svojim primjerom zauzetost i poštovanje prema svakom čovjeku kojeg je susretao na svom zemaljskom putu jer je upravo takav čovjek naš bližnji!
U uvodnom dijelu Enciklike objašnjava se i tumači rad kao svako čovjekovo djelovanje bez obzira na značaj i okolnosti tog djelovanja. To je jedna od značajki kojima se čovjek razlikuje od drugih živih bića. Na rad je čovjek pozvan već od samoga svog početka jer u knjizi Postanka prilikom opisa stvaranja svijeta i čovjeka stoji Božji poziv upućen čovjeku stvorenom na sliku i priliku Božju: plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite. Radom čovjek ispunja svoj zemaljski život tj. čovjek treba ovladati zemljom jer je svijet stvoren za čovjeka koji je pozvan otkriti sva bogatstva koja zemlja krije u sebi te koja čovjek svojim svjesnim djelovanjem može otkriti i prikladno upotrijebiti. Ove riječi s prvih stranica Biblije nikad ne prestaju biti aktualne i jasno nam posvješćuju kako svi i svatko, prema odgovarajućoj mjeri i na bezbroj načina, sudjeluju u tom gigantskom procesu kojim čovjek podlaže zemlju svojim radom. Enciklika ističe značenje rada u objektivnom smislu, a to je sama mogućnost da je čovjek sposoban raditi što potvrđuje cjelokupna ljudska povijest, i u subjektivnom smislu gdje se ističe kako je čovjek – osoba subjekt rada koja je sposobna radom sebe uzvišenije oblikovati i ostvariti u svijetu. Ovdje se nazire prvo načelo koje papa svojim autoritetom naglašava, a ono glasi: temelj odakle se prosuđuje vrijednost ljudskog rada jest čovjek – osoba koja ga čini. Rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada! Iz tog načela proizlazi da je cilj svakog rada, kojeg čovjek može obavljati, uvijek sam čovjek – jedinstveno, najuzvišenije i najvažnije Božje stvorenje na zemlji. Ovo je načelo kršćanska istina o radu odnosno evanđelje rada (radosna vijest o radu!). Papa ističe kako se ta istina o radu kroz daljnju i bližu povijest često morala suprotstavljati različitim strujanjima koja su tumačila rad kao neku vrstu robe koju radnik prodaje poslodavcu, koji je istovremeno vlasnik kapitala. Ta opasnost da se s radom postupa kao sa robom ostaje do danas, a svoj vrhunac postiže kod onih koji s čovjekom postupaju kao s pukim sredstvom proizvodnje. Iz svega iznesenog jasno je kako stalno treba bdjeti nad temeljnom istinom o radu i trajno preispitivati njezinu (ne)prisutnost u konkretnom društvu kako bi se na vrijeme mogle prokazati duboke nepravilnosti koje ju mogu zamagliti. U 19. stoljeću, upravo zbog takve zamagljenosti, rodilo se radničko pitanje iz kojeg se pokrenula solidarnost među radnicima zbog umanjenja plaća, uvjeta rada i skrbi za osobu radnika. Papa ističe kako treba otvoreno priznati da valja odobravati u društveno-moralnom smislu taj otpor… protiv nepravedna i štetna sustava što je tlačio radnika u to doba…, a pogodovao mu je liberalni društveno-politički sistem koji je… osiguravao ekonomsku inicijativu jedino vlasnika kapitala… tvrdeći da je čovjekov rad samo sredstvo proizvodnje, a da je kapital temelj, pokretač i cilj proizvodnje. Uz nužnost različitih solidarnih akcija za očuvanje prava radnika važno je naglasiti kako takvi pokreti moraju ostati otvoreni za dijalog i suradnju s drugima. Društvo danas vapi za novim pokretima solidarnosti radnika i solidarnosti s radnicima zbog sve veće društvene degradacije i eksploatacije čovjeka radnika, zbog sve veće zone bijede i gladi. Mnogi su danas postali žrtve povrijeđena dostojanstva ljudskog rada.
Upravo zbog toga potrebno je hrabro naglašavati i podsjećati moćnike ovoga svijeta kako je rad čovjekovo dobro jer radom čovjek preobražava prirodu i sam se ostvaruje kao čovjek, postaje više čovjekom. Ta konkretna stvarnost čovjeka radnika učvršćuje čovjekovo dostojanstvo i njegova neotuđiva prava.
Ostavite se vi Crkve, svećenika i njihovih propovijedi.
Kada su, kroz povijest pa tako i danas, oni bili uz “malog” čovjeka?
Nikada. Uvijek su bili uz vlast i krupni kapital.
Svi znamo da Crkva posluje kao d.o.o. s bitnom razlikom da za svoj ostvareni profit nikome ne plaćaju porez.
S oltara čujemo jedno, a stvarnost je bitno drugačija.
U najmanju ruku licemjerno.
Svi znamo da je pravo na rad jedna od najvaznijih komponenti ljudskog dostojanstva.
Nazalost svjedoci smo krsenja tog prava svakodnevno. A jos gora je situacija kad covjek radi a za to ne prima adekvatnu placu. Svi se osvrcu na javni sektor,za malog covjeka koji radi u realnom sektoru nije ih briga. Zbog cega to govorim. Pa evo spomenut cu jedan primjer. Naime radi se o zastitarstvu,koje je ujedno i komponenta sigurnosti drzave. Svi zaboravljaju da vojska zastitara je najbrojnija oruzana sila u Hrvatskoj. Kad su se postavila pitanja Vladi RH oko sredivanja stanja u toj bransi ( dakle zakonska regulativa,pitanje placa,osnovni uvjeti rada…) odgovor je bio da se drzava nece mjesati u privatni sektor. A zaboravljaju da i sama sigurnost te iste drzave ovisi o toj komponenti.
Jer neshvatljivo je da jedan zastitar ima placu u visini minimalca,kojeg velika vecina firmi striktno propisuje. Najgore je to sto i taj minimalac rijetko bude isplacen po ugovoru. Ali zato u isto vrijeme poslodavci kupuju vozila,brodove,vikendice… Takoder zaboravljaju da je taj novac koji oni svesrdno trose u biti novac njihovih zaposlenika. Jer dokle god se ne isplate potrazivanja radnika novac nije njihov.
Tu dolazimo do jednog apsurda. Naime da bi dobili kredit u banci moraju osigurati mehanizme naplate, o kojima ovisi i visina kamata. Od radnika uskratom placa rade isto,samo tu nema kamata,nema mehanizma naplate i sl.
Zasto se recimo zakonom nebi obavezalo poslodavce da u ugovorima moraju napisati datum isplate place,a u slucaju da se taj datum ne postuje da se lupaju kamate kije bi bile vece od bilo koje kamate u poslovnim bankama. Naravno da se nebi reklo da poslodavci nebi bili zasticeni. Moze se eventualno napraviti opcija ako bi recimo firma usla u nekakvu nebulozu uslijed poslovanja (pritom ne mislim na bezlicno trosenje poslodavca na razne lukzuze) da im se te kamate zamrznu. Jer ovako ispada da poslodavci posuduju bez da se ikog pita. A drzava dize ruke od toga.