Nježne riječi u hrvatskoj politici

Hrvatska politika vrlo je fina i pristojna. U hrvatskoj politici ne smije se reći da čovjek laže, treba reći da ne govori istinu, ne smije se reći da je netko politička kurva, ljepše zvući da čovjek mijenja mišljenja. I tome slično. Takvi izrazi nazivaju se eufemizmima i temeljna im je funkcija da prikriju stvarno značenje. U tipičnoj maniri G. Orwella, jezik služi da bi se prikrilo značenje, ne da bi se komuniciralo. Korištenjem eufemizma može se reći da je državna tvrtka (FINA, na primjer) socijalno osjetljiva jer državnim novcem (bez odgovornosti i kriterija) donira razne udruge, pokrete i akcije.

A trebalo bi reći da tuđim lupa po koprivama, da krade i dijeli nešto što nije njeno, pa da svima bude jasno što radi. Eufemizam je, po definiciji, figura je kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona, društvenih, religioznih i drugih razloga. U hrvatskoj politici ti razlozi nisu ni društveni, ni religiozni već oni drugi – nastojanje da se zamažu oči onima kojima se obraća.

Tako, evo, ovih dana Vlada i njen prvi podpredsjednik govore o „monetarizaciji autocesta“. Monetarizacija je pretvaranje neke nekretnine, stvari, prava i sličnog, u monetu – odnosno u novac. Pa tako se mogu preseliti u garažu ako su me stisli dugovi i rodnu kuću monetarizirati. Može se i reći da ću ju iznajmiti jer si ne mogu priuštiti živjeti u njoj, jer sam na kocki izgubio novac pa moram vraćati dugove ili mi je ljubavnica došla glave. Ali to ne bi bili eufemizmi. To bi bilo prostačenje koje bi svatko razumio. Kako se iseljavam iz vlastite kuće valjda mi nije stalo da svi oko mene vide kakav sam konj da ni kuću u kojoj sam se rodio ne mogu zadržati. Slijedom toga, monetarizirati možete i vlastitu suprugu. Neki kreten će to nazvati organiziranjem prostitucije, ali dobar PR majstor i pravilan izbor stilskih figura objasnit će javnosti da se radi o monetarizaciji određenih usluga drage gospođe i da je to samo privremeno stanje. Što je, naravno, istina.

Najveći uspjeh PPHV-a (prvi podpredsjednik hrvatske vlade) u prošlom mandatu bila je upravo izgradnja hrvatske mreže autoputova. Svi su se divili ljepoti i kvaliteti cesta, krajolicima, pogledima i činjenici da se spojilo ono što se desetljećima nije moglo spojiti – sjever i jug Hrvatske. Rijetki su pitali tko će to i kada platiti, no obrazloženje ministra koji je organizirao izgranju bilo je da budale ionako tako složen, profinjen i genijalan sustav financiranja ne mogu razumijeti pa on to neće ni objašnjavati. Nije čovjek htio pred svinje bacati biserje.

Nedavno sam razgovarao s jednim (doduše konzervativnim) britanskim zastupnikom u EU parlamentu. Čovjek je, naime, u diskusiji izjavio da je najviša razina ulaganja u infrastrukturu u Europi dosegnuta u Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, dakle upravo u zemljama koje su u najvećim problemima. Prišao sam mu i pokušao objasniti hrvatsku situaciju, ali ispostavilo se da je on s tom situacijom upoznat barem toliko dobro koliko i ja, ako ne i bolje. Pa mi je rekao kako hrvatska ima krasnu mrežu autoputova, vjerojatno najljepšu u Europi, ali je jedino problem što nakon ljeta na njima nema kamiona koji bi vozili robu od tvornice do tvornice. Naime, nema tvornica. Pa je čovjek naivno izjavio da mu nije jasno tko će to na kraju platiti.

Pitanje je naivno jer naša vlada ima rješenje – mi ćemo autoceste monetarizirati. Pa će netko drugi platiti kredite i kad ih otplati nakon 30 godina vratiti nam autoceste u boljem stanju od onog u kojem ih je našao. Dva su ključna argumenta u tom rješenju – prvi da se koncesionaru sigurno isplati raditi nešto što se hrvatskoj državi ne isplati (držati autoceste, plaćati kredite, održavati ih i naplaćivati cestarinu) i drugi da vlada kad monetarizira autoceste ne mora raditi reda u njima. Tko je krao krao je, tko je muljao muljao je, sada neka to rješava koncesionar. Pa se mi nećemo nikome zamjeriti i onda možemo očekivati (s pravom i sasvim moralno) da neće ni oni nas proganjati kad dođe njihovo vrijeme. Stoga kaže još PPHV da to nije nešto o čemu bi trebalo razgovarati na TV – jasna stvar da se to ne tiče građana, to se tiče PPHV-a i par njegovih pajdaša kojirazumiju zašto je to opet jako dobro.

Sve to skriva se iza lijepog izraza „monetarizirati“. Ne mogu se nego složiti se da je izraz pristojan. Ja bih i sam predložio da se monetarizira, npr. hrvatska Vlada. To bi se jako isplatilo. Pa čak i da se svakom na čelo nalijepi tisuću EUR-a prije monetarizacije. I da rok monetarizacije bude neodređen. Pa ako netko ima kandidata spremnog za takvu monetarizaciju, neka se javi – predsjedniku ili prvom podpredsjedniku hrvatske Vlade.

— Nikola Vuljanić