Kameno doba kamenog srca i kamenog uma – koliko toga niste znali o Kamenskom?

Pridružio sam se radnicima Kamenskog na trgu Bana Jelačića, odakle smo krenuli do tvornice na trgu Francuske Republike. Žene i nekoliko muškaraca, njih oko petstotinjak mirno je, s pokojim zviždukom označavalo da ovog puta trotoarom ne hodaju zadovoljni, već nezadovoljni ljudi. Još jedan u nizu prosvjeda čiji je cilj samo jedan, izboriti se za zasluženu plaću. Istog dana kada su tisuće radnika i radnica u Europi prosvjedovali protiv politika štednje za koje sindikati tvrde da će usporiti gospodarski oporavak i pogoditi siromašne, radnici Kamenskog tražili su samo jedno, isplatu zarađenih plaća. U miljunskome Zagrebu, mnoštvo je radnika Kamenskog činilo kolonu sličnu kakvim karminama, žive duše da bilo kakvim činom daju podršku radnicima bilo nije. Građani jednostavno nisu ni na koji način bili zainteresirani za radničku povorku. Oh oprostite, lažem, jedna je žena u salonu za uljepšavanje koji se eto našao baš na putu povorke stavila prste u uši jer su joj smetali zvužduci. To je bilo sve od građanskog aktivizma tog popodneva. Negdje sam kao dječak pročitao natpis “ostavite svaku nadu vi koji ulazite”. Danas sam otkrio što je pisac meni tada bezveznih riječi htio reći.

No, iako sam dobio još jednu moćnu lekciju iz solidarnosti, ma baš u inat prstima u ušima, neću odustati. Vjerujem kako je solidarnost nešto što će na jeziku uskoro biti i onima koji danas ne beru nikakve brige. Građanski aktivizam, pojam je koji tek dolazi u hrvatski rječnik. Nitko nije rekao da je početak lagan.

Jeste li znali da radnici Kamenskog zapravo već nekoliko godina žive u milosti (ili bolje rečeno nemilosti) onih koji vole filozofiju više od motike? Budimo praktični i nazovimo stvari pravim imenom.

Kamensko d.d. je klasična žrtva pohlepe neoliberalnog kapitalizma začinjenog politikantskim začinima. Radi se zapravo o, a nemam razloga ne vjerovati u to, malverzacijama sa zemljištem. U prvom vam odlomku piše gdje je pogon firme. Da, u centru Zagreba, grada malih ljudi (čitaj malograđana) velikih apetita.

Internetska stranica http://www.nema-kompromisa.com donosi jedan vrlo, vrlo zanimljiv tekst iz, pazite sada, 2007. godine. U travnju te 2007. godine jedan se radnik ponesen, a čime drugim nego emocijama (kada je vidio što mu rade od firme) raspisao, a među ostalim ispisao i antologijsku rečenicu:

“Uprava tvrtke besplatno odijeva Hebranga, Šukera, financijske inspektore, poreznu upravu, policiju, voditelje emisija, novinare, pa normalno da nikom od njih nije u cilju izvijestiti javnost o događanjima u Kamenskom”.

Bilo je to, podsjećam, 2007. godine. Hmm. Moram priznati da sa današnjeg prosvjeda radnika Kamenskog (29/09/2010) nisam uspio pronaći dva članka na našim portalima. Mora da nisam pažljivo tražio.

Pismo koje detaljno opisuje proces privatizacije i događanja u toj tvrtci koja su gotovo obrazac na osnovu kojeg su HDZ-ovi moćnici i tajkuni, uspjeli opljačkati gotovo cijelu Hrvatsku pročitajte ovdje: http://www.nema-kompromisa.com/kamensko.php

Nepune dvije godine kasnije, u medije gospođa Marija, radnica Kamenskog donosi informaciju kojoj ne treba prevoditelj:

– Ponekad mi se čini da je upravi više stalo do zemljišta u Reljkovićevoj nego do Kamenskog i radnika. Na tom bi zemljištu navodno trebao biti izgrađen neki luksuzni šoping-centar…

Nekoliko mjeseci kasnije, Sindikat tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske, suočen sa sve složenijom igrom oko Kamenskog d.d. na svojim internetskim stranicama zapisuje:

“Ne tako davno ovaj poslodavac je Sindikatu prezentirao projekt izgradnje nove tvornice, koji nije nikada realizirao. Tako se poslovanje Kamenskog d.d. svodi na lutanja među različitim poslovnim opcijama, koje uz to prate česte smjene uprava i previranja u vlasničkoj strukturi. Kamensko je dobitnik državnih potpora u razdoblju 2005. – 2008., u ukupnom iznosu od 7 139 554 kune.“

Neću se uopće baviti temom stečaja jer ju ne razumijem. No, kao laiku sve ove informacije mi govore samo jedno, a to je da u ovoj igri mnogi igraju prljavo, a šuška je zamirisala svima, samo ne radnicima.

I konačno, zbog neisplaćenih plaća, naknada za prijevoz, neuplaćenih poreza i doprinosa te nerealnih i nejasnih planova uprave za budućnost većina zaposlenih zagrebačke tekstilne tvrtke Kamensko d.d. u kolovozu ove godine izjasnila se za pokretanje stečaja, dok direktor te tvrtke vjeruje da će se u idućih mjesec dana riješiti problemi, proizvodnja nastaviti i izbjeći stečaj.

No, od kolovoza do danas, ne samo da se nisu riješili problemi, već unatoč zahtjevu, nije ni pokrenut stečaj. Stoga je Sindikat tekstila, kože, obuće i gume Hrvatske podnio kaznene prijave protiv Uprave i Nadzornog odbora Kamenskog jer nisu zatražili pokretanje stečaja iako su ostvareni uvjeti za to, a radnice posrnule tvrtke krenule su u pokretanje općeg štrajka.

Nakon toga uslijedio je osmodnevni štrajk glađu, i konačno generalni štrajk čiji su početak zagrepčani dočekali s prstima u ušima.

Zašto sam sve ovo opisao? Prošlo je nekoliko godina od kada su se u jednoj proizvodnoj firmi (koliko ih je ostalo?) u Hrvatskoj počeli događati problemi. Velika večina građana saznala je za te probleme tek nakon što su žene radnice stupile u štrajk glađu. Time su nam skrenule pažnju na sebe, na probleme koji ih muče godinama. Najmanje što možemo učiniti je dati im potporu, vi odaberite na koji način. Sve, ali baš sve će biti bolje od guranja prstiju u uši.

I nemojte misliti da se vama ista stvar ne može dogoditi. Sjetite se Martina Niemöllera:

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunista.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrata.

Kada su došli po sindikalce,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po mene,
nije preostao nitko da se pobuni.

I za kraj, ukoliko niste pogledali u prijašnjoj kolumni, pogledajte isječak iz dokumentarnog filma Michalea Moorea, Kapitalizam – ljubavna priča:

Ukoliko nakon svega ostanete pasivni, ja vas neću vaditi iz govana kada u njih upadnete. Zapamtite to. 🙂

Igor Lesar