Hrvatska tone, a premijer Milanović izmišlja pleonazme

Treba li premijera Zorana Milanovića vratiti u osnovnu školu radi poduke o tome što je pleonazam ili je dovoljno samo sat-dva u prvom razredu ekonomske, gdje će saznati da se pleonazmima ne suzbija kronična gospodarska i svekolika društvena i moralna kriza? Odgovarajući na prvom ovogodišnjem Aktualnom satu u Hrvatskom saboru na zastupničko pitanje čelnika Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutina Lesara, pokazao je da ne zna što je to pleonazam.

Lesar ga je, što bismo rekli prostoseljački jednostavno i razumljivo pitao jesu li mu guverner HNB-a Boris Vujčić i predsjednik RH Ivo Josipović inicirali postizanje općeg društvenog konsenzusa za izlazak Hrvatske iz krize, a premijer je njegovo pitanje samouvjereno, s visine proglasio – pleonazmom! Dodatno je to podebljao svojom omiljenom omalovažavajućom krilaticom „laburisti-populisti“ i brzinski se izgubio u nogometnom žargonu: guverner odgovara za monetarnu politiku, igra beka i obranu, Vlada igra vezu i zabija golove, a Predsjednik ne igra u toj utakmici!

Zašto se Milanović opet, javno, pred kamerama HTV-a, blamira neznanjem? Pleonazam je nepotrebno, suvišno gomilanje u govoru ili pisanom tekstu riječi istog značenja, što ni doslovnim izričajem niti u prenesenom smislu nema blage veze s Lesarovim pitanjem. Ali, zato su građani uz male ekrane još jednom, po tko zna koji već put, imali čast zaključiti da premijer Zoran Milanović ili nije kadar kompetentno uzvratiti dobronamjernom oporbenom zastupniku kao odgovoran državni dužnosnik, u duhu elementarnog bontona i uvažavajući sugovornika, ili bahato odbija prihvatiti zabrinutost za upravljačku impotenciju, nerad i nesposobnost najvećeg dijela Vladine probrane vrste u kriznoj utakmici, koja već opasno izluđuje nacionalno gledalište.

Budući da Lesaru ta nogometno-monetarno-krizna Milanovićeva enigmatika, lišena svakog smisla i opravdanja, nije najbolje legla, kao ni dobrom dijelu ostalih saborskih zastupnika, zatražio je pisani odgovor. Možda netko od premijerovih suradnika bude razumljiviji, jer očito Milanović neće pisati zatraženi odgovor. On će se vjerojatno baviti važnijim poslom: pripremama za svoje buduće javne nastupe. Naime, već se „proslavio“ time da na kritike Vladinih poteza i neugodna pitanje odgovara nerazumljivim komentarima u prenesenom značenju, kojima valjda želi uprijeti prstom u vlastitu načitanost i intelektualnu superiornost. Zato ne propušta prigodu, važno podignutih obrva, nabacivati se doskočicama, parabolama, citatima tuđih mudrosti, omalovažavajućim sintagmama ili parafrazama poruka iz Biblije, djela književnih i inih velikana…

Što Milanović time želi pokazati? Građani ga nisu izabrali da glumi mudraca i izbjegava oporbeno rešetanje čak i kad se Vladinu momčad neopravdano napada, nego da marljivo i odgovorno obavlja premijerski posao i da za to svojim poslodavcima (biračima) svakodnevno polaže račune. Konkretno i jasno.

Na prošlom Aktualnom satu, primjerice, demonstrirao je poznavanje djela velikog Miroslava Krleže, iako se općekulturnom popudbinom tog tipa može pohvaliti i svaki osrednji srednjoškolac. Sve to može biti dokaz da aktualni hrvatski premijer ozbiljno gubi i politički i upravljački kompas, što potvrđuje i stalni pad njegova osobnog rejtinga, vjerodostojnosti Vladine i politike cijele Kukuriku koalicije. Budući da više nema što obećati ni svojim zagriženijim biračima niti hrvatskoj javnosti, koja više ne vjeruje da je Milanovićeva vlast kadra izvući zemlju iz krize, pribjegava retorici i ponašanju uvrijeđene mladenke.

I u nemuštom odgovoru Dragutinu Lesaru, premijer se opet hvatao za svoju već izlizanu slamku: „Budite konkretni s pitanjima“. Pa, može li konkretnije: hoćemo li općim društvenim konsenzusom pokušati spasiti Hrvatsku od propasti? Tko je od premijera pozvaniji operativno okupiti sve naše mudre glave i otvoriti vrata nacionalnom new dealu za prevladavanje gospodarske, društvene i moralne krize? Ne radi se tu ni o Lesaru, ni o populizmu niti o napuhanim političkim sujetama, nego o premijerovoj odgovornosti za sudbinu građana i opstanak ove zemlje, jer ona sve dublje tone u propast. Nije istina, što kaže, da Kukuriku koalicija i on osobno ništa predizborno nisu obećali građanima. To je izgovor za mačku zakvačiti za rep, jer birači nisu blesavi, nije im HDZ napunio uši Planom 21 i nisu Kukuriku koaliciju doveli na vlast da bi sad slušali premijerove bajke: „Pa, što hoćete, kriza je posvuda u Europi“, „Vlada nije socijalna ustanova“, itd.

SDP i partneri su 2011. govorili građanima da će im vratiti osmijeh na lica, jer znaju državu osoviti na noge, a već se mjesecima pokazuje da je obećanje bilo ludom radovanje. Čak su pogoršali sve što je ionako bilo jako loše. Živi se teže nego ikad, nezaposlenih će uskoro biti 400.000, oko 84 posto mladih želi se iseliti iz Hrvatske, strani kapital bježi od Lijepe naše kao vrag od tamjana…

Kakvi onda vražji pleonazmi i Kukuriku inati kad već i mala djeca vide da Hrvatska doskora više neće preživjeti ni na aparatima za umjetno disanje. Nikakva Europska unija u tome nam ne može pomoći!

Marijan Vogrinec