„Politika je vještina da se u pravi čas laže“ reče Voltaire. Zvuči grubo no kada narodu prezentirate projekt vrijednosti 15 miljardi kuna onda se ne smije prešutjeti ništa. Ni ono dobro ni ono loše. Uskratiti istinu ili zatajiti neke detalje kod prezentacije JPP-a ne može se nazvati nekoreknošću već obmanom. To naročito ako će tu obmanu plaćati naši unuci.
Projekt JPP-a u Hrvatskoj počeo je u Varaždinskoj županiji. Ideja je formalizirana na županijskoj skupštini prije pet ili šest godina. Ta ideja naišla je na vrlo žestok otpor naročito SDP-a. Tadašnji klub vijećnika SDP-a bio je tim sastavljen od uglednih sveučilišnih profesora, politologa, liječnika i saborskih zastupnika. Bili su izvrsno pripremljeni a tvrdili su da su i konzultirali svu pamet SDP-a i sa nacionalne razine. Po njima taj je model bio direktno pogodovanje građevinskom lobiju. Tvrdili su da taj model je mnogostruko skuplji od klasičnog kredita i moram priznati da su tada bili u pravu.
A sad su se predomislili. Valjda zato jer više nisu oporba. Mogao bi o JPP-u pisati knjigu no ukratko ću prezentirati samo neke svoje važnije spoznaje o tom modelu. Model se prezentira kao nešto što već poznaje razvijeni svijet, primjerice Engleska ili Njemačka. Kao ne izmišljamo mi toplu vodu već kopiramo prave stvari. Što ne bi kopirali recimo proizvodnju mercedesa ili aviona ako se kopirati može sve. Jer i u Engleza i Njemaca JPP nije nešto što bi im pokrenulo državu, nešto genijalno ili revolucionarno. To je samo jedan model uklopljen u izvrsno organiziran sustav gdje se i te kako dobro zna koje su strateške smjernice njihovih zemalja.
Jedan od privatnih partnera velebne dvorane u Varaždinu je njemac. Sav klimatizacijski sustav, računalna oprema, itd. u toj dvorani je njemačko. Njemački će se djelovi mijenjati opet njihovima i oni dobro znaju što su njihovi nacionalni interesi. Točno je to da smo mi zaposlili građevinsku operativu no koliko je to trajalo. Varaždinska firma „Meteor“ koja je radila na svim školama i dvoranama po modelu JPP-a je otišla u stečaj i dvjestotinjak ljudi je ostalo bez posla. Sad je osnovana firma kćer koja će se očito baviti samo održavanjem i naravno naplatom masnih rata koje im dolaze idućih 30 godina. Možda je tako taj model i zamišljen samo taj zadnji dio nismo znali.
No sada nakon par godina postaje jasno i nešto drugo, nešto strašno važno. Prije gradnji tih velebnih dvorana i škola trebalo je napraviti i kvalitetnu demografsku analizu. Po samoj definiciji demografija se oslanja na upotrebi golemih količina podataka uključujući rezultate popisa stanovništva, zapise rođenja, ženidba i smrti. Zašto je to važno? Kada se zbog nedostatka posla mladi ljudi iseljavaju, broj umrlih prelazi broj novorođenih onda u takvom mjestu treba proizvodni pogon a ne luksuzna dvorana. No pogoni se grade po nekim drugim pravilima i teže je pogodovati nego kod JPP-a, a za pogon i proizvodnju treba strategija razvoja, tržište itd. Ugovori kod JPP-a se sklapaju na 25 ili 30 godina. Ako se nešto drastično i brzo ne promjeni bojim se da bi u Varaždinskoj županiji mogli imati mjesta za 15 god. gdje je lijepa škola i dvorana a najmlađi stanovnik ima 65 god. Preslikom tog modela takvih bi mjesta moglo biti po cijeloj državi.
Temeljni cilj modela JPP-a u Varaždinskoj županiji prikazan je kao model kojim će se „proizvoditi“ visoko obrazovani kadar jer mu se takvim modelom stvaraju i uvjeti za vrhunsko školovanje. A onda će taj mladi, obrazovani i pametni kadar potegnuti i izvući nas iz krize. Malo morgen. Vrhunski mladi znanstvenik bi izvlačio državu za 1600 kn na mjesec. Pa nije lud. Ići će u Njemačku ili Englesku pa ćemo tako mi njima davati našu pamet a oni nama JPP. Podsjetit ću Vas da su upravo ovi isti govorili prije dvanaest godina kako će nas mreža auto- cesta izvući iz krize. Ceste će povezati čitavu državu i stvoriti preduvjete za pokretanje proizvodnje. Sad pa konstatiraju da su ceste prazne osim u turističkoj sezoni jer ništa ne prizvodimo i tko će se po njima voziti. Pa gospodo draga, Vi koji nam krojite sudbine, počnite već jednom graditi TVORNICE.
— Božidar Kolarić
Model Javno privatnog partnerstva boluje od nedostatka brojki.Javnost ne vidi koliki je to u konačnici trošak ako se ide po modelu JPP,a koliki ako bi se dotični projekt ostvarivao kreditnim zaduženjem.Pojedini dosadašnji primjeri više mirišu na pogodovanje i kriminal,nego na društveni interes.
A samo pitanje izbora projekata je sasvim drugo pitanje.Jasno je da bi prednost trebalo dati projektima koji zapošljavaju radnike u stvaranju nove vrijednosti.Apsurdna je činjenica da država nezaposlene ne gleda kao proizvodni resurs,već samo kao teret.Država u svom vlasništvu ima samo ona poduzeća koja su joj još ostala kao dota iz bivšeg sistema,pa neka pokuša osnovati i nova poduzeća,jer potreba ima /što možemo reći vlastito tržište/,a radne resurse ima.Treba samo pružiti ruku i uzeti jabuku.Nezaposleni,direktno ili indirektno žive na teret ukupnog proizvoda.
Problem je možda u tom što ovaj moj prijedlog pomiče čovjeka ispred profita,a to je izgleda svetogrđe.
Ivan Tomić