Novo čudovište iz ormara: Ustavna kriza

U ponudi raznoraznih kriza koje nam proteklih godina nude vodeće političke opcije (ekonomska, društvena, moralna), Hrvatska se odnedavno može podičiti još jednom vrstom krize koja nam dahće za vratom – ustavnom krizom. Njoj se zbilja nismo nadali, no čini se da su maštoviti šefovi iz kukuriku-kuhinje uspjeli skuhati još jednu splačinu koju će hrvatski građani morati progutati. Do ustavne krize dolazi kada se ozbiljno poremete temeljni odnosi na kojima je izgrađeno neko društvo, a koji su zajamčeni i uređeni ustavom neke zemlje. Često će do nje dovesti loši odnosi na političkoj sceni i nedostatak političke kulture nositelja vlasti, a pogodovat će joj i loša zakonska rješenja i pravne praznine u ustavu i zakonima.

Do ustavne krize u našoj zemlji dovelo nas je dobro poznato pitanje narodnog referenduma. Činjenica je da je za svaku dosadašnju vladajuću opciju u Hrvatskoj pojam „referendum“ gotovo pa prosta riječ. Institut referenduma u sebi krije opasnost da se građani združeno i organiziranu odupru odlukama vladajuće većine i glasno iskažu otpor politici s kojom se ne slažu. Jasno je da se svaka vlada toga boji. Boje se i u drugim zemljama, no to im nije razlog da referendum ostave potpuno pravno neuređen ili propišu gotovo nemoguće uvjete za njegovo održavanje, kao što su to učinile i HDZ-ova i SDP-ova Vlada. Upravo proteklih mjeseci isti ti ljudi suočeni su s posljedicama svoje neodgovornosti jer su, usprkos upozorenjima struke i politike (pri čemu su laburisti već godinama najglasniji), Hrvatsku uspjeli gurnuti u ustavnu krizu.

Kako je do toga došlo? U Ustavu RH, odmah u članku 1. jasno piše da narod svoju vlast ostvaruje preko izabranih predstavnika, ali i neposrednim odlučivanjem. Narod neposredno odlučuje putem instituta koji se zove referendum. Odredba je jasna ko dan, svima osim izgleda mlađahnom Peđi Grbinu. U pravnom slalomu kojeg zadnjih mjeseci vozi kao predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, isti taj Peđa, zbog svjetonazorskog neslaganja s pitanjem inicijative „U ime obitelji“, izvodio je svakojake vratolomije ne bi li odlučivanje o tome „je li brak samo muško-žensko ili može oboje“, i nakon referendumskog izjašnjavanja prepustio Saboru (u kojem ima većinu). Na taj način otvorio je mogućnost da Sabor odluči drugačije, ili čak suprotno volji naroda izraženoj na referendumu.

Time je, u prvom redu, oskvrnut institut referenduma i oduzeta mu pravna snaga. Direktno protiv snage koju referendumu daje Ustav, a koji jasno kaže da je volja birača izražena na referendumu obvezujuća. Je li svjetonazorsko neslaganje dovoljan razlog da diraš u temeljne ustavne vrijednosti svoje zemlje? Zasigurno ne. Postoje li instrumenti da se ispita je li pitanje građanske inicijative diskriminatorno prema određenim skupinama? Postoji, instanca se zove Ustavni sud. Mnogi se pitaju zašto vladajući pitanje nisu uputili na odlučivanje Ustavnom sudu. Jasnog odgovora nema, sve je ostalo na naklapanju (jerbo da ustavni suci većma naginju udesno). Šta ima veze, bilo bi zanimljivo vidjeti kako obrazlažu zašto brak ne spada u temeljna ljudska prava i kako se homoseksualne osobe u našoj zemlji uopće ne diskriminiraju, naročito ne od nositelja inicijative „U ime obitelji“. No, referendumsko pitanje nije upućeno na ocjenu ustavnosti, što nije spriječilo Ustavni sud Republike Hrvatske da prvi put u 23 godine svog postojanja samoinicijativno reagira i saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav pošalje upozorenje u kojem piše da se prestane igrati s Ustavom ko da se radi o lego-kockicama, nego da ga izvoli tumačiti onako kako piše. Hoće li kukurikavci poštovati ovo upozorenje Ustavnog suda ili spremaju neki novi manevar, ne zna nitko živ (a vjerojatno ni oni).

Želja da se štite pripadnici manjina (u ovom slučaju seksualnih), potpuno je jasna. Ta želja pretočena je i u ustavnu odredbu kojom je poštivanje prava čovjeka svrstano u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. No, u te je vrednote uvrštena i vladavina prava, koja je temelj za tumačenje Ustava. Stoga, sredstvo za zaštitu prava manjina ne smije biti izigravanje vlastitog Ustava, već (u ovom slučaju zakašnjelo) suočavanje s imperativom preciznog uređenja referendumskog odlučivanja, koje će utvrditi pitanja o kojima se na referendumu ne smije odlučivati, broj i način prikupljanja potpisa građanskih inicijativa, kao i financiranje kampanje građanskih inicijativa za raspisivanje referenduma (podsjetimo, mnogi se opravdano pitaju tko financira građansku inicijativu „U ime obitelji“).

Do ustavne krize dolazi kada oni koji su izabrani da čuvaju i provode Ustav, taj Ustav počnu gaziti. Pitanje je mnogo ozbiljnije od svjetonazorskog neslaganja. Radi se o poremećaju svijesti ljudi na vlasti, kada oni polako ali sigurno počnu gubiti iz vida da na svoje funkcije nisu izabrani kako bi narodu šefovali – već kako bi mu služili. Isti taj narod imat će priliku na sljedećim parlamentarnim izborima pokazati slaže li se s takvim tretmanom. No, pitanje je neće li tada već biti prekasno. (Martina Glavak)