Nije vrijeme za laganje

Može se odšutjeti, a i ne može se. Može se prespavati, pa vidjeti. To sam napravio. I to dvije noći. A što dalje to mi je jasnije da se, zapravo, šutjeti ne smije. Haški je sud odsudio što se odsuditi trebalo i moglo i sve nas zapanjio, zaprepastio, užasnuo i uništio. A što se zapravo dogodilo?

Hajde, preskočimo licemjerje i ono što svatko od nas misli da se očekuje da misli i kaže. Ima li koga normalnog tko je zaista i iskreno mislio da će haški sud osloboditi Gotovinu, Markača i Čermaka i ispričati im se za sve što im se u posljednjih par godina ružnog dogodilo? Svi smo znali kako će suđenje završiti i sad se pravimo blesavi i iznenađeni. Jer se to očekuje od nas. E, ja se ne želim praviti ni blesav ni iznenađen. A ne želim ni priznati da nisam vidio što sam vidio i da nisam znao što sam znao.

S jedne strane, taj sud je osnovan kao politički sud, osnovale su ga države (i Hrvatska među njima) s političkim nakanama i s političkim zadaćama. Da se kazne oni koji prekrše sve ljudske i božje zakone, a koje njihove zemlje i oni koji su smišljali svinjarije zajedeno s njima neće kazniti. Očito, sud jest politički i donosi političke (a ne samo pravosudne) odluke. Pa je Tuđman, veselo potpisujući papire oko osnivanja suda, pretpostavljao kako će sud suditi Srbima, jer Srbi su izvor svih zala od Sutle istočno. Nikome nije napamet palo da će planiranje prazne Like i praznog Korduna (praznih od Hrvata i praznih od Srba) isto tako netko suditi i da neće imati razumijevanja za osvetu i potrebu da se jednom zauvijek riješi srpska prijetnja u Hrvatskoj. Sud je to proglasio zločinačkim poduhvatom unutar legitimnog oslobađanja Hrvatske. Ako Hrvatska danas tvrdi da zločina nije bilo, jer u obrani nema zločina (kao što reče, tko ono, Vuković čini mi se) i da su zločini bili sporadični, eto dogodili se, laže. I sebi i svijetu. Plemenska logika ne može prihvatiti da je osveta za zločin (koji su Srbi počinili, krvavo, primitivno i zločinački, kao što to čitav svijet zna i priznaje) jednako zločin, čak i kad se provodi prema onima koji su definitivno krivi.

S druge strane, kad je Hrvatska oslobođena, a oslobođena je, nije istina da je Krajina okupirana, dogodile su se masovne svinjarije za koje se, povremeno, odgovaralo kao za obična ubojstva, paleži i pljačke. Onaj tko u Hrvatskoj kaže da toga nije bilo i da je bilo minorno bezočno laže i najvjerojatnije štiti svoj stražnji dio tijela, ne dignitet Domovinskog rata i ne interese Hrvatske. Te su svinjarije ratni zločini i za njih su hrvatski građani trebali odgovarati po hrvatskim zakonima, a nisu. I evo sad, došao je konobar na naplatu i naplaćuje i rundu koju smo naručili i onu koju nismo.

Sve u svemu, ne osjećam se uvrijeđenim, niti se itko u Hrvatskoj ovom presudom treba osjetiti uvrijeđenim. Osim onih koje se takva presuda tiče. A oni su krivi i po ljudskim i po božjim zakonima. Jer, te kuće netko jest zapalio i te ljude netko jest pobio.

I sad, umjesto da Hrvatska sve to što se događa iskoristi kao priliku za katarzu i suočavanje sa zlom koje se dogodilo, kako se opet neke druge generacije ne bi trebale sa zlom suočavati čitavog svog života i kako se tako nešto više nikad ne bi ponovilo, svi su se upregli u Tuđmanova kola ponosa što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka i što je Knin čist kao za Zvonimira. U međuvremenu je ekipa koja je smišljala tu ljepotu od Hrvatske napravila antipatičnu, korumpiranu, lopovsku i siromašnu zemlju, prodavši sve što ima onima koje sad proklinju i opljačkavši, kad više nije bilo Srba, sve Hrvate.

Ovo je vrijeme lakmus papir povijesti. Važno kao devedesete godine, ako ne i važnije. Sad više ne određujemo svoju budućnost. Određujemo budućnost naše djece. Ako sad ne budemo pošteni prema sebi i svijetu, nećemo tako skoro opet imati priliku. Svaku figu u džepu vidi svijet, a svatko od nas ju osjeća kao žeravicu, što je i mnogo važnije od toga kako nas gleda svijet. Nemojmo si lagati, nije sad vrijeme za to.