Izgradnja mosta Pelješac-Italija

Prije nekoliko mjeseci pisao sam o tome kako se bliži vrijeme kolektivne preobrazbe, vrijeme kad vladajuća stranka navlači prigodne maske, oprema se škarama zaborava i vrpcama licemjera te počinju velika otvorenja… Uvijek radove otvaraju vladajući. Ili ovi sadašnji, ili bivši. Trideset kamiona šljunka, malo građevinske armature, dva kontejnera za radnike, onaj pokretni WC te golemi poster sa svim onim podacima: tko izvodi radove, tko je izdao građevinsku i kada itd. Eto ti uvjeta za pompozno otvorenje. I mora se paziti da se ne otvara bilo što.

Sjećam se gospođe ministrice pravosuđa iz koalicijske Vlade koja je u Varaždinu 2003. godine svečano pustila u pogon ni manje ni više nego dizalo u zgradi suda. I to ne novo. Majstori su na redovitom servisu podmazali sajle, promijenjene su žarulje, stavljena je naljepnica o tehničkoj ispravnosti, a onda je ministrica na opće zadovoljstvo čitavoga tadašnjeg državnog vrha svečano pritisnula dugme i ušla u dizalo. I onda je ponovo uz neviđene ovacije prisutnih pritisnula dugme i začudo – dizalo je krenulo gore! Pa ponovo pritisak dugmeta – i krenulo je prema dolje! Nakon toga su svi prisutni (i to mnogobrojni, jer ministrica je imala veliku potporu pri otvorenju ovog renoviranog dizala) otišli u obližnji hotel te popili i pojeli ručak u vrijednosti prastare zgrade u kojoj se dizalo nalazi. Jer oni ne jedu grah ili fileke, to ne bi bilo tako otmjeno i dostojanstveno kao što se položaju priliči. Oni jedu dimljene stvari koje ne smiju biti jeftinije od 700 kn po kilogramu i vina koja su pakirana po sedam decilitara, a koštaju 300 kn. Janjetina može samo ako je paška, a poneki tartuf također priliči gospodi. Osim toga, servis dizala u zgradi suda treba se propisno obilježiti.

A pritom oni ne plaćaju. Ceh uvijek plaća porezni obveznik. Što li će biti kad dođu na vlast? Ići će ekipa s F16 (ako ih kupimo) malo do Metkovića po svježe mandarine i jegulje, pa onda u Liku po krompir, skoknuti do Zagorja po štrukle i ručak je gotov. A zatim ćemo mi, porezni obveznici, platiti da brodom ratne mornarice veliki ljubitelji kazališta zaplove na Brijune.

Ali ovi sadašnji nisu takvi, pa neće se valjda kompromitirati dizalom? Iščekujem neko svečano otvorenje kakvo još nije viđeno na ovim prostorima. Ipak sad očekujemo milijarde deviza od tuzima. Moguće bi bilo otvorenje mosta koji bi Pelješac spojio s Italijom. Ovaj između kopna, našeg i Pelješca, “samo što nije gotov” i sad već možemo planirati spajanje s Italijom mostom na onoj drugoj strani Pelješca. Vlada će sigurno dati izraditi temeljite analize te će detaljna (i nadasve stručna) ispitivanja pokazati koliko bi most s Italijom značio za poslovnog čovjeka iz Splita ili Dubrovnika. Dobro, pa nisu nam valjda potrebni i argumenti ako studija isplativosti pokaže je da je most Pelješac-Italija potreban? A koliko bi tek sretni bili šverceri cigaretama? Sad se muče gliserima i moraju pretovariti teret negdje na pučini, a mostom bi imali izravnu vezu.

Ono što bih osobno u ovom trenutku podupro jest kad bi Vlada otvorila radove na još jednoj prometnoj traci prema Remetincu ali s nadvožnjakom iznad željezničke pruge gdje kolona automobila često zapne. Koje li ironije – upravo je u toj koloni čekao i svečani gost koji je i otvorio najviše gradilišta u Hrvatskoj. Njemu u slavu traka bi trebala imati i ime – nešto poput “kud ide Ivo, tud i oni”. Razmislit ću o imenu, možda mi pomogne netko tko pročita ovaj tekst, a možda i smislim do idućeg javljanja.