Lavovi i lisice

Milanovićeve riječi stranačkim kolegama u Splitu, o tome kako SDP-ovci moraju biti istovremeno i lavovi i lisice, skandalozne su na isti način kao i nedavni ustaški pokliči nogometaša Šimunića, samo što je Milanovićeva retorika daleko patogenija.

Milanović preuzima političku filozofiju Benita Mussolinija, koju je ovaj oblikovao vulgarizirajući teoriju svog učitelja, talijanskog ekonomista i sociologa Vilfreda Pareta. Pareto zagovara koncept razvoja povijesti kao kruženja elita.

Mase nemaju nikakva utjecaja na povijesne procese, a povijest se oblikuje smjenjivanjem „lavova“ i „lisica“ među pripadnicima društvene elite. „Lisice“ osiguravaju društveni progres. Među njih spadaju poduzetnici, koji manipuliraju tržištem, političari i državnici, koji stvaraju nove pokrete i oblikuju mase, stvaraju imperije. To su ljudi sposobni za velike poduhvate, inovativni, ali prevrtljivi i nepouzdani, lukavi. Dakle, oni ruše konzervativne standarde pouzdanosti, čvrsto postignutih dogovora, nepromjenjivosti pozicije bez obzira na promjene društvenih okolnosti. Suprotno od „lisica“, „lavove“ obilježava konzervativizam. Oni čuvaju poredak, konzervativne vrednote. Njihova su obilježja lojalnost naciji i zajednici, naglašen patriotizam i solidarnost, često religioznost i tradicionalizam. Radi zaštite svojih vrijednosti spremni su i na represivno djelovanje, na upotrebu sile.

Milanovićevo pozivanje na Paretovu terminologiju šalje sljedeće poruke: on prihvaća ideologiju prema kojoj većina naroda predstavlja tek bezvoljnu masu, koja se treba kretati za elitom, i odbacuje sva demokratska načela, pa i vrijednost općeg prava glasa (koja je za Pareta bila pogreška). Poziciju elite pripisuje samo svojoj stranci, a ne i opoziciji, prema kojoj se otvoreno prezrivo odnosi. Od svojih stranačkih kolega traži da obavljaju obje funkcije u Paretovoj shemi kruženja elita: da budu i inovativne „lisice“ i konzervativni „lavovi“. Zahtjev da budu „lavovi“ moguće je tumačiti i kao poticanje na represivni odnos prema svima koji dovode u pitanje tako pojmljeni društveni poredak. Poziv da moraju, osim „lavova“, biti i „lisice“ poruka je, pak, da isključivo o stranci na vlasti, dakle, o toj „pravoj društvenoj eliti“ ovisi društveni napredak.

Nepojmljivo je da političar, koji se deklarira kao socijaldemokrat, koji bi morao zagovarati vrijednosti društvene ravnopravnosti, solidarnosti, djelovanje države kao sfere koja će otklanjati nepravde što ih proizvodi kapitalski način proizvodnje i osiguravati jednakost svih građana, zagovara teoriju elite, a da pritom nastoji dodatno reducirati bilo kakav društveni pluralizam, tvrdeći da jedna svjetonazorska skupina, jedna stranka, mora obavljati i društvenu ulogu „lavova“ i društvenu ulogu „lisica“.

Davor Gjenero