Hrvatska na pragu siromaštva

Osvrnula bih se na aktualna događanja i pokušaj Vlade na nezakonitu prodaju državne imovine, gdje upravo ta prodaja vodi Hrvatsku u siromaštvo.

Prošlost nam pokazuje naglo prisvajanje koječega što je prije bilo društveno, bez previše propitivanja i privatizacije zajedničkih dobara događale su se pod krinkom nacionalizma, a vlast je sve negativne procese opravdavala ratnim stanjem. S čime sada vlast opravdava davanje autocesta u koncesiju? Bona fide, ne znanjem! Vlada nema ekonomsku politiku nego improvizira. I to sve na štetu svojih građana!

U tom trenutku u drugom planu su ostali svi oni alternativni scenariji. Naravno da je za to odgovorno društvo u cjelini, ali na onakvu privatizaciju i pretvorbu pristali smo svi zbog nedostatka razumijevanja procesa koji su se tad događali. U kontekstu priče o generacijskom dugu, kroz privatizaciju preostalih zajedničkih dobara zadužujemo buduće generacije i smanjujemo im mogućnost kvalitetnog života. Sada su na red došle ceste, iduće su Hrvatske vode i Hrvatske šume!

Ljudi su u kreditima, u nezavidnom egzistencijalnom položaju pa pozdravljaju svaku naznaku priljeva velike količine novca, vjerujući da će i njima biti bolje. Pritom zaboravljaju ili izbjegavaju postavljati pitanja što će se dogoditi ako se privatiziraju vode, a voda je njihovo temeljno ljudsko pravo, i što će se dogoditi ako se privatiziraju šume, zar ćemo onda počet naplaćivati kisik?! Upravo na takvim pitanjima se mora stvoriti kritična masa koja će se oduprijeti, jer otpor je u svakom slučaju nužan i mora se pokušati! Zakinuti nekoga za zajedničko dobro znači ugovoriti njegov opstanak te je zato to ozbiljan zločin protiv čovječnosti!

Razvojni scenarij koji danas dominira podrazumijeva potpuno iskorištavanje resursa, ostavljanje duga budućim generacijama kao i smanjivanje kvalitete života lokalnih zajednica. Postoji jako malo projekata koji su javnosti predstavljeni tako da se vidi da će društvo u cjelini od njih imati jasnu i znatnu korist. Razvoj je potreban, no pitanje kakav, i kakve posljedice ostavlja po prirodu i opstanak čovječanstva.

Ekonomski rast ostaje ključni faktor u smanjivanju siromaštva širom svijeta. Ali smanjivanje siromaštva kroz rast traje dugo. Primjerice, u Brazilu, gdje živi polovina siromašnih Latinske Amerike, prihod miliona ljudi koji žive na nivou ispod polovine granice siromaštva morao bi porasti za tristo posto kako bi uopće dosegli granicu siromaštva. Trebat će im nekoliko decenija privrednog rasta da bi postali ne siromašni.

U cilju ubrzanja širenja dobrobiti koje porast može donijeti, nužne su određene akcije državnog i međunarodnog nivoa, što obuhvaća: izravnavanje startne osnovice, naročito povećanjem šansi za siromašne na području obrazovanja, zdravstva, preraspodjelom zemljišta; učiniti da tržište bolje funkcionira i za sirotinju; smanjiti socijalne barijere koje otežavaju položaj određenih etničkih ili rasnih skupina, ili žena.

Mimo tih ekonomskih reformi, razvijena Hrvatska morala bi uložiti više napora u promidžbu globalnih javnih dobara, kao što je primjerice; istraživanje poljoprivrede i korištenje zemljišta kao prilika egzistencije. Ne treba nam primjer Novog Zelanda da vidimo kako je u cijelom svijetu na djelu politika oduzimanja resursa od naroda. Dovoljno je vidjeti što se događa u Slavoniji, koja je prije više od stotinu godina mogla proizvesti hranu za cijelu Austro-Ugarsku, a koja danas ni samu sebe ne uspijeva prehraniti. Unatoč krizi i gladi, milijun hektara slavonske zemlje danas je neobrađeno, što nije nimalo slučajno. Vlada novim Zakonom o poljoprivredi pogoduje krupnom kapitalu, ostavlja malog seljaka, radnika bez zemlje… i baš to vodi Hrvatsku na prag siromaštva!

Druge akcije obuhvaćaju usredotočenje pomoći na smanjenje siromaštva; rekonstrukcijom sveučilišta; restrukturiranjem gospodarstva; zaustavljanjem rasta nezaposlenosti i otvaranjem novih radnih mjesta. Da baš tim redom!

— Silvija Dološić mag.iur.