Ministar rada Mrsić postaje ministar poslodavaca

Vladajuća kukuriku koalicija u petak je uvrštavanjem Zakona o radu na dnevni red sjednice Hrvatskog sabora ponovno pokazala svu svoju bahatost. Kada su u pitanju radnička prava i odnos prema radnicima Hrvatski laburisti su u više navrata tražili da se rasprava o ZOR-u ne unosi u dnevni red. Da se o vrlo bitnim pitanjima za radnike kao što su rad u preraspodjeli do 60 sati tjedno, pogodovanje agencijama za privremeno zapošljavanje i lakše otpuštanje radnika postigne dogovor sa socijalnim partnerima, ali ne – 81 ruka u zraku vladajućih je presudila.

Ovakvim prijedlogom zakona ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić postaje ministar poslodavaca i mirovinskog sustava. Njegovi razlozi za donošenje ovakvog zakona su smanjivanje troškova rada jer, eto, oni čine 50 posto BDP-a, a na taj način bi se postigla veća konkurentnost poslodavaca. A najveći njegov apsurd je tvrdnja kako će tada doći do novog i većeg zapošljavanja radnika i smanjiti sadašnja velika nezaposlenost.

Brojka od 378 tisuća nezaposlenih je službeni broj prijavljenih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a stvarni broj je znatno veći jer u 2013. godini iz raznih razloga iz evidencije nezaposlenih izbrisano je 97 tisuća nezaposlenih, dok je posao našlo 217 tisuća, a u mirovinu otišlo 18 tisuća osoba sa Zavoda.

Kako smanjuju nezaposlenost preko 70 tisuća mladih osoba do 24 godine ova vlast je pokazala donošenjem zakona kojim omogućava umirovljenicima s punom starosnom mirovinom da rade još na pola radnog vremena i valjda čuvaju radna mjesta mladima kada postanu stariji ozbiljniji i odgovorniji da rade neki posao. Ili možda steknu neko dragocjeno radno iskustvo na radu u drugoj državi ako se odluče vratiti u Hrvatsku.

Prema metodologiji Svjetskog gospodarskog foruma koja se temelji na analizi 12 faktora za konkurentnost, poslovanje u Hrvatskoj na prvom mjestu otežava neučinkovitost državne birokracija, drugo je politička nestabilnost, a onda slijede korupcija i porezne stope. Tek na petom mjestu nalaze se propisi o tržištu rada kao problem veće konkurentnosti gospodarstva. Iz ovoga proizlazi da je najlakše je zažmiriti i preskočiti sve ispred tržišta rada i udariti po radnicima u koje su se, da bi dobili glasove, zaklinjali u Planu 21. A dok su bili u opoziciji potpisivanje protiv izmjena ZOR-a koji je kanio mijenjati HDZ danas nazivaju pogreškom.

Svjedoci smo kako ova sposobna Vlada Zorana Milanovića u dvije godine uspješno rješava prva četiri faktora veće konkurentnosti, baveći se svjetonazorskim pitanjima braka, ćirilice i Perkovićem, korupcijskim aferama Šegona, drugog čovjeka u Ministarstvu financija, i stalnim i novim poreznim presijama na građane.

I, eto, konačno pronalazi spasonosno rješenje za sve nedaće kako bi smanjili prava radnika izmjenama ZOR-a čime će valjda svi problemi ovu zemlje bit će riješeni.

Ovu Vladu i ministra Mrsića ne zanimaju podaci da troškovi rada s udjelom blizu 50posto u BDP-a imaju i znatno drugačiju sliku kada bi imalo htjeli vodili brigu o radnicima. Tada bi izračunali da 70 posto radnika u Hrvatskoj ima manju plaću od prosječne plaće, što je blizu milijun radnika, dok 30 posto ima visoke plaće, iznad prosječnih. Iznadprosječne plaće primaju uglavnom poslodavci, menadžeri s posebnim ugovorima na koje se ne primjenjuju odredbe ZOR, a dižu prosjek plaće od 5.634 kune neto koja je samo san većini radnika.

Iz ovoga se jasno vidi da treba udariti po onima koji jedva prehranjuju svoje obitelji jer će oni zbog svoje ugroženosti pristati na svaki rad kao zadnju slamku spasa kako bi sačuvali već ugroženu svoju egzistenciju ili svoje obitelji.

Favoriziranje Agencija za povremeno zapošljavanje sigurno će dovesti do pada plaća, ali samo onih 70 posto radnika s manjim plaćama što će imati za posljedicu stvaranje još većeg siromaštva i potpunog nestanka srednjeg sloja građana.

Priča kako će fleksibilizacija radnog vremena dovesti do novog zapošljavanja je obična besmislica ministra jer zašto bi netko zapošljavao nove radnike kad mu postojeći mogu raditi više sati za istu ili čak manju plaću.

Cilj ovakvog Zakona o radu je isključivo dati veća prava poslodavcima, manje plaće radnicima za više sati rada, veću nesigurnost i lakše otpuštanje radnika. Zakonom se ukidaju i dosadašnja prava sindikata da kolektivnim ugovorima reguliraju rad iznad četrdesetsatnog radnog tjedna čime u povijest odlazi stoljetna borba radnika za tri osmice – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna.

Zlatko Tušak