'Ko to tamo nešto pita?

Pred par godina jedan od tada omiljenih gradonačelnika u ovoj Lijepoj našoj (nije Kerum, onaj drugi je) na prigovor da mu demokratičnost i nije baš najjača strana odgovorio je kako građani imaju demokratsko pravo svake četiri godine izići na birališta i glasovati (po mogućnosti za njega). I to im je dosta. Nema baš nikakve potrebe u međuvremenu nešto zahtijevati, pitati, tražiti, misliti uopće. To sve za drage građane radi njihova izabrana politička elita. I mirna Bosna i svi zadovoljni. U toj su logici, naime, zastupljene i ovce i novce. Doduše, jedni su ovce, drugi imaju novce, ali to su već detalji.

Laburisti misle ponešto drugačije od prethodno navedenog gradonačelnika i njemu sličnih i srodnih. Mislimo da građani UVIJEK imaju zadnju riječ, svakog dana, o svakom problemu i o svemu što se događa. Mislimo i da je ova zemlja tu radi ljudi koji u njoj žive, radi građana i da se politika može voditi samo tako da se stalno, svakodnevno razgovara s građanima, sluša građane i po tom što se od građana čuje politika bi trebala raditi svoje programe, prijedloge, kampanje, projekte i sve drugo što već političari rade. Da bi to mogli moramo na ulicu, na tržnice, na raskršća, u parkove, pred shopping centre, na sva ona mjesta gdje ljudi ima i gdje se s njima može razgovarati. Naše akcije (i ova zadnja „Zahtjevnica“) imaju smisla samo ako se provode s našim sugrađanima, ako ih ljudi vide, ako kažu što misle o njima.

Hrvatska je pravna država, po definiciji. U Hrvatskoj postoje razni propisi, tisuće njih, nekih se držimo više, nekih manje, a nekih uopće. Neki propisi služe da se spriječe temeljna načela društva. Takve su smislili oni kojima temeljna načela smetaju. Pa se, recimo, pred Saborom ne može protestirati protiv Sabora, niti pre Vladom protiv Vlade. Što je sasvim u redu iz perspektive Sabora i Vlade – oni su politička elita ove države i što ih netko u njihovim elitnim poslovima ima smetati protestom. Oni koji bi protestirali misle drugačije. Njihov problem. Koji mogu riješiti svake četiri godine. U Hrvatskoj, pored ostalog, postoji i propis o korištenju javnih površina. Prije nego što postavimo naš štand moramo pitati gradsku (općinsku) vlast. Najčešće je to samo formalnost i dozvola se dobiva trenuračno, ponegdje se nešto mora i platiti (što je svinjarija u startu, ali srazmjerno podnošljiva), ali ima i gradova koji džabe daju svoj kiosk. Pogoditi možete gdje su jedni, a gdje drugi. No, postoji i treća skupina koja jednostavno ne dopušta da se takve nepodopštine kao što je predstavljanje neke političke stranke (a koja nije HDZ) napravi u javnom prostoru. Postoji, primjerice, gradonaćelnik općine Sveta Nedelja, Drago Prahin, koji kaže da „Grad Sveta Nedelja ne uobičava odobravati postavljanje promotivnih štandova političkih stranaka na javnim površinama … izvan vremenskog perioda predviđenog za političku promidžbu … Nakon što Vlada RH donese odluku …“ onda će se građani moći baviti demokracijom.

E, sad, gospodin Prahin kao da je gradonačelnik u mjestu u kojem vlada neka čudna stranka korijenima u obližnjem Remetincu, a idoloških korijena u obližnjem Zagrebu i kod gradonačelnika metropole. Ili je samo vic u tome što Grad Sveta Nadelja i njegov gradonačelnik nemaju volju, kao prethodni gradonačelnik i neprikosnoveni gazda, stalno ispravljati netočne navode. Zastupnik Markovinović to u Saboru mora, jer tamo se oporba ne može izbjeći, ali u njegovom sokaku to zaista nije potrebno. Nego se pitanja, zahtjevi i primjedbe u javnosti na terenu Grada Sveta Nedelja jednostavno zabrane. I ako ih netko pokuša postaviti doći će komunalni redari i policija i pitanja više neće biti. Jednostavno, zer ne? I poznato.

No, kako se vremena mijenjaju i kako vjetrovi ipak u ovoj zemlji pušu u nekim novim smjerovima da gospodin Prahin (i drugi Prahini širom Lijepe naše) porazmisle i promijene ono što „uobičavaju“ i što je u njihovom ataru sveto. Nova su vremena, dolaze novi ljudi, ljudi koji će ne samo ispraviti krive navode, što njegov gazda već godinama radi u Saboru, nego i ispraviti krive Drine (možda bolje reći – Save, Drina baš i nije naša) i prije svega maknuti krive ljude. Ljude iz nekih zaboravljenih stoljeća kad su na cestama uredovali milicajci, a udbaši virili iza grmova. Pismo godpodina Prahina baš me na ta vremena podsjeća.

Nikola Vuljanić