Hrvatska u raljama korporacija (2)

Medijske korporacije i izbori

Svugdje u svijetu pa i u nas sudbinu države omeđuje trokut međusobno interesno sraslih sila: političke stranke – poslovne elite – mediji. Poslovne elite, preciznije određene kao korporacionisti, svojim novcem nastoje kontrolirati politiku i medije u svrhu povećanja profita i uspostave potpune prevlasti nad ekonomijom i financijama države. Države doista odumiru, ali ne povijesno već tako što postaju servisi korporativnih interesa jednako kao i mediji.

U svijetu 90% svih medija kontrolira ukupno 10 medijskih korporacija. Jedna iz tog Top Tena ušla je i u naš medijski prostor kao RTL čiji je vlasnik Bertelsmann grupa. I ostale TV kuće u pretežitom su ili punom vlasništvu stranih vlasnika osim HRT-a koja je pak nadzirana zanimljivim zakonom koji Vladi RH omogućuje da naplati ili ne naplati PDV od HRT-a u godišnjem iznosu koji se može popeti i do 700 milijuna kuna. To je Damoklov mač nad tzv. nezavisnom televizijom, mač koji je uvijek spreman spustiti se na vrat ravnatelja HRT-a ukoliko se ovaj ne pogne pred direktivama vlastodržaca.

Tiskani mediji i njihovi popratni elektronski portali imaju sličnu vlasničku strukturu: Večernjak drži austrijska Styria, navodno povezana s Vatikanom, EPH drži WAZ i još poneki izbjegli kriminalci, a Nacional je oduvijek bio posebna priča. Premijerka je sazvala sjednicu VNS o ulazu sumnjivoga kapitala povodom pisma zaposlenika tog tjednika koji optužuju sadašnjega većinskog vlasnika da je paravan za jednog od glavnih pripadnika crnogorske mafije, one koja je likvidirala bivšega vlasnika Pukanića.

Korporativni mediji sustavno zatiru slobodno istraživačko novinarstvo koje često djeluje kao nadopuna i korektiv pravnih i pravosudnih institucija u svakom demokratskom društvu. Kritičke analize bazirane na istraživačkom radu prava su rijetkost u hrvatskim medijima. Novinari Appelt, Miljuš, Petričić, Latin, Vukšić poznatija su imena s liste nepoćudnih i marginaliziranih.

U takvom porobljenom medijskom prostoru koji služi isključivo interesu banaka i korporacija, male su šanse za proboj drugačijih, oponirajućih političkih i svjetonazorskih opcija. Tu spadamo, dakako, i mi laburisti. Ako izuzmemo predsjednika Lesara čije istupe sve teže ignoriraju i korporativni mediji, HL – SR ne uživa onakvu zastupljenost u sadržajima medija kakvu bi trebala imati s obzirom na popularnost. Prisjetivši se onoga trokuta s početka članka može nas indignirati spoznaja kako je bez novca i potpore moćnih medija teško ostvariti zapaženiji rezultat na predstojećim izborima.

Srećom, postoje mogućnosti u medijskom prostoru koje laburisti mogu iskoristiti poput nezavisnih medija, uglavnom elektronskih, koji bilježe sve značajniji porast utjecaja. Drugi je način kreiranje onih pozitivnih sadržaja koje mediji naprosto neće moći zaobići i prešutjeti. To bi značilo svojevrsnu inovativnost u pristupu medijskog eksponiranja, a mogla bi uključivati inicijative vezane uz građanska društva, udruge, kulturne i druge ustanove pa i alternativu u najširem smislu: nezadovoljnike koji se opiru prevlasti korporacija, a politički još nisu opredijeljeni.