Kod nas isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan

Započet ću ovu kolumnu stihovima popularne splitske grupe TBF u pjesmi „Smak svita” makar i nije smak svita (al’ mogo bi bit’) jer te riječi savršeno koja opisuju konzervativističku histeriju koja u posljednje vrijeme vlada Hrvatskom.

Umberto Eco pisao je o fašizmu kao o zlu u 10 točaka. Kad se prouči pozorno tih 10 točaka vidi se da je veći dio toga na sceni u Europi već sada, dakle među nama.

Posebno je zanimljiv dio o kojem Eco govori o ljudima kojima je otet socijalni identitet pa ga nadoknađuju kroz nacionalizam i jednostavnu činjenicu da im zasluge pripadaju jer su rođeni kao pripadnici jednog naroda, privilegiranijeg i iznad nekih drugih. Isti vrijedi i za pripadnost kojoj drugoj i drugačijoj grupi, oljoj i vrijednijoj od one druge. Slijedom logike, prava se nekom drugom oduzimaju jer se narodu mora nešto dati. Kruha nema, a igre – što su krvavije to bolje.

Karte za tu igru podijeljene su, ne samo u Hrvatskoj, podijeljene su i u Europi, ali i u svijetu. Imamo demokraciju, možemo se igrati čega god hoćemo, od nacionalističkih i vjerskih lidera, možemo se igrati i premijera i vlade, ali kruha ima sve manje, osim ako ste jako blizu vlasti i centrima upravljanja. Netko nam, sve će biti, taj naš kruh krade.

Nažalost, kako se kriza prelijeva iz države u državu i kako unatoč statistikama postaje sve jača, tako i nacionalizam (i drugi –izmi) postaje snažniji. On se upravo hrani besparicom i siromaštvom većine građana.

Posljednji događaji u Hrvatskoj nisu nikakva iznimka.

Činjenica je da nikada sa svojim nacionalizmom nikada nismo rasčistili, te smo ga samo pomeli pod tepih i onda tu prljavštinu izvlačimo po potrebi i koristimo u dnevno političke svrhe kako kojoj političkoj opciji odgovara. A ta činjenica proizlazi iz samoočite činjenice da smo kao pojedinci svakog dana sve siromašniji i nesigurniji, a crno nam se i piše.

Tako poznati nogometni reprezentativac viče „Za dom spremni”, a mi se čudom čudimo kako nas drugi napadaju, jer, gle čuda, to je ipak stari hrvatski pozdrav kojem nije za zamjeriti. Još smo više šokirani jer je FIFA kaznila ovog dobrog poznavatelja povijesti, pa neće biti u mogućnosti više fino zarađivati. Kako mogu biti tako nepravedni prema nama, pitam se stalno? Ipak je nogomet dio neprofitnih organizacija i njenih dobrotvora koji zarađuju crkavicu pomažući u transferima.

S druge strane, mediji pišu da iza referenduma o braku stoji Opus Dei i da nisu tako strašni kako nam se čini. Nije to bila ni Sveta Inkvizicija, osim za one koje su pekli na lomačama kao čvarke. U jednoj TV emisiji, vodeći ljudi te organizacije izjavljuju da se ne udaraju puno bičevima, samo se tu i tamo zviznu malim bičevima, onim koji stanu u ruku. Nije spomena vrijedno. Ali nas bičuju u javnom prostoru, izvukli su ljude da glasuju o smanjivanju tuđih prava i uzeli par desetaka milijuna kuna iz džepova građana. I građani u – sretni. Jer nam se po lijepoj našoj neće ženiti pederi.

Hrvatski narod živi na rubu gladi, a ipak je nadmoćan (barem nad homoseksualcima i lezbijkama u svojim redovima) i njih se može fino ugnjetavati na guš i zadovoljstvo općinstva.

Slično je i sa Srbima, nikome nije previše jasno kakav bi to mir i stabilnost donio najavljeni referendumom o ćirilici, ali je jasno što bi pokazao – vidi nas u većini (u krdu kažu, smrdi, ali je toplo) kako ćemo mi toj dosadnoj i zločestoj manjini stati na rep.

Čak i vodeći lider stranke bez vizije i cilja (koja umjsto programa ima „smjernice”) prvo potpisuje pa dobije jezikovu juhu od kolega iz Europe i onda kaže da je iz revolta dao potpis za referendum protiv manjinskih prava. Smisao pitanja nikome nije jasan jer se kaže da bi manjine imale pravo samo ako bi ih bilo više od 50%, u tom slučaju ne bi bile manjine ili bi tražile odcjepljenje i stvaranje svoje države. Dakle, ako osnujete Krajinu, možete se u njoj služiti ćirilicom – inače nema.

Još jednom je HDZ dobro izigrao branitelje i nacionalne osjećaje, po tko zna koji put u nizu.

Ali, koga to iskreno briga kad je vlast toliko slatka i kad se mora do nje doći pošto poto jer određena skupina naših ljudi mora dobro živjeti.

Čini mi se da to više nije ni onih famoznih 200 Tuđmanovih obitelji, oni su se već davno namirili, to je čak puno manje.

Odnedavno i zaposlenici Spomen područja Jasenovac dobivaju metke i prijeteće poruke i to je sve ok jer bi mi najradije zaboravili na taj dio prošlosti i ponosno zapjevali Jasenovac i Gradiška Stara (iako je onaj koji je najviše pjevao i dičio se domoljubljem najbolje zaradio na tome).

Raspirivanje nacionalizma moguće je samo u dubokim krizama, kad narod doslovno gladuje (kao što se događa u Hrvatskoj). U razvijenim državama to je ipak uglavnom folklor, ali pogledajte i što se događa u razvijenim zapadnim demokracijama kad se ugrozi temeljni standard građana. Nismo mi tako različiti kako nam se čini.

No, u opljačkanim i prodanim (ma čak ne prodanim, dobro je Vedrana Rudan rekla – poklonjenim) državama, nacionalizam je jedino što narodu ostaje i što političari dobro koriste kako ne bi morali odgovarati na neugodna pitanja. Vanjskog neprijatelja uglavnom više nemamo, ali nutarnji je uvijek n raspolaganju. To nas je učio i drug Tito – neprijatelj nikad ne spava. Pa ga se može prepoznati po tome što ima izražne podočnjake. Uvijek je bolje udariti po homoseksualcima i Srbima, nego da se netko dosjeti povlaštene klase koja uživa blagodati ovozemaljskog života pljačkajući druge. I nema namjeru prestati.

Izvor: http://www.nikolavuljanic.eu/blog/106-kod-nas-isti-debilizam-ciji-je-stari-bio-ustasa-a-ciji-partizan.html