Narod šuti, Vlada bi se trebala bojati

Prekomjerni deficit još je jedna od zabluda koje je krupni kapital (posebice bankarski) uveo da bi se kontrolirale i praktično stavile pod šapu nacionalne ekonomije i način organiziranja države. EU nije bauk, a nije ni stvorena kako bi Hrvatskoj zagorčavala život. Pravila koja nam nameću nekad su dobra, nekad manje dobra, ali na to smo pristali i od kukanja nam nema koristi. Ako se pravila trebaju mijenjati, valja ih mijenjati tamo gdje su nastala. Kao članica, imamo svoju šansu.

Prije svega visina. Zašto je to baš ova brojka, a ne neka druga, malo ljudi zna. Legenda kaže da je u vrijeme donošelja propisa Francuska bila na čelu EU i da je njen budžetski deficit bio 2,5%. Ekonomski eksperti predložili su francuskom predsjedniku da u Vijeću lansira upravo tu brojku. No, on je, kao oprezan političar, povećao vlastiti deficit za 0,5% i to je postalo sveto pravilo od kojeg nema odstupanja. Bez obzira da li je legenda istinita ili ne, nema baš nikakvog teoretskog (a ni praktičnog) razloga da brojka bude ovakva ili onakva. Ključnije je kuda ide taj deficit. Sasvim je jasno da se deficit ne može povećavati beskonačno i da treba reći dosta, ali je isto tako jasno da nije svejedno da li se deficit povećava i troši na poboljšanje socijalnog stanja u zemlji, na poboljšanje sustava zdravstvene zaštite, na obrazovanje, ili, s druge strane, na nebulozne državne investicije u propale projekte i korupciju povezanu s njima, na lošu organizaciju državne uprave i besmisleno velik broj jedinica lokalne samouprave koje same po sebi ne mogu preživjeti. I upravo bi tu propise trebalo mijenjati. Razina proračunskog deficita trebala bi se staviti u odnos s koristi koju taj deficit donosi zemlji. Primjena načela rezanja (austeriti policy), odnosno rezanja deficita upravo tamo gdje ga se ne bi smjelo rezati, rezultira ovim što imamo po čitavom jugu Europe. Umjesto da se ponaša kao dobar domaćim i brine o stanju u zemljama članicama, EU glumi bankara i kaže da ju nije briga gdje će se srezati – samo da se reže. A i nakon toga prognoze nisu baš optimistične.

Jedan od načina koji bi doveo do rezanja proračunskog deficita svakako je reorganizacija teritorijalnog ustroja. Postalo je sasvim jasno da su pojedini gradovi, općine pa i županije, financijski neodrživi, a kod mnogo se njih i ne zna čemu točno služe.

Nekadašnje općine su imale više obilježja gradova nego današnji gradovi. Imale su bolnicu, sud, škole, poštu, muzej, hotel …Danas sve to nestaje i ostaje samo naziv grada, od čega građani nemaju Bog zna što. Umjesto da se štedi i novac usmjerava u sadržaj, usmjerevao se u formu. Građani moraju sve obavljati izvan svog mjesta, gradovi izgledaju kao da je na vrhuncu epidemija kuge, ali se na ulici može vidjeti načelnik (u službenom autu), a u kancelarijama pročelnici i drugi čelnici.

Prema vladinim podacima, od početka 2008. do kolovoza 2011. godine, gradovima i općinama transferirano je po svim zakonskim osnovama 57,58 milijarde kuna. Bez tih transfera, većina njih ne mogu isplatiti ni plaće tetama u vrtiću, a najčešće ni svoje plaće.

Službeni podaci također govore da se u nekim općinama troši preko 2000 kuna po glavi stanovnika državnog novca za plaće zaposlenika, a pongdje i 50-60% lokalnog proračuna odlazi na održavanje sustava. Takve su jedinice lokalne samouprave postale svrha same sebi i služe isključivo uhljebljavanju partijskih vojnika.

S druge strane, centralna se vlast ne usudi dirnuti u taj problem jer je svjesna da bi se takvi potezi mogli pogubno odraziti na izborne rezultate. Mislim da se varaju. Građani Hrvatske pokazali su se spremni prihvatiti reforme kad im vide cilj i rezultate. Nemojmo ih podcjenjivati.

Druga stavka gdje su moguće dodatne uštede je i reorganizacija silnih agencija, za koje građani nisu niti čuli, a kamoli da znaju čemu služe. Uz agencije, isti se posao obavlja i u ministarstvima, a tu su i brojni zavodi, koji rade isto, ali malo drugačije.

Analiza Instituta za javne financije kaže da u hrvatskoj postoje 44 državne agencije, koje zajedno zapošljavaju oko 6000 djelatnika, a godišnji im je proračun veći od 4 milijarde kuna. Od toga su 34 agencije na državnom proračunu, a osam je neprofitnih organizacija.

Siguran sam da je i ovo jedno od područja gdje su uštede moguće. Agencije su posebna tijela koja imaju svoje pravilnike, sistematizaciju radnih mjesta i sl. Tako se dogodi da njihovi zaposlenici za praktično isto radno mjesto imaju veću plaću od onih u ministarstvima, da se sistematizacije napuhuju i poslovi izmišljaju, a sve to košta. Racionalna organizacija državne uprave (a agencije i zavodi spadaju tu) ne samo da bi omogućila uštede, nego bi i usluge koje ta uprava pruža građanima učinila pristupačnijim i shvatljivijim.

Uštede koje bi se mogle ostvariti u ova dva dijela funkcioniranja države sasvim bi sigurno bile dovoljne da ispunimo uvjete koje moramo ispuniti (jer smo na njih pristali potpisivanjem pristupnih ugovora). Ali, uvjeren sam da bi se tu mogao stvoriti i prostor da se pomogne onim sektorima o kojima država mora brinuti, a ne brine ni dovoljno ni dovoljno dobro – zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi. Dakle, nije da previše trošimo. Krivo trošimo.

Očito je da se ove uštede ne mogu provesti preko noći. Vlada je imala dvije lijepe godine i nije po tome napravila baš ništa. Kako će se preko vikenda izvući iz ove situacije – zaista ne znam. Teško im je, ali sami su krivi.

Najbolje rješenje bio bi, naravno, gospodraski rast. Pa kad se puno ima da se može i nonšalantnije trošiti. Niti jedna vlada do sada nije dovoljno učinkovito radila na tome, pa ne možemo očekivati ni da će ova raditi. S druge strane, baka mi je uvijek govorila da se štedi kad se ima (za crne dane), a ne kad dođu crni dani. To je onda sirotinjarenje.

U ovom kratkom vremenu, koliko nam je Europska komisija dala, treba pronaći kako srezati dodatnu milijardu. Ne prihvaćajući logiku koju sam ovdje pokušao ukratko obrazložiti (a ne prihvaća ju, vidi se) Vlada će i tu milijardu prelomiti, bojim se, preko leđa najsiromašnijih. Tako je najlakše. Ali je i opasno. Kad narod zašuti, Vlada bi se trebala bojati. A narod šuti.

Izvor: http://barometar.vecernji.hr/topics/slug/ek-odbio-vladin-plan-gdje-i-kako-u-proracunu-usted/#analysis-662